Mlada operna pjevačica Josipa Bilić gradi karijeru na svjetskoj sceni. Poručuje: Opera nije umjetnost za muzeje

Na Journalu s velikim zadovoljstvom predstavljamo mlade umjetnike čiji talent, predanost i strast oblikuju suvremenu umjetničku scenu. Među njima je i operna umjetnica Josipa Bilić, koja je postala prva predstavnica Hrvatske u prestižnoj baroknoj akademiji Le Jardin des Voix, etabliranom ansamblu Les Arts Florissants pod ravnanjem legendarnog maestra Williama Christieja.

U razgovoru s nama Josipa je otkrila kako ju je glazba pratila od malih nogu, što ju je privuklo operi, te kako iskustva s prestižnom baroknom akademijom i međunarodnim turnejama oblikuju njen pogled na izazove te ljepotu opernog poziva. Govorila je o zahtjevima moderne karijere, potrebi mentalne izdržljivosti, važnosti edukacije i približavanja opere mlađoj publici, ali i o trenucima na sceni koji nadmašuju sve pohvale – tišini, univerzalnoj povezanosti i emociji koju glazba donosi.

Razgovor je također dotaknuo teme profesionalne podrške, međunarodnog iskustva, želje za istraživanjem kompleksnih uloga, te kako ljubav prema glazbi ostaje najveći motivator kroz sve izazove. Kroz Josipine riječi jasno je da opera nije elitistička, već živa, relevantna i inovativna umjetnost koja povezuje umjetnika i publiku na način koji nadilazi vrijeme i prostor.

• Kako si se našla u svijetu opere, što te njemu privuklo i kako bi nam opisala ljepotu opernog poziva?

Zvuči čudno, ali operu sam slušala i upijala cijeli život. Odrasla sam u obitelji glazbenika pa mi je klasična glazba bila dio svakodnevice, ništa neobično ili nedostižno. Uz klavir sam trenirala sportski ples i pohađala dramski studio ZKM-a, a u gimnaziji potajno maštala o studiju mjuzikla. Jedini “krivac” što sam ipak odabrala operu je moja prva profesorica pjevanja, Kristina Beck-Kukavčić. Danas sam joj zahvalna da je već tada u mome glasu prepoznala potencijal koji je samo trebao vrijeme i prostor da sazre.

• Koliko je zahtjevno graditi opernu karijeru u današnjem kulturnom okruženju?

Operni umjetnici se već od studentskih dana neizbježno dokazuju i izvan granica vlastite zemlje. Na međunarodnim pjevačkim natjecanjima jasno je da je konkurencija danas veća nego ikad. Dostupnost obrazovanja, ogroman resurs informacija, ali i mediji snažno oblikuju percepciju i očekivanja kako pjevača, tako i publike. Veliku ulogu imaju i brojne agencije koje povezuju pjevače s produkcijama različitih opernih kuća i festivala, no nije svaka agencija jednako pogodna za svakog umjetnika.

• Koji su najveći izazovi s kojima se susreće mlada operna pjevačica danas?

Zahvaljujući Le Jardin des Voix turneji posebno sam osjetila koliko je važno imati mentalnu izdržljivost i umjetničku fleksibilnost. U posljednjih šest mjeseci imala sam 24 leta, nastupila u 16 gradova, pet zemalja, izvodeći šest različitih programa. Kad imaš jasno definirano zašto, u 99% slučajeva motivacija nadvladava umor. Preostalih 1% zasićenja zahtijeva prilagodbu – bilo novom okruženju, različitim ličnostima i uputama, akustici, repertoaru, ili vlastitim granicama. Iako nam današnja tehnologija omogućuje povezanost s najbližima unatoč udaljenosti, paralelne društvene mreže donose istovremenu utopiju i distopiju. Pripadam generaciji koja je svjesna iluzije virtualnog života, ali primjećujem pjevače koji, zbog online uspoređivanja, ne uspijevaju zadržati radost i strast prema ovome zanatu.

• Postoje li i dalje predrasude da je opera elitistička umjetnost i kako mladi operni umjetnici doživljavaju tu etiketu u suvremenom društvu?

Ta predrasuda o operi dolazi samo od onih koji je nisu sagledali iznutra pa zamišljaju raskošne dvorane, korzete i perike, statičnu režiju prošloga stoljeća. U stvarnosti, uz probe i nastupe, naša svakodnevica uključuje sate beskrajnog memoriranja novog repertoara, pisanja e-mailova, snimanja i preslušavanja materijala za audicije, održavanje kondicije, jačanje imuniteta, pakiranje, raspakiravanje – i tako u krug. Izvođači su službi svoje umjetnosti koja je danas dostupna svima.

• Koliko je opera danas relevantna za mladu publiku i kako, prema tvom mišljenju, možemo približiti operu novim generacijama?

