Njegov je film osvojio Sarajevo i Zagreb! Stefan Đorđević posvetom majci spaja kroz tugu i empatiju

Dok se u regionalnoj kinematografiji sve glasnije čuje novi autorski val, jedno ime posebno odjekuje  – Stefan Đorđević, redatelj čiji film Vjetre pričaj sa mnom tiho, ali snažno pronalazi put do publike širom svijeta. Ovaj dokumentarno-igrani film ostvario je glavnu nagradu na dvama važnim filmskim festivalima u regiji  – Sarajevu i Zagrebu.

Ujedno, ovo je i njegov dugometražni prvijenac, koji dolazi nakon dva kratkometržna ostvarenja koja su ostavila značajan trag u srpskoj kinematografiji. Naime njegov amaterski film Crap poslužio je kao inspiracija Nikoli Ležaiću za dugometražni film Tilva Roš, u kojem Stefan igra jednu od dvije glavne uloge. Nadalje, njegov kratki film Posljednja slika oca, koji je napisao i režirao, premijerno je prikazan u Locarnu, gdje je osvojio Nagradu mladog žirija za najbolji međunarodni kratki film ( a isti je također nagrađen i na Zagreb Film Festivalu).

Njegov posljednji film Vjetre, pričaj sa mnom intimna je i poetična docudrama o životu, obitelji, gubitku i radosti u malim trenucima. Stefan se, prvi put nakon smrti svoje majke, vraća kući kako bi s obitelji proslavio rođendan svoje bake. Povratak u rodni grad pokreće introspektivno putovanje u njegovoj unutarnjoj sferi. Film vješto spaja fikciju i autobiografske elemente, stvarajući dirljivu meditaciju o moći filma i sjećanja, pri čemu članovi Đorđevićeve obitelji tumače glavne uloge.

INTERVJU: Stefan Đorđević

Pri zajedničkom susretu razgovarali smo o njegovim skejterskim danima, o tome kako ga film nadahnuo da pronađe vlastiti kreativni izraz, o ulozi gubitka u njegovim pričama, te o izazovima i fascinacijama suvremenog filmskog hypea.

Dotakli smo se i nadolazećeg projekta Tišina lišća, koji ponovno crpi inspiraciju iz stvarnog života i obećava novu, dirljivu i snažnu filmsku priču.

• Dopadljiva mi je jedna tvoja biografija u kojoj je stajalo samo – Bio je skejter pa je postao redatelj. Skejtaš li i danas?

Ne više toliko kao prije. Ipak, i dalje volim skejt, gurnuti dasku, družiti se s ekipom… samo nemam više istu energiju i motivaciju kao prije. Kada prestaneš s nečim što voliš, to ne znači da ga zaboraviš. Ja i dalje volim skejt, ali moja energija i strast preusmjerile su se na film. Strast ne može biti podjednaka za sve stvari – kad se maksimalno posvetiš jednoj, druge moraju malo pričekati.

• Jesi li ikada želio biti profesionalni skejter? Bismo li onda uopće doživjeli tvoju redateljsku karijeru?

Iskreno, ne. Vozio sam skejt 15 godina, ali istina je da nikada nisam bio dovoljno dobar. Da jesam, možda bih išao tim putem, ali kako nisam, pronašao sam film kao svoj način da budem istinski dobar u nečemu i kroz to izrazim svoju kreativnost. Svojevremeno, i sviranje gitare bilo je velika ljubav, ali kad sam upisao Fakultet dramskih umetnosti, morao sam odabrati. Kreativno izražavanje na više strana jednostavno nije bilo moguće.

• Jesi li i dalje zadovoljan putem koji si odabrao?

Da, svakodnevno. Gledam filmove, učim iz njih, istražujem kulture, pripovijedam priče. Film mi pruža isto ono što mi je skejt pružao u tinejdžerskim danima – osjećaj pripadnosti i strasti. Kad radim, istražujem i trudim se prenijeti duh mjesta i vremena, da publika osjeti kulturu i karaktere koje prikazujem.

