Booker Prize izbliza: Chris Power, član ovogodišnjeg žirija, govori za Journal o njenoj vrijednosti i moći
S jednim od najutjecajnijih kritičara današnjice sreli smo se u clubu The Writers Block gdje je bio gost na književnom razgovoru u organizaciji Stranger Collective koji vodi Clare Howdle, britanska književnica i urednica. Chris Power autor je romana A Lonely Man (2021.) koji je u Washington Postu i New Statesmanu proglašen knjigom godine i zbirke kratkih priča Mother (2018.). U Guardianu je pisao kolumnu o kratkoj priči, a njegove kritike suvremenih izdanja izlaze, pored Guardiana i Timesa, u The Wall Street Journalu, Financial Timesu, New York Timesu, New Statesmanu, te u London Review of Books.
Kako je došlo do toga da ste pozvani u Booker Prize žiri? Jeste li odmah pristali?
Sve je počelo od poruke koju sam dobio od Gabby Wood, direktorice Booker Prizes. Mislim, očekivao sam da bih jednog dana mogao biti pozvan, ali nisam očekivao da će to biti baš ove godine. Prošlog kolovoza, Gabby mi je poslala poruku i pitala da li bih žirirao Booker Prize 2025. godine.
Pitao sam je: Tko je još u žiriju? Ona je rekla: Nitko još. Zamolio sam je da me pita ponovo kada bude imala još par imena. Znam da to zvuči kao da imam mnogo književnih neprijatelja i da ne bih mogao podnijeti da budem u žiriju s nekima od njih, ali nije tako. Želio sam znati kakav bi bio sastav žirija, jer znam da ima dobrih i loših godina i da se neki žiriji dobro slažu, a neki baš i ne.
Kada se ponovo javila, obavijestila me je da će predsjedavajući Booker Prizea biti Roddy Doyle, zbog čega bih već odmah rekao da. Roddy je veoma duhovit, pronicljiv, napisao je autobiografiju Roya Keanea koju obožavam. S takvom osobom na čelu, pomislio sam da će žiri biti dobro vođena grupa. A zatim je priopćeno da će Sarah Jessica Parker biti u žiriju. To je zvučalo poprilično zabavno.
Ubrzo zatim, pridružila se Ayọ̀bámi Adébáyọ̀, kao i Kylie Reid, koja je napisala Such a Fun Age, ogroman bestseller, i koju sam poznavao odranije. Upoznao sam je na večeri u Bloomsburyju. Nismo uopće pričali o njenoj novoj knjizi, već samo o horor filmovima, i to čitav sat. Tako da sam bio veoma uzbuđen što će i ona biti dio žirija. Mislim da sam tokom rujna potvrdio svoje prisutstvo.
Od trenutka kada ste prihvatili, što se dalje dogodilo? Da li je iskustvo bilo onakvo kakvo ste zamišljali?
Dobiješ kutiju knjiga, možda 25 ili 30, i nastavljaju dolaziti svakog mjeseca. Prvu sam čitao na plaži u Devonu na dočeku Nove godine. Tada sam počeo. Ukupno smo imali 153 knjige. Varira iz godine u godinu, ali uvijek je negdje oko tog broja. Potrebno je pročitati 30 knjiga tokom siječnja, a zatim na kraju mjeseca žiri ima sastanak na kome ih sve diskutiramo. Trideset knjiga mjesečno. U suštini, govorimo o jednoj knjizi dnevno. Jedna od knjiga koje su ušle u uži izbor Booker Prize ove godine imala je skoro 700 strana.
Pisao sam puno bilješki, a mnogo sam čitao i na iPadu. Dobijate ih u PDF-u i u fizičkim kopijama, ali i u A4 formatima, zato što mnoge knjige još nisu objavljene (Booker godina traje od listopada ’24. do kraja rujna ’25). Impuls je da čim završiš jednu knjigu odmah pređeš na sljedeću, jer ne želiš gubiti vreme. Ali što duže to radiš, to sjećanje brže blijedi. Na početku zamišljaš da ćeš biti Atticus Finch među književnim nagradama. A onda shvatiš da se govori o trideset knjiga o kojima se raspravlja za tri sata. O nekima se priča duže, o nekima kraće, o nekima se debatira, neke se jednostavno odbace. Da bismo pomogli sebi, koristili smo sistem semafora.
Kako je funkcionirao taj sistem semafora?
Dva dana prije sastanka dobijemo tabelu sa spiskom knjiga tog mjeseca. Onda ih označimo zelenom, žutom ili crvenom bojom. Zelena znači da roman može prijeći u sljedeću fazu, ne nužno za uži izbor Booker Prize, ali ostaje u konkurenciji. Dvadeset četiri sata kasnije stigne objedinjena tablica, i onda sjedimo pred ekranom kao djeca za Božić, gledajući što su ostali članovi i članice žirija označili… Radovali smo se ili šokirali.
To je bilo stvarno korisno, jer smo onda znali koje knjige možda neće biti diskutirane, ili će se o njima razgovarati veoma kratko. Ako je knjiga do koje mi je zaista stalo bila mlako primljena od strane drugih, posvetio bih vrijeme da pripremim argumentaciju za nju. Tjeralo nas je da više radimo na tome da formuliramo, preciznije definiramo, da objasnimo i sebi i drugima zašto nam se nešto dopalo ili nam se nije dopalo. Sastanci su bili dragocjeni, jer ponekad tek kada čujemo nekoga drugog kako govori o knjizi, nešto nam se razjasni, pozitivno ili negativno.
