Vrag nosi Pradu 2 je sve što smo htjeli i ništa više. To je s jedne strane sjajno, a s druge razočaravajuće
Što ste htjeli, to ste dobili najkraći je mogući opis filma Vrag nosi Pradu 2, naslova koji već u startu nosi teret gotovo dvadesetogodišnjeg kulturnog nasljeđa i očekivanja publike. Bez obzira na kritičke osvrte koji će ga pratiti, teško je zamisliti da bi oni mogli bitno utjecati na njegovu gledanost, budući da je riječ o filmu koji je svoju publiku već odavno zaradio usmenom predajom, pop-kulturnim statusom i trajnom prisutnošću u kolektivnoj memoriji gledatelja.
Upravo ta dugovječnost i svojevrsna mitologizacija originala čine nastavak gotovo neizbježnim kino-događajem. Interes koji je pratio i hrvatsku premijeru to jasno potvrđuje. U tom smislu, Vrag nosi Pradu 2 djeluje kao rijedak primjer naslova koji nadilazi vlastiti sadržaj. Odnosno, pokazuje se da je riječ o filmu čija je kulturna težina, akumulirana kroz godine, postala snažniji magnet od same priče koja se odvija na platnu.
Naravno, ni sami nismo propustili priliku pogledati ga. Bez zadiranja u samu radnju, donosimo osvrt na odgledano.
Oh Miranda, kako je dobro vidjeti opet!
Najveći adut filma Vrag nosi Pradu 2 nedvojbeno je povratak Meryl Streep ulozi koja i nakon dva desetljeća zadržava istu magnetsku autoritarnost i preciznost. Doista ostaje enigma kako u moru spin-offova, remakea i revivala nije doživjela vlastiti serijal. Sjajno ju je gledati u pokušaju da vlastitu narav, profesionalne postulate i uredničku autoritarnost uskladi s promijenjenim očekivanjima industrije i duhom vremena nude.
S druge strane, naslovni lik Andy Sachs, odnosno gluma Anne Hathaway, na pojedinim mjestima djeluju gotovo banalno. Iako film pokušava zadržati prepoznatljivost njezina karaktera iz izvornika, u nastavku se često oslanja na pojednostavljene obrasce ponašanja, gotovo irealnu samaritansku ulogu bez dublje razrade unutarnjih konflikata ili uvjerljivog psihološkog kontinuiteta.
Ipak, ono što ovaj nastavak čini istinski zanimljivim najviše se čita između redaka: nova medijska klima, kriza tiskanih izdanja, rastući utjecaj umjetne inteligencije, borba za svakog čitatelja te sve izraženija prevlast kapitala nad uredničkim odlukama. Upravo ti slojevi, iako nikada do kraja artikulirani, daju filmu dodatnu razinu relevantnosti. Čak i kada ostaju tek u pozadini kao sugestija, a ne kao razvijena teza.
Najveća vrlina, kao najveća mana
Film doista nema ambiciju da se dotakne transformacije medijske industrije te generacijskog odmaka, kao i nove zakonitosti zapošljavanja i upravljanja različitim kadrom u skladu s duhom vremena. Te naznake ostaju tek površno naznačene i bez stvarne razrade. Pitanja inkluzivnosti, redefiniranja hijerarhija i promjene profesionalnih standarda pojavljuju se više kao dekor nego kao ozbiljnije tematsko uporište pa ne uspijevaju prerasti u koherentan komentar. U konačnici, takav je ton i donekle očekivao jer se film u prvom redu svjesno oslanja na nostalgiju i lakoću prepoznatljivog svijeta, pa njegova pitkost proizlazi iz odluke.
No upravo bi mu nešto više jasnoće i analitičke dosljednosti dalo dodatnu težinu. Ovako ostaje u zoni laganog, gotovo sapuničastog tona, gdje su svi sukobi ublaženi, a potencijalne tenzije brzo razriješene.
Shodno tome, film često bježi u poznatu formulu pitke, stilizirane zabave, gdje se i potencijalno ozbiljniji motivi svode na prepoznatljive, ali površne znakove vremena. U tom smislu, Vrag nosi Pradu 2 najstabilnije funkcionira upravo kao pitka, visokoprodukcijska zabava, film koji ne skriva svoju komercijalnu logiku i koji tu logiku dosljedno ispunjava. Međutim, to istovremeno otvara i šire pitanje o tome je li ta vrsta lagane, visoko stilizirane industrijske zabave, nekoć percipirana kao svježa i duhovita, danas već ušla u zonu predvidljivosti i zasićenja? Drugim riječima, ono što film nudi on i isporučuje, ali upravo ta sigurnost forme postaje i njegova granica. Što smo htjeli, to smo dobili. Ali sada se postavlja novo pitanje – Želimo li to uopće?
Foto: IMDb
