Gledamo ga u najtraženijoj predstavi, a sada spremna nastup na Dori. Razgovarali smo s Devinom

Devin Juraj domaćoj se javnosti predstavio kao 16-godišnjak u showu Supertalent, no iza tog prvog televizijskog pojavljivanja prije deset godina razvijao se put puno širi od jednog formata. Od plesa do autorske glazbe, od kazališta i kabareta do velikih pozornica, njegov umjetnički identitet oblikovali su ambicija, potreba za potpunom kontrolom izraza i odbijanje kompromisa. Uoči nastupa na Dori, Devin otvoreno govori o svojim počecima, prijelazu iz plesa u glazbu, pritiscima scene, važnosti estetike i priče, ali i o privatnim uporištima koja mu daju snagu izvan reflektora.

• Ovih dan na društvenim mrežama vlada trend u kojem se prisjećamo nas prije deset godina. Tada te hrvatska javnost upoznala u hrvatskom televizijskom talent showu Supertalent gdje si stigao do samog finala. Čemu te naučilo ovo iskustvo? Kako danas gledaš na njega?

Supertalent me nekako naučio da postoji neki veći, širi svijet izvan okvira moje rodne Pule. Ne govorim isključivo geografski, već u stilu mentaliteta. Emisija me preko noći povezala s ljudima iz svakakvih dijelova u Hrvatskoj. Brzo sam shvatio da nisu svi sličnih mentaliteta i već sam kulturološki shvatio da će me ovaj životni put staviti pred puno ljudi kojima će moja pojava biti zanimljiva, ugodna, a nekima možda i neugodna te da se moram pripremiti na sve. Do tada nisam imao priliku pojavit se na državnoj razini, a te je godine emisija bila izuzetno gledana pa sam sa zadovoljstvom naučio što je to biti eksponiran na televiziji. Kao i mnogi, upao sam u neke zamke, ali srećom izvukao sam se dosta brzo i od svega naučio lekciju. Jako mi je drago da sam sudjelovao jer sam tamo odabrao svoj put.

• Što je bio taj ključni trenutak u kojem si jasno shvatio: Ovo je moj put?

Na glazbu, ali generalno na sve što radim gledam kao na svoju najveću ljubav. Istinski sam to ja i nalazim srž svog karaktera u tome. Ne vidim se ni u čemu drugome. Ponekad maštam o nekom normalnijem poslu gdje ja kao ja nisam bitan već ono što nudim, neki zanat. Dapače, umirem od želje naučiti neki zanat kako treba. Završio sam srednju školu za hotelijersko turističkog tehničara, ali ne bih vam znao opisati što to znači na razini nekakvih vještina.

Sve ono u čemu sam bio dobar u tom polju dolazilo je od moje ljubavi prema mojih hobijima: javni govor, scenski nastup, povijest. Vezano uz turizam, da, ali ne nekakav zanat sam po sebi. Ovo je moj put jer samo tako vidim svoj život. Postoji u meni ta neka besmrtna želja prema tome, ali i ponos, ja ovo jednostavno moram ostvarit jer za ovo sam rođen i nije mi dozvoljeno odustati ili raditi nešto drugo. Osjećam da bih predajom bio neopisivo nesretan i izgubio bih smisao života.

• Kako se osjećaš kada gledaš svoje prve autorske pjesme i spotove koje si i sam režirao, vidiš li ih kao početke ili kao eksperiment?

Početke, iako smo još debelo na početku, gledam kao eksperiment. Igrao sam se kao što se igram sada, ali ipak je sad to malo promišljenije. Prve singlove radio sam s ciljem da se izrazim, ali kao i sve u životu, učio sam stvaranjem. Što volim, što ne volim, sve je to donosilo neke plodove i za to mi je jako drago. Kod mene je uvijek tako, svaki projekt je stepenica ka boljem sljedećem projektu.

• Kad gledaš unatrag, što bi rekao mlađem sebi, odnosno Devinu koji je prvi put stao pred kameru ili mikrofon?

