Kakav je osjećaj gledati priču koja je toliko osobna za vas kako dobiva svoj filmski život?
To je doista nadrealan osjećaj kada se pred vama zasvijetli filmsko platno i počne se prikazivati film o životu koji ste već proživjeli. Gledate film u kojem istodobno i jeste i niste. Moram reći da je to bilo emocionalno iznimno zahtjevno iskustvo, jer se sve ponovno dogodi. Sve ono mnogo lijepo, ali i sve ono mnogo teško. Riječ je o nečemu što nadilazi uobičajene okvire osjećaja, o nečemu što je teško smjestiti u poznate kategorije. Dosad sam film u cijelosti pogledala samo četiri puta i svaki put bilo je donekle drugačije, ali nikada mi nije bilo jednostavno gledati vlastiti život pred sobom.
Gledati majku koja ponovno i ponovno umire. Gledati baku Dadu koja onoga dana kada u planinama pogiba Rok u našoj kuhinji na Vojkovoj također doživi svoj slom… trenutak kada u njoj nešto nepovratno pukne, kada se nešto u njoj zauvijek slomi. Ili ponovno gledati sebe na kemoterapijama. Iako s tim zapravo nemam velikih poteškoća. Svoju sam bolest odavno preradila. Teži su gubici, teže je gledati pred sobom sve svoje koji su nekada bili tu, a kojih više nema.
Postoji li nešto što ste kao autorica zamislili na jedan način, a film je to prikazao potpuno drugačije i iznenadio vas?
Ne bih rekla da me nešto posebno iznenadilo, barem ne u smislu da je film otišao u potpuno drugom smjeru od onoga što smo redatelj Marko Naberšnik i ja zamislili dok smo pisali scenarij. Naravno, film ne nastaje samo iz scenarija, tek glumci, redatelj, kostimografija, scenografija, maska, kamera, glazba i svi ostali koji sudjeluju u njegovu nastanku udahnu mu novi život i donesu vlastitu interpretaciju. Upravo je u tome čar filma, jer on ne ilustrira knjigu, film nije knjiga u slikama, nego je iznova stvara svojim jezikom. Zato nisam imala osjećaj da gledam neku drugačiju priču, nego istu priču ispričanu na drugačiji način. Mislim da je film ostao vjeran onome što je bilo najvažnije – emociji i istini koju nosi. I poruci, da se može. Da se, unatoč svemu, može. Ne samo preživjeti, nego živjeti. Jer, bez obzira na sve, život je ipak tako lijep.
Svoju sam bolest odavno preradila. Teži su gubici, teže je gledati pred sobom sve svoje koji su nekada bili tu, a kojih više nema.
U knjizi je prisutna velika bol, ali i mnogo nježnosti, humora i svakodnevnih sitnica. Je li vam upravo humor pomogao da se nosite s najtežim dijelovima priče?
Određena doza humora oduvijek je dio mene, dio mog karaktera, pa je zato našla svoje mjesto i u knjizi i u filmu. Ali humor ne funkcionira baš uvijek jer postoje trenuci kada se nađem na sasvim drugoj strani klackalice, kada je oko mene samo tama i dopustim si da u toj tami neko vrijeme i ostanem. Ipak, svakako pomaže ako na neke stvari možete pogledati i s vedrije, pomalo duhovite strane te ako sebe ne shvaćate previše ozbiljno. Mislim da je 1989. godina, kada sam se liječila od Hodgkinova limfoma, bila i jedna od godina u kojima sam se najviše smijala. Urban, moj tadašnji dečko, i ja dijelili smo sličan, pomalo crni humor koji nam je oboma pomagao da lakše prođemo kroz terapije, strahove i sve trenutke slabosti.
Što ste kroz pisanje knjige ponovno otkrili o svojoj majci, a što možda niste mogli vidjeti dok ste bili dijete?
Mislim da sam kroz pisanje knjige prvi put doista uspjela vidjeti svoju majku kao cjelovitu osobu, a ne samo kao majku. Kao dijete doživljavala sam je iz vlastite perspektive i tek sam kasnije počela razumijevati koliko je toga nosila u sebi, koliko je vlastitih strahova, boli i neostvarenih želja ostajalo skriveno iza svakodnevice. Možda je upravo to jedan od najvažnijih darova pisanja, mogućnost da se vratimo ljudima koje smo izgubili i da ih ponovno pogledamo. Mislim, da sam upravo kroz pisanje shvatila da me ne određuje samo njezin odlazak, nego i njezin život.