Da li je bilo trenutaka kada je neko uspio promijeniti mišljenje ostalih u žiriju?
Da, definitivno. U nekim slučajevima je to uspjelo, u drugima nije. Ali mislim da je to zaista naglasilo vrijednost razgovora o našim odgovorima na određeno djelo – emotivnim, intelektualnim ili estetskim. Kao i kod svakog umjetničkog dela, iskustvo je bogatije kada se diskutira i preispituje. Inače, utisci jednostavno izblijede. Dijalog učvršćuje mišljenje, a kao književni kritičar i recenzent, imam puno iskustva u razmišljanju o knjigama i artikuliranju svojih stavova, i mislim da sam upravo taj pristup, izgrađen tokom karijere, prenio i na rad u žiriju.
Je li ovogodišnja Nobelova nagrada uticala na diskusije Booker Prize žirija?
Vjerujem da je David Szalay mislio da hoće. Kada je čuo da je László Krasznahorkai dobio Nobela, rekao je: Eto, to je to, sva mađarska književna sreća za ovu godinu je potrošena. A povodom ovogodišnje Nobelove nagrade, imam i anegdotu. Jedan od pisaca koji je bio u opticaju za Nobela bio je Mircea Cărtărescu, rumunjski pisac, izvanredan autor. Upravo sam napisao tekst o jednoj njegovoj knjizi, kada sam pročitao priču u Washington Postu gdje su intervjuirali tipa koji je nekada postavljao kvote za William Hill ili Ladbrokes. U svakom slučaju, taj Australac se zove Magnus Puke, Thomas Pynchon bi ubio za to ime. Eto, samo sam htio spomenuti Magnusa Pukea.
Pomenuo si Cărtărescua, mi dijelimo izdavača u Srbiji – Kontrast. Jeste li imali priliku čitati još neke autore iz naše regije? Tko se po vašem mišljenju posebno istaknuo?
Nisam čitao onoliko koliko bi trebalo, ali da, čitao sam romane Ismaila Kadarea. General mrtve vojske je ostavio najveći utisak na mene. Volim Andrićevu Na Drini ćupriju. Kratke priče Miljenka Jergovića i pratim rad Aleksandra Hemona. Najvažniji za mene lično je Danilo Kiš. Njegov rad mi puno znači. A imam ih još na listi želja, posebno Dašu Drndić, čiji mi je rad mnogo ljudi preporučilo. Samo mi treba malo više vremena!
U članku za Guardian ste divno opisali knjige iz užeg izbora. Koji su osobni utisci o knjigama iz šireg izbora, ili o onim kojima je malo falilo da uđu u širi izbor, a nisu?
Što se tiče knjiga koje su ušle u širi izbor i u uži izbor, na sastanak sam došao sa svojom listom od 13 knjiga za širi izbor. Završio sam s 12 od tih 13 na listi, tako da se ne mogu žaliti. Vjerovatno bih imao sreće i za širi izbor od 16 knjiga.
Vi ste pisac i aktivan kritičar na književnoj sceni, što se događa kada u žiriranju naiđeš na knjigu nekoga koga znaš?
Kod nekih knjiga možda se dogodi da poznajemo autora ili imamo neku poveznicu. Na primjer, poznavao sam Bena (Markovitsa), pa sam se izuzeo iz rasprave, kao i ostale suci u slučajevima kada postoji konflikt interesa. U tim situacijama ili ne učestvujem u diskusiji, ili se povučem i pustim druge da diskutiraju i možda me kasnije zamole da dodam nešto. Kada sam čitao Benovu knjigu, nisam je ranije vidio i apsolutno mi se dopala. Bio sam veoma nervozan prije sastanka, nadajući se da se i ostalima dopala, i jeste.
Jeste li kao žiri svjesni Booker Prize uticaja?
Srećom, tokom procesa o tome ne razmišljamo. Fokusirani smo samo na kvalitetu knjiga. Ali kada se osvrnemo, vidimo koliku razliku nagrada radi. I Booker Prize, ali i druge, posebno Nobelova nagrada, imaju ogroman komercijalni utjecaj, i vrijednost i moć koju donose izdavačkoj industriji ne bi trebalo potcijeniti.
Koji bi savjet biste dali sljedećem Booker Prize žiriju? Što ovaj kompleksan posao čini vrijednim truda?
Savjet je jednostavan – čitajte knjige, ne gubite nadu i izdržite tokom mračnih perioda kada se čini kao da je svaka dobra rečenica već napisana i da nema više nijedne nove na svijetu. Zaista se jave takvi momenti. Onda se naiđe na nešto briljantno, kao što je Flashlight bio za mene nakon dugog sušnog perioda, i odjednom se potpuno uroni u književnost, tri sata prođu, a da ne primijetim. Izgubiti se u knjizi. Ti trenuci čine cijeli proces vrijednim.
Hvala puno Chris, bilo je zadivljujuće saznati iz prve ruke kako izgleda Booker Prize!
*Članak je preuzet sa Journal.rs.
Foto: Booker Prize Official, Instagram (@thebookerprizes), privatna arhiva ljubaznošću Chrisa Powera
