Matias Aguayo uoči nastupa u Zagrebu: Plesni podij je kao poljubac, ne možeš planirati kakav će biti
Ovaj čileanski vizionar stiže u subotu, 9. svibnja prvi put u Zagreb gdje će na poziv Marijana Felvera nastupiti na partyju otvorenja terase Petog Kupea, uz rotterdamskog majstora Marsmana i domaćina Antonija Zuzu. Uoči svirke, Aguayo za Journal secira današnju scenu, objašnjava zašto je „ozbiljnost“ u technu zapravo maska za nesigurnost i otkriva kako su ptice iz meksičkih prašuma postale dio njegove nove glazbene abecede.
Tvoji nastupi često uključuju plesače, vokale i intenzivnu interakciju. Osjećaš li se ikada zarobljeno u klasičnom kavezu za DJ-e i smatraš li da je statični DJ set postao anakronizam u 2026. godini?
U mom slučaju, počeo sam izlaziti iz kabine i pjevati u klubovima davno, kada sam shvatio da je to u mojoj prirodi i da mi pomaže u komunikaciji na druge načine. Kada sam vidio ljude poput Can Orala ili Elbee Bada kako ignoriraju nepisana pravila i kreću se prema svojoj performerskoj naravi, bio sam impresioniran i dopustio sam si više slobode, umjesto da pratim modele koje nameće scena. Također, život u Buenos Airesu me puno više poticao na isprobavanje novih stvari nego druga mjesta. Ne mislim da postoji ispravan ili pogrešan način izvođenja seta. Poznajem DJ-e koji rade izvrsne stvari kamenog lica, bez ikakve očite interakcije s publikom. Dobro je imati različite pristupe. Kvaliteta dolazi u svim oblicima.
Radio si s institucijama poput Théâtre du Châtelet. U kojoj je mjeri tvoj DJ set koreografirana izvedba, a koliko dopuštaš kaosu da preuzme vodstvo?
Rad za Théâtre du Châtelet bio je specifično vezan uz kazališnu glazbu i predstave koje je režirao Olivier Fredj. U tim komadima bih nastupao na pozornici, svirao ritmove i komunicirao s glumcima. To je uvijek bilo vrlo precizno tempirano i koordinirano. Kaos i snaga su sadržani u tim trenucima; oni se kreću divlje i energično, ali unutar određenog prostora, što ih čini još snažnijima. Moje DJ iskustvo mi je puno pomoglo u tim prostorima, u postavljanju tempa za cijelu scenu. To je sofisticiran rad u kojem pokrećete puno energija. Kako dati ritam mjestu na kojem se nalazi nekoliko ljudi kojima šaljete signale i na čije signale morate reagirati?
U klubu je situacija drugačija. Tamo je puno više improvizacije. Uglavnom nemam pojma što ću svirati do nekoliko minuta prije seta. Mislim da je to bit svega. Kako započeti razgovor? Kako se poljubiti? To ne možete planirati, za to je potrebno dvoje ili više strana. Plesni podij je za mene i mjesto za testiranje stvari. Primjerice, većinu pjesama s posljednjeg albuma svirao sam prije nego što su bile gotove, pronalazeći odgovore na pitanja o aranžmanu tijekom samog nastupa. Čuti ih u akciji je drugačije nego u studiju.
Tvoja pjesma „Minimal“ iz 2008. bila je izravna kritika tadašnje scene. Gotovo 20 godina kasnije, kako gledaš na dominaciju hiper-brzog, funkcionalnog techna? Ima li u njemu još mjesta za tvoju prepoznatljivu zaigranost?
Znam da ta glazba postoji, ali je srećom ne čujem nigdje gdje ja nastupam. Mislim da je to neka druga scena, više dio normativne mainstream kulture. Očito je da me mnoga mjesta koja su me redovito ugošćivala više ne zovu jer se moji setovi ne uklapaju u to „novo normalno“, ali s druge strane, osjećam se vrlo opušteno jer vidim i suprotno. Stvari se otvaraju, postoji pozitivan izazov i ljudi uvijek žude za iznenađenjima. Nije mi važno je li plesna glazba brza ili spora. Ona mora imati „swing“ i mora se obraćati svim dijelovima tijela. BPM-ovi su samo brojevi. U vremenima kada čak i stvari koje nije napravila umjetna inteligencija počinju zvučati kao AI, mislim da je prednost nuditi tu zaigranost i nepredvidljivost. Publika shvaća da se ovo događa samo večeras, samo sada, i povezuje se jer postoji zajednička ranjivost.
