Lu Jakelić
Tijekom posljednjih godina Lu se profilirala kao jedna od najprepoznatljivijih autorica svoje generacije – izvođačica čiji su nastupi uživo postali sinonim za iskrenost, emociju i snažnu povezanost s publikom. Iza nje su dva studijska albuma među najprodavanijima u Hrvatskoj, brojne nominacije za relevantne glazbene nagrade te uspješna autorska suradnja s nizom izvođača iz regije. Novi singl “Prozirna” najavio je glazbeni zaokret prema spoju alternativnog popa, suvremenog rocka i elektronike, a album koji stiže krajem godine otkrit će dosad najodvažnije lice njezina stvaralaštva. Uoči koncerta koji opisuje kao svojevrsni povratak publici nakon nekoliko godina, razgovarali smo o novoj glazbi, ulozi producentice, izazovima pisanja za druge izvođače, iskustvu velikih pozornica i onome što bi voljela da publika ponese sa sobom nakon izlaska iz Boogalooa.
Nakon rasprodanih koncerata u manjim prostorima, sada dolazi Boogaloo. Što ti taj koncert simbolizira u ovoj fazi karijere?
Povratak svojoj publici koja me nestrpljivo čeka dvije, tri godine. Viša ljestvica koncerta koji će ovog puta imati festivalske elemente, veliki band, nove aranžmane, nove pjesme i novu energiju. Kao samostalni diskograf i artist, u ovaj koncert polažem veliki trud, organizaciju i okupljam ljude koji od prvog dana vjeruju u mene i/ili mojoj glazbi tako da smo baš uzbuđeni oko jeseni.
Novi singl “Prozirna” zvuči kao svojevrsni iskorak. Što se promijenilo u tebi kao autorici između posljednjeg albuma i glazbe koju ćemo tek čuti?
Trebalo mi je puno vremena i iskustva da se upustim u novu produkciju i suradnje, ali kako to obično biva u mojoj karijeri – sve me dočeka otvorenih ruku kad sam za to istinski spremna. Baš se zabavljam, istražujem, učim i imam prilike ovog puta biti ne samo kantautorica, već i u ulozi producentice.
Rekla si da novi album istražuje prostor između alternativnog popa, rocka i elektronike. Je li taj zvuk došao prirodno ili si svjesno odlučila izaći iz zone komfora?
Oduvijek sam na svojim albumima snimala i instrumente, a ne samo vokale, ali uz primjese elektronike na meni je sad odgovornost i odabira zvuka, boja, efekata, sampleova. Pritom, ponovo zadržavamo i prioritetno stvaramo živu glazbu, žive instrumente, dok producentima ostavljam jedan dio ukrašavanja tehnološki. Puno se referiramo na moj srednjoškolski formativni glazbeni ukus i kako su to snimali Alanis Morissette, Madonna, Lauryn Hill, Incubus, Massive Attack, ili možda današnji primjeri Billie Eilish i Lana del Rey.
Tvoji su tekstovi uvijek vrlo osobni. Postoji li na novom albumu pjesma koju ti je bilo posebno teško napisati ili otpjevati?
Uvijek postoji jedna koja te suoči s istinom koju dugo izbjegavaš pogledati u oči. Naravno, tako je lakše. Rad na sebi danas je pomalo floskula, ali istinski rad na sebi je oduvijek težak i iscrpan i za njega treba strpljenja, hrabrosti i teških odluka ili odricanja. Mislim da od tog uvijek imam benefit, ali nekad, prilikom snimanja, u studiju se razlomimo na faktore. Sjećam se, kad smo snimali Zidove s drugog albuma, da smo se svi kolektivno raspali – ali ne zbog mene, nego zbog sebe svako ponaosob. U konačnici onda to donese neku novu snagu, da se ljudi oko mene kroz neke moje teže istine, suoče sami sa sobom i dođu do mira.
Publika te često opisuje kao izvođačicu koju “treba doživjeti uživo”. Osjećaš li da se upravo na koncertima događa ono što studijske snimke ne mogu prenijeti?