Iskreno ne znam. Sve što sam napravio do sad dovelo me do ove svijesti i najiskrenije ne bih ništa mijenjao. Kao da ne vjerujem da je nešto moglo ići bolje ili lošije. Moj put je točno onaj koji treba biti, svaka greška ili uspjeh služila je široj slici.

• Ples te prati od djetinjstva, a sada se glazba sve više nameće kao tvoja primarna forma. Kako je taj prijelaz utjecao na tvoj identitet umjetnika?

Nije mi bilo teško prihvatit se u novoj ulozi jer je preobrat jako brzo došao, možda i prebrzo. Više je drugima bilo čudno da me ne doživljavaju više kao plesača primarno, iako ja sam uvijek i zauvijek plesač u srcu kao i sve ostalo, ali bilo je tu puno životnih promjena. Najčudnije mi je bilo promatrati promjenu ukusa glazbe koji se polako mijenjao. Prije, playliste su bile orijentirane na one skladbe na koje bih mogao plesati kako sam to volio ja, ali nakon nekog vremena playliste postale su revije glazbenog ukusa i glazbenih uzora, or rocka, do metala, orkestralne glazbe, općenito ono što sam svojom glazbom htio postići. Ne prepoznajem više Devina iz 2021. godine. I to je super jer nema boljeg osjećaja kad čovjek vidi da raste.

• Koja je najveća razlika između plesača i pjevača u tebi? Kako te dvije strane sebe nadopunjuju ili izazivaju konflikt?

Konflikta nema iskreno. Najbanalnije rečeno plesač u meni luduje od sreće jer se kao pjevač nalazim na vrhu kontrole. Odlučujem kako i što vezano uz nastup i sa svim zadovoljstvom koristim plesačke vještine da bih upotpunio nastup. Oduvijek sam znao da mi je suđeno nešto veće, a nisam tip koji voli radit iz sjene. Volim stvarati i prezentirati svoj rad. Nakon nekog vremena za vrijeme plesnog obrazovanja znao sam da meni plesna karijera nije finalna točka. Osjetio sam to u kostima.

Uživao sam u putovanju, volio sam to što sam radio, ali kad je u pitanju bio posao ili životni put, emotivno sam se udaljavao od toga. Nije bilo ono što me činilo sretnim što je nevjerojatno i dan danas i teško prihvatiti. Imao sam oduvijek puno veće ambicije u pričanju priča i u stvaranju pa me glazba povukla jače nego što sam ikad mislio da bi htjela. Ali iste sekunde kada sam počeo stvarati znao sam da je to moj krajnji put. Nisam prihvaćao postepeno, niti se držao plesa kao sigurnosti, to je doslovno bio treptaj i sve se oko mog života promijenilo.

• Koji aspekt glazbene scene ti je najviše iznenadio kao mladom izvođaču, bilo pozitivno ili izazovno?

Unutar Hrvatske jako me neugodno iznenadio manjak ambicije, estetike, priča i sveukupno rečeno punih paketa. Nije mi u cilju nikog uvrijedit jer svih gledam s velikim poštovanjem i ukusi su na kraju dana ukusi, ali do samih početaka kao pjevač, na mojoj playlisti se nisu nalazili hrvatski izvođači. Sada je to daleko drukčije. U zadnjih pet godina, od kad sam počeo stvarati, otkrio sam regionalne izvođače koji su me oduševili. Moram biti iskren jer iskrenost volim najviše, ali činjenica je da, kad sam bio samo Devin Juraj, klinac iz Pule, glazba iz regije do mene. To ne umanjuje njezinu vrijednost, dapače ponavljam, ukusi su ukusi, ali ono što ja volim je točno ono što želim stvarati i tražim u izvođaču. Priču, ambicije, estetiku, širu poruku i manjak kompromisa kad je u pričanju zvuk.

• Jesi li ikada osjetio pritisak da se prilagodiš trendovima ili očekivanjima publike?