Isto tako, kao što me ne određuju samo smrt mog brata, moje bake i moja bolest, nego i sve ono što se događalo između tih smrti: svi odnosi, mali i veliki trenuci radosti, pogreške, pobune, sazrijevanje, ustrajnost, velike i male pobjede, snovi… Ono što želim reći jest da nismo samo ono što smo izgubili, nego i ono što smo živjeli, ono što smo voljeli.
Koliko se danas razlikuje vaš odnos prema vlastitoj priči od onoga koji ste imali dok ste je pisali?
Najveću promjenu vidim u tome što mi je knjiga omogućila da ponovno promišljam neka ključna razdoblja svojega života. Tek kroz perspektivu ljudi koji su je pročitali promijenio se, primjerice, moj pogled na očevu odsutnost u trenutku kada sam s dvadeset godina oboljela od Hodgkinova limfoma, raka limfnih čvorova. Nikada mu nisam zamjerala što nije bio uz mene. Iskreno, mislila sam da sam dovoljno odrasla da sama odlazim na Onkološki institut, a nakon kemoterapije i radioterapije autobusom se vraćam kući. Međutim, kada sam na to razdoblje pogledala očima drugih, shvatila sam da to ipak nije bilo sasvim normalno i da je, bez obzira na sve, trebao biti uz mene. Trebao je biti prisutan.
Istodobno sam s mnogo više razumijevanja počela gledati i na svoje tinejdžerske godine, probleme u školi i sve ono što je tada dolazilo s njima. Nikada nisam željela koristiti majčinu smrt kao izgovor, ali danas shvaćam da ovdje nije riječ o izgovorima, nego o gubitku koji je sa sobom donio goleme promjene, gotovo tektonske poremećaje za sve nas. Ne samo za mene, nego za sve nas.
Nismo samo ono što smo izgubili, nego i ono što smo živjeli, ono što smo voljeli.
Knjiga je postala jedan od najčitanijih i najprevođenijih slovenskih romana. Jeste li ikada mogli zamisliti da će jedna tako intimna i osobna priča imati toliko univerzalan odjek?
Kad je knjiga objavljena, željela sam, naravno, da bude zapažena. Željela sam da dopre do čitatelja i da ih dirne. Ali istodobno sam imala i mnogo dvojbi. Pitala sam se hoće li uopće nekoga zanimati autobiografija osobe koju nitko ne poznaje. Pogotovo autobiografija koja se bavi temama poput raka, smrti, žalovanja i samoće. No dogodilo se upravo suprotno. Čitatelje je privukla ispovijest jedne sasvim obične osobe, a u temama o kojima pišem, kako mi i sami govore, prepoznali su vlastite tragove, vlastite priče i vlastite slike, one svakodnevne stvari s kojima se svi susrećemo, ali o kojima nam je često teško govoriti.
Što mislite, zbog čega se čitatelji toliko prepoznaju u vašoj priči?
Mislim da priča ima više središta u kojima se gledatelji i gledateljice mogu prepoznati. S jedne strane, riječ je o životu u sedamdesetima, osamdesetima, vremenu kada smo mnogi živjeli slično jer izbora nije bilo mnogo, pa su nam i uspomene često slične. Imali smo manje više isti namještaj, iste bojlere, kuhinjske vage, stolnjake, pribore za šivanje, pulovere, traperice i tenisice. Sličan je bio i naš način života. Nove smo godine dočekivali uz novogodišnji program, puno smo se družili, znojili se u Stoenkama dok smo putovali na izlete ili more, a pronalaženje rupa u sustavu ionako je bilo gotovo nacionalni sport.
S druge strane, priča se dotiče univerzalnih tema poput prolaznosti i krhkosti naših života. To su pitanja koja su u današnjem društvu sreće i imperativa pozitivnosti često potisnuta na rub. Mislim da su se čitatelji u toj priči prepoznali upravo zato što ona nije samo priča o jednom životu, jednoj obitelji ili jednom vremenu. To je priča o stvarima koje su, na neki način, zajedničke svima nama: o ljubavi, gubitku, nadi, odrastanju, obiteljskim odnosima, strahu, bolesti i pokušaju da unatoč svemu nastavimo živjeti. Možda su se ljudi prepoznali i zato što knjiga ne pokušava uljepšati ono teško. Ona samo govori o životu onakvom kakav jest, sa svim njegovim gubicima i ljepotama.