Osnovao si etiketu kako bi dao glas južnoameričkim producentima. U eri potpune digitalne povezanosti, vjeruješ li da geografski identitet u glazbi još uvijek vrijedi ili smo svi postali dijelovi jednog generičkog algoritma?
Primjećujem ogromne razlike u zvuku od grada do grada, tako da geografski identiteti doista vrijede. Zabrinjavajuće je što postoji napad na talent. Postoji prezir prema onima koji su zaigrani, koji su autsajderi, koji daju sve od sebe da poguraju glazbu naprijed. Živimo u vremenu u kojem se nagrađuju neoriginalnost i umjetnička poslušnost. To smatram opasnim. Žalosno je vidjeti koliko talentiranih ljudi, posvećenih glazbenom procesu, nije preživjelo novu stvarnost u kojoj je model poduzetnika opsjednutog samim sobom i karijernom strategijom preuzeo prostor. Ti ljudi šire umjetničku prazninu koja umrtvljuje osjetila. Na nama je da to promijenimo. Stvari se ne događaju same od sebe.
Kroz projekte poput Bumbumboxa i rad u zatvorima, koristiš ples kao politički alat. Može li elektronička glazba doista potaknuti društvene promjene ili je njezina moć ograničena na privremeni bijeg unutar četiri zida kluba?
Ne znam može li plesna glazba sama po sebi potaknuti društvene promjene, ali njezino društvo nam je potrebno na putu prema tim promjenama. Ples vam daje energiju potrebnu za borbu. Dakle, mislim da plesna glazba uopće nije eskapizam. Klub može biti prostor za regeneraciju energije. U Meksiku surađujem s kolektivom „Nueva Red De Bailadores“ koji organizira besplatne plesne zabave na javnim prostorima, bez alkohola, uznemiravanja i osuda. Tamo se spajaju ljudi svih pozadina i uzrasta. Kada nema odnosa usluga-kupac, nastaje potpuno drugačija dinamika od one u klubovima. Noćni život u Meksiku je često prostor za narko-biznis, ali u našim prostorima toga nema jer se ne generira novac, pa nas narko-karteli ignoriraju. Jedino što tamo možete raditi je plesati.
U svijetu koji je sve privatiziraniji i nadziraniji, koliko je danas teško organizirati gerilske zabave na ulici? Je li buntovnički duh koji je pokrenuo vašu karijeru još uvijek živ?
Življi je nego ikad, jer sve djeluje ozbiljnije i hitnije nego prije. Naravno, osjeća se i veći rizik jer su stavovi koji su se smatrali ekstremnim netrpeljivostima sada postali standardi. Klima je neprijateljska. Vlasti se osjećaju ovlaštenima za cenzuru, kao što se vidjelo zadnjih godina u Njemačkoj. Ali također je postalo jasnije tko je spreman riskirati, a tko nije, često na pozitivno iznenađujuće načine.
Tvoj album „Ay Ay Ay“ bio je revolucionaran zbog korištenja ljudskog glasa kao primarnog loopa. Planiraš li se ikada vratiti tom potpuno organskom pristupu ili te trenutačno više privlači mračnija, instrumentalna strana?
Upravo objavljujem album „Anenoa“ koji nije potpuno akustičan, ali se kreće u vrlo različitim rasponima od prethodnog „Support Alien Invasion“. Za mene je taj instrumentalni album bio jednokratan projekt, svojevrsno upozorenje i predviđanje. Album je za mene poput filma; „Ay Ay Ay“ je bio vedriji, sniman na 35 mm traci, dok je „Support Alien Invasion“ bio više sci-fi stvar. „Anenoa“ je glazbena avantura koja je nastajala dvije-tri godine. Naziv pjesme i albuma na maorskom opisuje neposrednu sadašnjost, a na malgaškom koncept slušanja. Volim raditi albume jer je to uvijek traženje novog jezika. Ne sjednem i ne planiram: „Sada ću napraviti album“. Pravim puno glazbe i u jednom trenutku osjetim da se stvari prirodno slažu u cjelinu.
