Ilina Cenov o djelu Tanje Tolić koje ne
prestaje zaklapanjem zadnje stranice

Fi ili, dvadeset i prvim slovom grčkog alfabeta koje je jasno vidljivo i na naslovnici, ɸ, novi je roman novinarke i spisateljice, Tanje Tolić, u izdanju Hena Coma, smješten u osamdesete godine prošlog stoljeća, u ono vrijeme koje danas (pogotovo mi koji se tih godina sjećamo) volimo oblagati idealiziranom nostalgijom. E, pa, ovdje takve vrste nostalgije baš i nema, a autorica radnju smješta između neimenovanih rudimentarnih sela, bez danas samorazumljivih tekovina civilizacije, i poluizgrađene, također rudimentarne i betonizirane, zagrebačke radničke četvrti blizu autoputa (danas bi to bila Ljubljanska avenija).

Pratimo djevojčicu kroz desetljeće odrastanja, negdje od njene četvrte pa do četrnaeste godine. Ona zivi s majkom i ocem, najprije u oskudnom, podstanarskom i suterenskom, ali zapravo nježnom okruženju, ona je ova crta na simbolu ɸ, a majka i otac čine pravilan krug oko nje.

Nova dinamika odnosa

Obiteljska se dinamika stubokom mijenja rođenjem brata, za kojeg će se pokazati da je ozbiljno bolestan, te da zahtijeva trajnu krb i gotovo nepodijeljenu pažnju roditelja.

Brat svoju stariju sestru istiskuje iz dotadašnje obiteljske strukture, te sam postaje jedina konstanta i crta simbola Fi, ɸ, a otac, majka i djevojčica (čiji to zadatak nipošto ne bi smio ni biti) zaštitnički krug neprekidne brige oko njega.

Djevojčica je premala da shvati što se točno događa, ali nove (ne)prilike u kojima se odjednom svi nalaze (i apsolutno ne snalaze), te nestrpljenje roditelja (poglavito majke) s njom, tjeraju je u prerano odrastanje i pretjeranu ozbiljnost. Na ramena joj je stavljena neprimjerena i preteška odgovornost, ona postaje starmala, teško se uklapa među vršnjake. Ona je jednostavno drugačija…

Promišljen roman

Roman je pisan u trećem licu, ali iz perspektive djevojčice, čime je autorica dala originalan i potpuno uspjeli, suvereni i precizni pripovjedački ton. Stilski je ovaj tekst iznimno zanimljiv i inovativan, a kroz suzdržanost sveznajućeg pripovjedača je glas djevojčice posve drugačiji i poseban, a sve je izvedeno i promišljeno i vrlo uspješno, bez infantilnosti ili banalnosti.

Kroz fragmentarnu strukturu otvara nam se odrastanje u osamdesetima, ali, bez idealiziranja, upravo suprotno: ovo odrastanje nije sretno. Djevojčica je silom prilika “mala mama” zahtjevnom bratu, od nje se traži, očekuje, njoj se uvjetuje. Pa brat ti je, valjda ga voliš. Ona zapravo postaje ono o čemu se tek u novije vrijeme priča i raspravlja – stakleno dijete. Ona je ono zdravo, nezahtjevno dijete o kojem roditelji ne trebaju brinuti, jer je s njom sve u redu, ona je odgovorna i stabilna, i kao takva, uz bolesnog brata, ona sama postaje nevidljiva. Za sve druge su nevidljivi (i posve nevažni) i njeni problemi. Njome se nitko ne bavi, roditelji podrazumijevaju kako to nije ni potrebno, jer ona je zrela, pametna, ionako sve može sama…

Tanja Tolić u ovom, brojem stranica, nevelikom djelu sjajno ispisuje kroniku jednog odrastanja, uz pronicavo opažanje detalja (glazbe, knjiga, psiholoških stanja i promjena likova). Sve čini kroz lik djevojčice, koja nije u mogućnosti izraziti svaku svoju emociju, brigu, nedoumicu. Upravo nam to daje i onaj prostor između redaka, koji u svom apsolutu pripada čitatelju. Taj će prostor aktivni čitatelj sam ispuniti kako ga volja. Sklapanjem posljednje stranice nismo gotovi, dapače, ɸ očekuje od nas razmišljanje, otvara nam pitanja prošlosti, traume, identiteta, obiteljskih odnosa, i najzad, važnosti onoga bez čega se čini da se može (preživjeti, doduše da, ali živjeti baš i ne) – vlastitog glasa.

Foto: Hena, Dupe Photos