Ako govorim isključivo za sebe, da. Najbolje i najslobodnije se osjećam uživo jer se uživo pjesmama dogodi finalni korak držanja za ruku s publikom i bendom. Meni osobno kao kantautorici i glazbenici je potrebna konekcija. Nakon prvog koraka gdje pjesme ispišem na prvi impuls, ako ostaju u mojoj sobi, rijetko mi donesu vlastito razumijevanje i gratifikaciju. Bitna su mi lica uživo, razgovori prije i nakon koncerta, životne replike koje ljudi imaju na tekstove, zagrljaji nakon odrađenih koncerata, putovanja u kombiju u kojima se dogode razgovori i zaključci, šale i priče. I ima nešto u tome da kroz nastupe uživo zaista vidiš da nisi sam, to mi treba kao čovjeku. Pogotovo jer sama vodim karijeru od početka. Dobijem smisao.
Pišeš i za druge izvođače. Je li ponekad lakše ispričati tuđu priču nego vlastitu?
Jest, samo iz psihološke pozicije. Treba uzimati u obzir tuđe godine, iskustvo, priče, dubinske osjećaje i intimu. Nije isto kad meni dođe nalet priče koju želim reći i točno znam što me “svrbi” ili kad me nazove Severina koja želi cijeli album u tom trenutku svog života. Ili Jakov Jozinović koji je u tom trenutku najpopularnije ime u državi i šire. Ili pak, umjetnik koji gradi svoju karijeru u Amsterdamu ili Češkoj. Potrebna je velika vještina zadržavanja svoje ranjivosti, znanje o industriji i prezentaciji pjesama, produkciji za pojedinačne karijere, a na kraju opet – snaga i volja da svoj pečat držiš čvrsto u prstima. I iskreno, gracioznost reakcije da nakon uloženog truda, ako pjesma “ne prođe”, i dalje vjeruješ u nju i znaš da joj onda treba dozvoliti strpljenje i novi okoliš, ali je zabavno!
Iza tebe su nastupi s Parnim Valjkom i Amirom Medunjanin. Što si iz tih suradnji ponijela kao glazbenica?
Veliko iskustvo komuniciranja i organizacije arenskih nastupa. Spremnost da budeš velik, iako skroman. Manje poetski, nakon arene s Valjkom sam ostala bez glasa 2 tjedna od količine stresa. I prije tog sam stajala prije 25 000 ljudi u Zagrebu ili 10 000 u Domu Sportova (Tram 11), ali nakon Akijevog odlaska na nama je bila ogromna odgovornost i pritisak. No, to su opet ljudi kao publika sve “ispravili”. I tu sam ponovo zaključila i shvatila – uzeti ih u obzir. Kad publiku uzimaš u obzir više nego sebe u svemu ovom, oni te drže, dočekaju, razumiju, bodre. Onda nema straha, samo odgovornost da nam svima bude dobro i važno. S Amirom sam stekla iskustvo da moju pjesmu svira simfonijski orkestar i to je naježitis svakom autoru. Da toliko glazbenika svira tvoje note ujednačeno. Zahvalna sam također, svima na pozivu, jer je to velika potvrda vrijednosti i radišnosti koju nosim.
Kada publika nakon koncerta 7. listopada izađe iz Boogalooa, što bi voljela da ponese sa sobom osim omiljene pjesme?
Sjećam se, kad sam snimala prvu pjesmu ikad (Fragilna), nakon snimanja sam dobila dvije poruke. Jednu od snimatelja, drugu od producenta. Snimatelj mi se zahvalio rekavši da ne zna točno što osjeća, ali da ima potrebu još više reći svojoj ženi da ju voli. Producent mi je javio da, i da padne mrvica sa stola, ću o tome moći napisati dovoljno jaku pjesmu da se taj pad čuje. Mislim da je to jednostavnom rečenicom – nada, smisao i ljubav. To im želim u džepu na povratku iz Boogalooa.
Foto: Borna Metzer, PR, Saša Huzjak