Tvoj novi album slavi neispolirani zvuk. U eri savršene digitalne produkcije, zašto je vitalno zadržati buku, pogreške i sirove rubove?
„Anenoa“ je pun ritma i melodije, ali sam radio vrlo „suho“, bez puno efekata. To nas približava mjestu gdje se glazba stvarno događa. Zvukovi kao da pužu iz zvučnika. Ta suhoća čini zvuk opipljivim. To je razbijanje četvrtog zida u glazbi. Mnoga glazba danas zvuči kao da je gledate na plazma ekranu; ostaje dvodimenzionalna čak i kad se simulira prostor. Moja briga oko AI glazbe ne proizlazi iz ideje da će ona zamijeniti glazbenike, već da će postati još jedan alat za milijardere da postanu bogatiji plaćajući manje radnicima u glazbi. Tko god misli da AI može stvarno zamijeniti umjetnost, nema pojma što je umjetnički proces. „Anenoa“ ima puno veze s Mexico Cityjem, slobodnim plesnim zabavama na trgovima, prirodom Veracruza i zamišljanjem bolje budućnosti. Ako su distopije poput „1984.“ postale stvarnost, što ako umjetnici počnu zamišljati bolje svjetove? Možda i oni postanu stvarnost.
Gdje se osjećaš najviše kod kuće dok stvaraš?
Živim u Meksiku već šest godina. Santiago je uvijek prisutan, on je kontinuitet u mom životu. Buenos Aires također, kao i Pariz. Ali trenutno mi je omiljeno mjesto moj studio u Mexico Cityju koji smo nazvali „Yayegé“. Izgradila ga je dizajnerica zvuka, a studio izgleda kao nešto između drvene kolibe i svemirskog broda. Unutra su reference koje sam joj dao: talijanske slastičarnice iz osamdesetih, boja Bianchi bicikala, slike džungle, slika mjeseca. „Yayegé“ je duhovita verzija izraza „Ya llegué“, što znači „Stigao sam“. Meksiko me dočekao otvorenih ruku i ovdje imam vrlo lojalnu zajednicu ljubitelja glazbe.
Koja je najneobičnija stvar koju ste ikada semplirali?
Ne znam je li najneobičnija, ali sjetim se pjesme ptice Oropendola Moctezuma koju sam stalno slušao dok sam živio u Veracruzu tijekom pandemije. Koristio sam je kao instrument u pjesmi „Avestruz en Veracruz“ (Noj u Veracruzu). To je svojevrsna referenca na mene samog – noj nije autohton u Veracruzu, baš kao ni ja. S nojem možda imam zajedničke duge noge, a i sakrio sam glavu u pijesak na neko vrijeme dok se sve raspadalo. Melodije ptica i ritmovi insekata bili su ključni za aranžmane albuma. Ne sempliram doslovno toliko puno, ali proučavam melodiju i ritam koji su već prisutni u prirodi ili u različitim latinoameričkim naglascima.
Je li techno postao previše ozbiljan?
Mislim da je techno postao sušta suprotnost svemu što sam u njemu volio. Ali zadržavam vlastitu definiciju techna i taj techno volim. Postoji zabluda da „ozbiljno“ znači „dublje“ ili da je na nekoj višoj razini. To mi je oduvijek bilo smiješno – iskreno, ne mogu preozbiljno shvatiti glazbenike koji su smrtno ozbiljni. Podsjećaju me na tinejdžere koji puštaju brkove da bi ih smatrali odraslima. Ozbiljnost je često strategija plitkih ljudi da sakriju unutarnju nesigurnost, jer tako ne pokazuju ranjivost. Techno koji ja volim je punk, to je groove, to je prljavo. Ne povezujem techno s odijevanjem u crno, ozbiljnim licem i fotografiranjem ispred Berghaina.
Foto: Promo