Sa svih tih strana osjećam pripadnost filmu. Toliko me hrani i inspirira, toliko sam naučio iz filmova. To mi je kao – pogledaš film, nije da odjednom znaš svu povijest neke zemlje, ali ako te dotakne, istražit ćeš dalje, čitat ćeš o tome gdje se radnja odvija, možda ćeš otputovati tamo. I već imaš neko predznanje o kulturi, mentalitetu. I to je nešto što i mene gura da želim drugima dati ono što je meni film dao.

Tako se nekako osjećam i prema svojim filmovima. Pokušam uhvatiti neki duh vremena, prostora i kulture iz koje dolazim i to podijeliti s ljudima u svijetu.

• Ako je suditi prema reakcijama na tvoj posljednji film Vjetre pričaj sa mnom, u tome su uvelike i uspio.

Super da si to spomenula, nevjerojatno je. Ljudi iz Meksika, Južne Amerike, komentiraju film, dijele osobna iskustva… To je iskustvo zajedništva kroz tugu. Film ne samo da priča priču, nego otvara prostor za empatiju i povezivanje među ljudima. Taj osjećaj zajednice kroz tužan trenutak je nešto što mi je najdragocjenije.

Film koji smo napravili ima univerzalnu notu povezivanja kroz bol i prikazuje jedan život, ali ujedno obuhvaća i jug Srbije, koji je specifičan svojim mentalitetom. Iako film ne prikazuje izravno društvene strukture ili situacije jednog mjesta, u njemu je prisutan duh ljudi tog kraja. Baš mi je drago što se publika prepoznaje u tim likovima – netko kaže: Moja baka je baš ovakva, ili Moj pas je to isto radi. Čitam razne komentare o tome kako ljudi reagiraju na moju obitelj koju smo prikazali, i to je zapravo jedan sociološki prikaz.

Najposebnije kod ovog filma mi je interakcija s publikom. Nisam mogao očekivati da će ljudi toliko osjetiti otvorenost i intimnost koju smo dali kroz film. Nakon projekcija, ljudi mi prilaze i dijele intimna iskustva gubitka nekog bližnjeg, čak i ako su potpuni stranci. To je vrlo posebno iskustvo koje ponekad nosi težinu, ali upravo u tim trenucima dijelimo tugu i povezujemo se. Tuga, zapravo, ruši granice nacionalnosti, vjere, politike, sve ono što nas inače dijeli. Tuga nas spaja, i to je predivno.

• Je li teško ostati vjeran sebi u filmskom izrazu, pogotovo u današnje vrijeme?

Mislim da smo ono što jesmo samo kad smo sami sa sobom. Najvažnije je biti svoj, slušati sebe, a ne društvo ili očekivanja. Sve što radim, radim iskreno i mislim da publika to prepoznaje.

U filmu imam jedan razgovor s mamom koji mi je jako važan. Ona govori kako razgovara s vjetrom. Čini se čudno drugima, ali meni je to postalo simbol iskrenosti i autentičnosti. Kad si sam sa sobom, puno je važnije da te čuje vjetar nego da te razumije netko drugi. To me vodi u životu i radu – biti iskren i vjeran sebi.

• Na regionalnoj filmskoj sceni ove godine dominiraju dva filma, Fiume o morte! i Vjetre pričaj sa mnom, koji su sami našli svoj put kroz festivale i publiku. Zanimljivo mi je da su gledatelji spremni prihvatiti hibridne forme, dokumentarno-igrane filmove i drugačije načine pripovijedanja. Kako gledaš na to?

Ono što oba filma imaju zajedničko je sirovost života, a ljudi na to jako reagiraju. Važno je da film ne bude samo fikcija, već da ljudi mogu prepoznati sebe u likovima. Kada za film biraš obične ljude, ne glumce, svaki lik dobiva autentičnost i prostor da bude stvaran. U regiji često gledamo glumce kako igraju likove, i tek ako su izvrsni, ulazimo u srž filma. Ako nisu, gledamo glumce same. To je razlog zašto nam nije cilj stvarati plošne tipove i komercijalne kalupe, već ispričati ljudsku priču, iskrenu i osobnu, ponekad i vezanu za društvo, ali uvijek s osobnim aspektom.