Apsolutno da, međutim, žalim što sam pristao na kompromise. Moj prijašnji odgovor je usko vezan uz ovaj. Oduvijek sam imao u glavi čisti zvuk koji sam htio koji sam onda morao promijeniti jer ono što sam htio nije bilo radiofonično ili je bilo previše art. To se masi ne sviđa kako bi se reklo. Žalim što sam priče koje sam htio ispričat stavljao u ladicu da bih išao za nekim idealima koji se ne slažu s mojim vrijednostima. Glazba je glazba, svatko ima svoju fan bazu i nisu svi isti. Žalim što sam kompromise radio jer sam propustio prilike da stvaram ono što je moja duša htjela, da se prirodno razvijam u ono što ja jesam. To sam radio iza kulisa, ali javnost nije imala prilike to vidjeti kroz autorski rad, samo scenski nastup. Bilo je vrlo jasno da publika želi od mene ono što ja jesam, a ja sam im nudio ono što su mi drugi savjetovali da trebam biti.

• Postoji li nešto što bi čudilo ljude koji te prvi put vide uživo, a ti to smatraš potpuno normalnim?

Mislim da je moje pažljivo oko prema estetici ljudima malo neprirodno. Meni je pozornica sveta, a pažnja publike još više. Oprez oko prezentacije i scenskog nastupa zna nekad ljudima bit iznenađujuće kompleksniji od onog što su navikli. Ne želim bit klišej ili jedan u nizu, pa si takve greške ne dozvoljavam. Ponekad ljudima zna bit previše kad me vide s nalakiranim noktima, eyelinerom na očima, nakitom do preksutra i takav spreman za scenu, jer jednostavno nisu navikli na takav scenski nastup kod nas.

• Boriš li se s tremom? Imaš li neki ritual prije ili nakon nastupa?

Uvijek. Trema je uvijek tu jer od sebe očekujem savršenstvo što je nemoguće. Moj nastup treba preživjeti. Trema mi također daje do znanja da moram uživati u nastupu jer ako dozvolim tremi da prevlada, neću. Nekako se uvijek vraćam na to da trema nema smisla jer toliko vremena kao umjetnik ulažeš u svoje vještine da bi te onda bilo strah radit ono ka čemu si toliko težio. Ritual uvijek, više manje, jest pomolit se za najbolju izvedbu i samo krenut na pozornicu.

• U pripremama si za Doru, što bi volio da donese tvoj nastup? Što bi volio pokazati onima koji možda još nisu čuli za tebe?

Volio bih im pokazati ono što ja jesam. Moj senzibilitet, kreativu, umjetnički smjer. Sveukupno, pjesma nosi priču za koju znam da će određeni ljudi prepoznati. Ne sumnjam da će oni koji inače preferiraju estetiku koju ja koristim odmah vidjeti ono o čemu pjevam, ali isto tako mislim da i oni koji možda nisu skloni ovakvom senzibilitetu mogu pronaći nešto za sebe u pjesmu i nastupu.

• Kao plesač, imao si već priliku stati i na pozornicu Eurosonga. Koje te uspomene danas vežu uz ovo iskustvo? Misliš li da ono može biti od pomoći u ovogodišnjem nastupu?

Uspomene nekih jasnih realizacija. Eurosong mi je bio zadnji plesni posao. S time sam završio tu priču. Nije mi životna misija ići na Eurosong. Želim biti svjetski izvođač i ponosno reći da Hrvatska može tako nešto ponuditi na svjetskoj razini. Eurosong može biti taj prvi korak. Gledajući unatrag, te sam misli tamo stvarao i s pomoću njih realizirao što želim sam od sebe dugoročno. Vidio sam što trebaš u glavi imat posloženo za takve pozornice, a što izbjegavat. Mislim da je najkorisnije vidjeti stavke koje treba izbjegavati. Nažalost, ovo je trnovit put koji je pun zamka.

• Mogli bismo reći da je scena tvoj drugi dom, posebno ona kazališna. Koja je tvoja najdraža strana rada na sceni?

