Lucija Ivšić ŽIVA ima novi album, promovirat će ga u Zagrebu, a evo što nam je rekla uoči koncerta
ŽIIVA
Novi album donosi devet pjesama na hrvatskom i engleskom jeziku, a kroz teme perfekcionizma, opsesivnih misli, unutarnjeg nemira i izgaranja otvara vrlo osoban prostor u kojem se stvaranje i samopropitivanje neprestano isprepliću. Kritika je prepoznala upravo tu kombinaciju umjetničke hrabrosti i produkcijske preciznosti, dok su singlovi „Idle Heart“ i „Unrest“ najavili album koji jednako uvjerljivo komunicira s tradicijom i suvremenom elektroničkom glazbom.
Povodom zagrebačke promocije albuma „ŽIIVA“, koja će se održati 11. lipnja u Močvari, s Lucijom smo razgovarali o tome kako danas gleda na vlastiti autorski razvoj, zašto je perfekcionizam istovremeno njezin najveći pokretač i najveći protivnik, koliko joj je važno reinterpretirati tradiciju te kako izgleda svakodnevica nezavisne umjetnice koja djeluje između različitih država, scena i identiteta.
Od prvog albuma do “ŽIIVA” prošle su gotovo tri godine. Što danas znaš o sebi kao autorici, a nisi znala kada si objavila prvijenac?
Da možda ipak imam nešto talenta za pisanje glazbe i da nije sve slučajnost? Znam da zvuči suludo, ali tijekom svih ovih godina otkako pišem pjesme (od 2007.!) sam uvijek mislila da mi se samo posreći svaki put kad dobijem ideju za pjesmu i da zapravo uopće nemam pojma što radim. Kroz ovaj album ali i generalno kroz rad kao ŽIVA sam napokon počela sebi vjerovati.
U opisu albuma govoriš o perfekcionizmu kao pokretačkoj, ali i destruktivnoj sili. Jesi li tijekom rada na albumu uspjela pronaći ravnotežu ili je to i dalje borba koja traje?
Da si me ovo pitala prije par tjedana, ponosno bih rekla da je ta borba završila, ali sada dok polako već radim na novim pjesmama uviđam da ta sila nikad neće nestati – uvijek grizem poput pitbulla i ne puštam dok nije “savršeno”. No, tješim se da prihvaćanje tog dijela sebe nije zanemariv korak jer sad napokon uspijevam (barem ponekad) reći “Lucija, dosta je bilo, pusti, ne ruminiraj, idemo dalje”.
Na albumu se često izmjenjuju osjećaji kontrole i gubitka kontrole. Jesi li te pjesme doživjela kao način suočavanja s tim stanjima ili više kao njihovu dokumentaciju?
Mislim da sam ovom albumu prvenstveno pristupila kao sigurnom prostoru u kojem mogu iskazati sve svoje misli i osjećaje bez ikakvih ustupaka, što i jeste u suštini dokumentacija. Prozor u vremenu jednog intenzivnog perioda moga života, ali mislim da sam se kroz taj process dokumentacije itekako suočila sa svim tim demonima i vlastitim mračnim stranama i na kraju i procesuirala dosta toga. Zanimljivo mi je kako si to primijetila jer sam se tako konstantno i osjećala dok sam radila na njemu – jedan dan bi prštala od samopouzdanja, dok bi sat vremena nakon doslovno plakala i mislila da je apsolutno sve što radim bezvrijedno.
Rekla si da si si na ovom albumu dopustila više eksperimentiranja i žanrovskih skokova. Je li postojala ideja ili pjesma koju bi prije nekoliko godina odbacila, a danas si joj odlučila vjerovati?
Ma kakvi, prije nekoliko godina ne bih dopustila tim idejama ni da mi se približe, a kamoli da ih prepoznam i usvojim! Ali ako bih morala izabrati jednu, to je ‘Head Above Ground’ i ‘I See Right Through You’. One su obje jedva dospjele na album jer sam se konstantno natezala između toga da su fantastične i/ili katastrofalne. Drago mi je da sam se uvjerila u prvu opciju jer sada ih obožavam.
Posebno je zanimljiva pjesma “No End in Sight”, reinterpretacija tradicijske pjesme “Ljeljo”. Kako danas gledaš na tradiciju – kao nešto što treba čuvati ili nešto što treba neprestano iznova izmišljati?
Tradicija potječe od naroda (folklor) pa samim time mislim da se i razvija s njim. Generacije i kulture se mijenjaju, evoluiraju, miješaju i to se sve odražava na neopipljivu kulturnu baštinu. Naravno da sve to treba dokumentirati i očuvati, ali to ne mora biti uvijek podložno strogim pravilima koji diktiraju samo “jedan” ispravan način da se tradicija prakticira. Mislim da je poanta dopustiti poigravanje s njom kako bi se odrazio trenutačni duh naroda i kulture unutar koje nastaje.
