Najgledaniji film na Netflixu: Thrash je trash, ali možda je zapravo bolji nego se čini

Ako je suditi po prvim reakcijama publike i kritike, Thrash već sada zauzima svoje mjesto u kategoriji filmova koji će živjeti dulje kroz rasprave nego kroz ocjene. Riječ je o naslovu koji svjesno ili nesvjesno balansira na granici između žanrovskog neuspjeha i estetski zanimljivog campa.

Novi survival triler redatelja Tommyja Wirkole, autora koji se i ranije poigravao granicama horora i ironije u naslovima Dead Snow i Violent Night, stigao je na Netflix nakon što je prvotno bio zamišljen kao kino naslov. Već ta distribucijska promjena sugerira određeni pomak u percepciji projekta, od potencijalnog mainstream hita do sadržaja koji bolje funkcionira u digitalnom okruženju, gdje publika češće prihvaća žanrovsku ekscesnost.

Ovu tezu potvrđuju i brojke. Uspješno se ugurao u Top 10, a trenutačno predvodi i listu najgledanijih filmskih naslova u našoj zemlji.

Loše, da pomisliš da je možda ipak dobro

U glavnim ulogama su Phoebe Dynevor, Whitney Peak i Djimon Hounsou, a radnja je točno ono što očekujete (i još malo više od toga). Prati mali obalni gradić koji pogađa razorni uragan pete kategorije, ali prava prijetnja dolazi tek nakon što poplava dovede – ni manje, ni više – gladne morske pse. Da, zvuči kao nešto između Jaws i Sharknado, a to je zapravo najprecizniji opis.

Na razini narativa, Thrash ne skriva svoje uzore. Struktura filma jasno se naslanja na više puta viđen model – izolirana zajednica, prijetnja iz vode i postupna eskalacija napetosti, no ovdje je taj model multipliciran do razine gotovo parodijskog. Uvođenjem uragana kao paralelnog izvora katastrofe, film gradi dvostruku prijetnju, prirodnu silu i predatorski instinkt.

Vizualno, film se oslanja na jasno artikuliranu prostornu dramaturgiju u kojoj poplavljeni gradić više ne funkcionira kao klasičan urbani organizam, već kao fragmentirani, vertikalno slojeviti vodeni labirint. Iako scenarij ostaje relativno linearan, upravo ta prostorna nestabilnost unosi dozu inventivnosti u akcijske sekvence, koje se ne oslanjaju samo na montažu i efekt, već i na osjećaj stalno promjenjive orijentacije u prostoru.

Svjesna trash estetika ili?

Film je, realno, čisti trash. Dijalozi su predvidljivi, likovi plošni, a scenarij prepun naoko slučajnih zapleta. No upravo tu dolazimo do zanimljivog dijela, Thrash možda nije slučajno takav. U kontekstu redateljeva opusa, koji uključuje radove sklone ironiji i žanrovskom pretjerivanju, teško je zanemariti mogućnost da je namjerno oblikovan kao ozbiljan film koji zna da je apsurdan.

Upravo ta deadpan izvedba, gdje likovi nikada ne dovode u pitanje bizarnost situacije, stvara prostor za dvostruko čitanje. S jedne strane, film je prepun klišeja i narativnih prečaca, a s druge strane, ta prenaglašenost može se čitati kao komentar na same žanrovske konvencije. Negativne kritike i niske ocjene ne iznenađuju, osobito ako se film promatra unutar standardnih kriterija kvalitete. Međutim, u suvremenom streaming ekosustavu, gdje publika sve češće traži sadržaj koji je istovremeno zabavan i podložan komentarima, Thrash ima realan potencijal za sekundarni život. Ail i to da opstane u određenim krugovima, koji cijene treš izraz, kao jedan od boljih naslova.

Foto: IMDb