Najdraže mi je biti na sceni kao pjevač. Mjuzikli nude priliku da pjevam, glumim i plešem ali to je sve izrežirano. Kad izlaziš kao pjevač. Sve je moguće. Scenu treba znati izdržati i ona je posebno okrutna. Veseli me ta napetost kad ne znam što bi se moglo dogoditi. Imam kontrolu samo nad sobom i svojim vještinama, a i to nekad nije sigurno. Penjem se na svaku pozornicu ne znajući što bi se moglo dogodit, ali znam da moram dat sve što imam.

• Kada kombiniraš ples, pjevanje i glumu, koja komponenta ti je najprirodnija, a koja najizazovnija?

Kondicija je najveći faktor u nastupima. Glas vrlo lako krene patit kad je tijelo preopterećeno a pogotovo kad uživam u svojem nastupu, rasplešem se kao nikad. Sad to već daleko bolje kontroliram ali spojiti ples i pjevane je lavlji posao. Treba znati kako koordinirat svoj dišni put da bi sve to funkcioniralo. Ljeti, kad najviše nastupam, to najbolje vidim jer točno znam gdje imam naviku pretjerati u svojoj ambiciji i otkrijem kako koja pjesma dozvoljava ono što želim ostvariti.

• Osim što si bio pjevač poznatog zagrebačkog kabarea, postao si i istaknuto lice predstave Cabaret zagrebačkog HNK za koju se mjesecima traži karta više. Što je najveći izazov kabareta u odnosu na druge kazališne forme ili solo nastupe?

Ovisi o kojem cabaretu pričamo! Cabaret kao predstava je nevjerojatno kompleksno djelo, a uloga Emceea je zamka nad zamkama. Ima toliko mogućnosti u njegovoj interpretaciji, toliko prijašnjih dobrih izvedbi i toliko prilika da s pomoću njega digneš cijelu predstavu. Problem kod takvog lika jest ne pretjerati i otići u neke nove pseudo izvedbe s ciljem da se napravi nešto novo pod cijenu da se od lika ode previše daleko od onog što on je. Takav lik je ogledalo i glumca koji ga utjelovljuje pa se u takvim izvedbama jako brzo vidi kakva je osoba koja ga utjelovljuje. Kabare kao kazališna forma je potpuno druga priča.

Volio sam pjevati u kabareu jer je takvo nešto toliko dekadentno, ali s visokom razinom ukusa. Nema pravila jer publika nikad ne zna što očekivati. Često su me ljudi otkrivali putem takvih nastupa jer jednostavno nisu bili spremni na ono što su vidjeli pa su sa zadovoljstvom dolazili opet! Jedni pravi izazov bio je to što, kao i predstava, to je režirano i postoji točno kada kako i zašto se nešto radi. Međutim, nepredvidljivost kabaretske publike i njihovih reakcija davalo je takvim nastupima jedan šmek kojeg je rijetko naći.

• A izvan scene, što je ono u čemu posebno uživaš? Kada je Devin najsretniji?

Kada sam s obitelji, kada sam u društvu djevojke, kad skladam nove pjesme ili igram igrice. Volim bit normalan koliko normalan mogu bit. Nije normalno ovo čime se bavim i nekad samo želim stati i udahnut, pa me moja obitelj jako veseli. Djevojka mi je ogromna podrška jer ona kao i ja dijeli nevjerojatne karijerne ambicije te smo si međusobno potpora u svemu što radimo. Ambicija je ključna riječ. Može te shvatiti tek onaj koji na sebe gleda kao ti na samog sebe.

Poistovjećuju se sa mnom oko neumornosti mojih želja, planova, razina i svega što radim pa znam da me se razumije. Moja obitelj isto tako dijeli moju žar. Oni su ipak moja krv i vide ono što ja vidim. Prolaze kroz cijelo ovo putovanje kao i ja pa mogu reći da sam istinski blagoslovljen što i imam.

Foto: Martina Movrić