O čemu je riječ?
Triler Furija pripovijeda Elliot Chase. On nam priča detalju priču koja je dovela do tragičnih događaja na grčkom otoku. Bila je to prava poslastica za engleske tabloide: slavna glumica Lana Farrar, koja je radi obitelji prekinula karijeru, ubijena je na svojem privatkom otoku u grčkom arhipelagu. Otok ubojstva je Aura, na koji je Lana pozvala svoje bliske prijatelje, supruga i sina da pobjegnu od kišovitog Londona. Međutim, nad Egejskim se morem podiže opak vjetar koji Grci nazivaju furijom i odsijeca Auru od ostatka svijeta. I tako je postavljena scena za pravu grčku tragediju u režiji Lanina najboljeg prijatelja – Elliota Chasea.
Puno zapleta
Furija je jedan od onih trilera koji vas drži na oprezu. Knjiga je prepuna zapleta, pogotovo pred kraj, kada se sve do tada poznato počne rušiti. To je roman koji se teško ispušta iz ruku. Michaelides se ponovno poigrao s percepcijom čitatelja. Priču pripovijeda Elliot Chase, lik kojem na početku vjerujete bez zadrške, sve dok se negdje na sredini knjige ne počnete pitati možete li mu uopće vjerovati.
Naracija se često vraća u prošlost, ali nije nimalo konfuzna. Naprotiv, taj ritam vraćanja i skakanja u vremenu daje priči dinamiku, skoro kao da gledate napetu seriju ili film. Sve se odvija taman dovoljno brzo da vam ne pobjegne nijedan detalj, ali i dovoljno sporo da stignete uživati u otkrivanju slojeva likova i odnosa među njima.
Elliot je posebno intrigantan. Od običnog pripovjedača, gotovo simpatičnog i nenametljivog, postaje psihopat. Ali ne onakav kakvog očekujete. Nema klasične hladnoće negativca. Umjesno toga, fascinantno je pratiti kako on svojim unutarnjim monolozima opravdava vlastite postupke. Upravo taj ulazak u njegovu psihu čini Furiju toliko uzbudljivom. Tu se vidi koliko Michaelides koristi svoje znanje psihologije.
Književni triler koji se mora ekranizirati
Furija je napisana gotovo filmski. Od atmosfere izoliranog otoka usred oluje, do dinamičnih preskoka u vremenu u kojima saznajemo pozadinu likova, Michaelides kao da je već imao na umu da će knjiga biti adaptirana. Zato ne čudi što bi roman bez problema funkcionirao kao vrhunska miniserija ili napeti film. Dok čitate, pred očima se nižu kadrovi.
Tim više što znamo da se trenutačno priprema filmska adaptacija njegove najpoznatije knjige – Nijeme pacijentice. Ako ona doživi uspjeh, ne bi nas uopće iznenadilo da i Furija bude pretočena na mali ili veliki ekran. Materijala svakako ima.
A spomenuli bismo i zanimljiv podatak koji veže sve. Čini se da je Michaelides i sklon povezivanju svojih svjetova. Naime, ako ste prethodno čitali Nijemu pacijenticu, uočit ćete ovaj detalj. Na kraju Furije, kratko se spominje Theo, glavni lik iz Nijeme pacijentice, kojeg Elliot upozna u zatvoru. Time se otvara zanimljiva paralela. Oba romana vode nas u um likova koji na kraju ne završe sretno, niti se pokažu osobito moralnima. Michaelides očito voli pripovjedače koji su daleko od savršenstva. A to što se dva svijeta pletu mogla bi značiti i zanimljiva filmska franšiza?
Upravo zbog takvog pristupa, Furija je idealan izbor za našu Journal knjigu mjeseca. Priča je napeta, inteligentna i dubinski uzbudljiva. Savršena za čitatelje koji vole trilere koji vas i zabavljaju i malo zagolicaju misli.