Album se bavi izgaranjem i unutarnjim nemirom, ali istovremeno djeluje vrlo precizno i promišljeno. Kako izgleda tvoj kreativni proces kada radiš usred emocionalnog kaosa?
Disciplina i rutina su recept koji dijelim svima – imam raspored kojeg se držim i glazbi pristupam kao bilo kojem radu. Prošlo je vrijeme kada sam mislila da inspiracija “samo dođe” jer sam shvatila da će ona uvijek biti tu ako stvoriš prostora za nju. Svaki dan počinjem s pisanjem tijeka misli u dnevnik, u studiju provodim 8-10 sati minimalno 3 dana u tjednu i na dane kada pišem glazbu izbjegavam društvene mreže i bilo kakvu korespondenciju i interakciju preko poruka, poziva i mailova. Iako sam često u emocionalnom kaosu, ne odustajem, ne popuštam i uvijek se pojavim za svoje ideje, to mi daje osjećaj kontrole i pruža ravnotežu u odnosu na kaotične misli koje teško kontroliram.
Sama si napisala, snimila i producirala album. Osjećaš li danas veću slobodu ili veću odgovornost kada znaš da su gotovo sve kreativne odluke isključivo tvoje?
Zapravo sam na ovom albumu puno surađivala sa slovenskim duom Warrego Valles koje su konstantno bile uz mene, preslušavale moje demo snimke, davale komentare, prijedloge i na kraju i dodale svoj finalni produkcijski potpis na neke od pjesama (‘Head Above Ground’, ‘Hesitation’). To mi je bila ogromna pomoć jer ako nešto ne volim kod ŽIVE to je činjenica da sam sama i da sve radim sama. Često samo želim s nekim podijeliti svoje nedoumice, bilo kreativne ili poslovne/karijerne. Dobro se nosim s ovoliko slobode i odgovornosti, ali nije uvijek fora!
Mnogi glazbenici govore o pritisku da stalno budu prisutni, produktivni i vidljivi. Koliko se taj pritisak osjeća iz perspektive nezavisne umjetnice koja djeluje između nekoliko scena i država?
Pritisak postoji i kod mene i nekad me dovodi do ludila. Ako se u potpunosti posvetim stvaranju glazbe, nemam mentalnog prostora (niti volje i energije) baviti se društvenim mrežama i promociji, a kada se posvetim promociji, nemam pak vremena za ono što zapravo želim i trebam raditi – svoju umjetnost! Umjetnici su uvijek igrali više od jedne uloge i to nije ništa novo, ali mislim da je ovo doseglo nove granice koje su totalno nerealne… Trudim se maksimalno komparmentalizirati i pristupiti društvenim mrežama kao dijelu posla za koji moram izdvojiti određeno vrijeme u tjednu, ali istovremeno se svim snagama borim da ne dopustim algoritmu i pokvarenom(!) sustavu da diktira kako komuniciram svoj rad i prikazujem sebe drugima. Na kraju dana, uvijek, baš uvijek umjetnost treba biti na prvom mjestu.
Na pozornici djeluješ vrlo energično i samouvjereno. Koliko je ŽIVA na sceni ista osoba kao Lucija izvan reflektora?
Mislim da sam skoro pa ista minus agresija/ljutnja koja se često vidi na mojem licu dok nastupam. Nisam sigurna što se točno dogodi, ali na pozornici kao da svi aspekti moje osobnosti poprime ekstremni i performativni oblik, pojačani naravno nervozom i adrenalinom. U stvarnosti nikad nisam agresivna, rijetko sam ljuta i mislim da sam dosta smirena. Dobro skrivam svoje demone i mislim da to onda očito pronađe svoj izlaz tijekom koncerata.
Na promociji albuma ŽIVI će se pridružiti Warrego Valles, slovenski dvojac koji čine Nina Hudej i NinaBelle, a u svojim setovima istražuju klupsku i eksperimentalnu elektroničku glazbu. Uz njih nastupit će i glazbena producentica i umjetnica Ivona Eterović poznatija kao tonota.
Nakon Zagreba 11. lipnja, ŽIVA će novi album predstaviti u Rijeci 12. i u Ljubljani 13. lipnja. Turneja je realizirana uz potporu australske vlade kroz projekt Creative Australia.
Ulaznice za Močvaru su u pretprodaji 12 eura na mochvara.hr, a na dan koncerta bit će 16 eura.
Foto: Marin Peranović