Timothee Chalamet nedavno je izjavio da su opera i balet stvari za koje više nikoga nije briga i izazvao lavinu reakcija vodećih svjetskih opernih kuća i umjetnika koji su mu jasno predočili kontinuirani rast u prodaji ulaznica i posjećenosti opernih programa. Na jednoj od naših rasprodanih izvedbi Charpentierove opere Les Arts florissants u Palači umjetnosti Kraljice Sofije u Valenciji, zapazila sam da su u krcatom gledalištu najtiši i najpažljiviji bili upravo tinejdžeri. Naše poslanje obuhvaća edukaciju nove generacije, a vidljivost opere im možemo povećati digitalnim oglašavanjem, komunikacijom putem medijskih platformi, povezivanjem repertoara s aktualnim temama u svijetu, studentskim ulaznicama i paketima. Opera nije umjetnost za muzeje, već je relevantna, inovativna i živa.

• Što je ono u operi u što si se ti zaljubila i što bi voljela da publika vidi i osjeti tvojim očima?

Unutar svih glazbenih perioda i stilova nalazi se ljudski element koji nas sve povezuje, pruža samospoznaju, estetiku emocije i mitspiel autorskog tima koji uvlači publiku u svoj svijet.

• Što je za tebe najljepši trenutak koji možeš doživjeti tijekom nastupa na sceni?

Tišina. Rijetki trenuci u kojima vrijeme stane. U koncertnoj dvorani Filharmonije u Luxemburgu otpjevala sam završna četiri takta opere Silazak Orfeja u podzemlje a cappella, nakon kojih je nastao potpuni muk. Završni akord odzvonio je, svjetla su se ugasila i nitko od 1.500 prisutnih nije niti udahnuo. Dok smo nepomično stajali u mrklome mraku, oči su mi se počele puniti suzama. Erupcija oduševljenja i stajaće ovacije koje su uslijedile nisu nadmašile snagu tog trenutka univerzalnoga jezika glazbe, povezanosti i potpune prisutnosti.

• Što te motivira kada se pojave sumnje u vlastite sposobnosti ili kada prolaziš kroz zahtjevnije faze karijere, s obzirom na pritisak na perfekciju, kritike publike i veliku konkurenciju u svijetu klasične glazbe?

Ljubav prema glazbi. Zvuči jednostavno, ali ne znači da je lako. Hiperprodukcija na tržištu dodatno je podigla već ionako visoke standarde ove neizvjesne profesije, koja od nas traži sve što posjedujemo – intelektualno, emotivno, fizičko i karakterno. Zato si s vremena na vrijeme priuštim potpuni unplug. Identitet umjetnika u stalnom je pregovaranju, propitivanju i ogoljenosti, ali podsjećam se da gdje god rade ljudi, postoji i mogućnost ljudske pogreške, posljedično tome konstruktivna kritika i polarizacija.

• Smatraš li da je danas nužno graditi međunarodnu karijeru za dugoročni umjetnički uspjeh?

Graditi međunarodnu karijeru težak je i trnovit put koji nerijetko donosi usamljenost. Takav asketski život nije za svakoga jer je iziskuje čeličnu izdržljivost, upornost i disciplinu. Značajna iskustava i nove perspektive dar su svakoga angažmana u inozemstvu, ali dolaze uz cijenu propuštenog vremena, odnosno žrtvovanih trenutaka s onima koji nam najviše znače. Osjećaj ispunjenosti nakon uspjeha iznenađujuće kratko traje, kad već za vrijeme jednoga projekta morate pripremati sljedeći. Međutim, inozemna glazbena kritika, rad s najvećim imenima klasične glazbe, nova znanja, usvojeni jezici i nagrade donose neosporan kredibilitet koji ima posebnu težinu. Za mene je taj izazov velika privilegija jer sam kroz njega stvorila dragocjenu zajednicu kolega vršnjaka iz cijeloga svijeta s kojima razmjenjujem iskustva. Posebno sam zahvalna svome matičnom HNK u Zagrebu koje podržava gostovanja i usavršavanje.

• Koji su tvoji sljedeći profesionalni koraci i što si u karijeri posebno želiš ostvariti u nadolazećem razdoblju?

U ovom razdoblju karijere najvažnije mi je razvijanje vještina i umjetničkih suradnji, promišljeno biranje repertoara te kontinuirano umjetničko i osobno sazrijevanje.

• Tko ti je bio najveća podrška u dosadašnjoj karijeri i na čemu si joj posebno zahvalna?

Iza mene stoji moje pleme – obitelj i prijatelji koji vjeruju u mene i kada sama posumnjam. Moj najveći profesionalni oslonac je prvakinja Opere HNK Zagreb, sopranistica Ivana Lazar, čiji je osobni pečat oblikovao ne samo moj glas, nego i moj pogled na život.

• Koje su uloge tvoj profesionalni san i što bi voljela da ti budućnost donese kao umjetnici?

Glazbeno gravitiram baroku, scenski me najviše vesele Hosenrolle, dok mi najveći užitak pružaju praizvedbe. U odsustvu čvrste tradicije, uz osobitu znatiželju publike, slobodna sam igrati se i eksperimentirati. Spremna sam za kompleksnije, dramaturški i vokalno zahtjevnije uloge koje mi omogućuju istraživanje i izražavanje svih strana ljudskosti, no ono što mi je važnije od uloga iz snova su ljudi s kojima ću te uloge stvarati.

Foto: Martina Movrić