Fotografija mi također pomaže u tome. Snimam uličnu ili dokumentarnu fotografiju i nastojim uhvatiti trenutke i emocije ljudi, a ne samo stavljati ih u određen koncept. Inspirira me autentičnost i realnost u svakom trenutku koji bilježim, i to nastojim prenijeti i kroz film.

Kad radim film, napišem scenarij, ali kad dođemo na set važno mi je uhvatiti život. Ne želim da scene budu krute, unaprijed zaključane. Uvijek kažem glumcima: Ovo ti je rečenica, ali je reci najbolje što znaš, kako bi ti to rekao, iznutra. Jer me ne zanima rigidna forma, zanima me život koji se dogodi ispred kamere.

Važno mi je da ljudi nešto donesu sa sobom, da unesu dio sebe u kadar i da se to osjeti na filmu. Pustim ih da dišu, da probaju, da pogriješe. Volim kad kažu Ne znam mogu li, a onda iz toga izađe nešto iskreno. Uvijek se nekako vratimo na to – na potragu za zajedništvom.

• Spomenuli smo hype, kako ga ti doživljavaš – pozitivno ili negativno, kao nešto korisno ili kao nužnost da se uspije danas?

Male filmove je teško pogurati jer nemaju velike budžete, pa je nama festivali i nagrade zapravo jedini marketing. To je taj hype koji se gradi.
Evo primjer u mom gradu malo tko je znao za film prije Sarajeva, iako smo već imali desetak festivala i premijeru u Rotterdamu. Ali Sarajevo, crveni tepih, šušur, bljesak kamera – to dopre do ljudi. Kod nas publika često reagira na uspjeh prije nego na kvalitetu. Tek kad vide da je film nagrađen ili da se o njemu priča, odluče ga pogledati.

I realno, ljudi češće idu gledati poznata lica, komedije, mainstream. To je razumljivo. U manjim sredinama još više. Kod nas je kultura često potisnuta pa kino postaje mjesto gdje se ide na sigurno. Umjesto nečeg teškog, radije će pustiti Žikinu dinastiju dvadesetpeti put.

Često čujem rečenicu: Zašto bih gledao težak film kad živim težak život?. Ali upravo zbog toga želim raditi filmove koji otvaraju prostor za razmišljanje. Ne filmove koji nude odgovore, nego one koji postavljaju pitanja. Da publika ponese nešto kući, makar mali pomak u razmišljanju, neku emociju koju je dugo gurala sa strane. Ne želim da film propovijeda ili nameće stav, nego da probudi osjećaj. Da potakne gledatelja da se bavi sobom. To je teško, ali najvrjednije.

• Idući naslov na kojem radiš također je inspiriran tvojom majkom…

Već radim na novom filmu Tišina lišća. Projekt je tek krenuo, ali osvojili smo glavnu nagradu na pitching programu u Skopju, što me dodatno ohrabrilo. Tako je, film je inspiriran mojom mamom. Radila je kao učiteljica 14 godina. Tri mjeseca prije mature dobila je otkaz, a bila je duboko vezana za svoj razred. Djeca su to teško podnijela, reagirala snažno i emotivno. Ona je taj borbeni, emotivni teret nosila tiho, za njih. Moja mama je bila mama ne samo nama, nego i toj djeci. I način na koji su joj oni uzvratili, to je nešto nevjerojatno.

Film neće biti izravno autobiografski kao Vjetar, ali je inspiriran tim događajem. Želim opet raditi s naturščicima, pronaći ljude koji nose svoju istinu i iskustvo. Pogotovo sada, u vremenu otkaza, protesta, studenata koji se bore za profesore – sve to ima odjek. Želim da se osjeti da se film događa danas, sada, pred kamerom. Da je stvaran. Zato nisam htio prepričavati scene – rasplakao bih vas.

Foto: Martina Movrić