Marijana Mikulić: “Umorila sam se od uljepšavanja života. Ne moraš biti savršena da bi bila vrijedna”

Postoje trenuci kada umjetnost prestane biti samo izvedba i postane prostor istine. Upravo iz te potrebe nastala je monodrama Mare o kojoj nam govori glumica Marijana Mikulić. Umorna od potrebe da sve izgleda savršeno, odlučila je javno progovoriti o onome o čemu mnoge žene šute: kaosu svakodnevice, majčinskoj krivnji, umoru, potrebi za pomoći i pritisku da se uvijek bude jaka.

U razgovoru koji je pred vama otvoreno govori o trenutku kada je shvatila da njezina priča nije samo njezina, nego iskustvo mnogih žena koje joj se godinama javljaju porukama. Upravo su ti mali, iskreni susreti s publikom postali okidač za predstavu koja je nastala kao svojevrsno emocionalno rasterećenje, ali i prostor u kojem se publika može prepoznati.

Koliko je teško stati na scenu bez lika iza kojeg se možeš sakriti, kako izgleda potraga za unutarnjim mirom usred profesionalnih ambicija i obiteljskog života te zašto je priznati vlastitu slabost često najveći oblik snage, samo su neka od pitanja kojih se dotičemo u ovom iskrenom i introspektivnom razgovoru. Marijana Mikulić govori o granicama koje je morala naučiti postaviti, o vjeri kao osobnom osloncu, ali i o lekciji koju bi danas rado prenijela mlađoj sebi. Jer, kako sama kaže, ponekad je najveća hrabrost jednostavno stati, udahnuti i izabrati sebe.

• Što Vas je potaknulo da svoju osobnu priču podijelite javno, bez uljepšavanja i zadrške?

Iskreno, umorila sam se od uljepšavanja. Od te potrebe da sve izgleda normalno, a iznutra često ne izgleda. I shvatila sam da ono što ja prolazim ne prolazim samo ja. Kad sam to osvijestila, prestalo mi je biti neugodno reći istinu. Ne zato da se jadam, nego da nekome bude lakše. Da samo jedna osoba u publici kaže: Aha, nisam jedina, nisam sama, meni je srce puno.

• Je li postojao konkretan trenutak ili događaj koji je bio okidač za ovu predstavu?

Nije bio jedan filmski trenutak, nego niz malih. Poruke žena koje su mi pisale. Rečenice tipa Hvala što si rekla ono što ja ne mogu ili Mislila sam da sam luda. I onda sam u jednom trenu pomislila: Čekaj, ako nas ima toliko, zašto šutimo? I tu je krenulo. Kao potreba da sve to izbacim iz glave i srca na siguran način, kroz predstavu.

• Koliko je za jednu glumicu teže stati na scenu kao ona sama, a ne kao lik?

Teže je sto puta. Kad glumiš lik, imaš kostim, tekst, masku, uvijek se možeš malo “sakriti”. Ovdje nemaš gdje. Na sceni si ti. I zato je i strašno i ljekovito. Jer kad staneš bez zaštite, sve je ogoljeno, ali je i istinito. A istina je tako oslobađajuća.

• Kada skinete sve uloge, supruge, majke, glumice, tko je Marijana?

Marijana je žena koja se još uvijek uči. Koja nekad zna, a nekad nema pojma. Koja voli mir, a živi u kaosu. Koja se smije glasno, a zna i puknuti u tišini. I koja, koliko god zvučalo jednostavno, najviše želi biti dobra osoba. Ne savršena. Dobra.

• Često govorite iskreno o kaosu svakodnevice. Smatrate li da je upravo priznavanje slabosti oblik ženske snage?

Da. Jer najveća laž je da žena mora sve moći, sve stići i još izgledati kao da joj je usput. Priznati ne mogu nije slabost, to je hrabrost. To je trenutak kad prestaneš glumiti da si superheroj i kreneš biti čovjek. A to je, po meni, prava snaga.

• A koliko je teško priznati sebi da niste uvijek snažni? Gdje ste Vi osobno pronašli svoju najveću unutarnju snagu?

Teško je, jer ego se buni. I jer imaš osjećaj da će se sve raspasti ako ti popustiš. Meni je snaga došla kad sam prestala forsirati. Kad sam počela tražiti pomoć. Kad sam priznala da ne moram sve sama. I da, meni je vjera tu bila jako važna. To je moj stup, oslonac, bez Boga nema mene. I rad na sebi. Ne kao instant rješenje, nego kao svakodnevna praksa.

• Jeste li kroz godine naučili štititi sebe ili ste postali otvoreniji?

I jedno i drugo. Otvorenija sam u smislu da se više ne bojim reći istinu. Ali sam naučila i štititi sebe, jer nije svaka istina za svaku publiku. I nije sve za javnost. Postoje stvari koje ostaju moje, i naše, obiteljske. I to mi je važno. Otvorenost ne znači da nema granica.

• Učite li još uvijek postavljati granice i koliko je to teško?

Učim svaki dan. Granice su mi bile najteže baš zato što sam dugo mislila da su sebične. A nisu. Granice su higijena. Bez njih se potrošiš, postaneš ogorčen, a onda više nikome nisi dobar, ni sebi ni drugima. I da, teško je, pogotovo kad si žena pa te od malena uče da budeš “dobra” i da se prilagođavaš. Ali isplati se.

• Kako danas definirate uspjeh: kroz karijeru, obitelj ili unutarnji mir?

Danas mi je uspjeh mir. I ne, to ne znači da mi karijera nije bitna. Jest. Ali karijera bez mira je samo još jedan stres koji dobro izgleda na papiru. Uspjeh mi je kad odradim posao kako treba, kad sam prisutna doma koliko mogu i kad navečer mogu disati bez grča u želucu. To mi je stvarno luksuz.

• Kako se nosite sa sukobom između profesionalne ambicije i majčinske krivnje?

Iskreno? Nosim se tako da je krivnja stalno tu negdje. To je val. Kad sam na poslu, mislim kako nisam dovoljno doma. Kad sam doma, mislim na posao. Ali s vremenom sam naučila da krivnja nije uvijek kompas, nego je često samo navika. Pomaže mi kad se vratim na ono najvažnije: jesam li prisutna kad sam tu? Jesam li nježna? Jesam li realna prema sebi? I onda ide lakše.

• Što biste voljeli da žene ponesu sa sobom nakon gledanja Vaše predstave?

Da nisu same. Da nisu previše. Da nisu lude. Da je u redu biti umorna, zbunjena, ranjiva. I da je u redu reći trebam pomoć. Voljela bih da odu kući s osjećajem olakšanja, možda čak i s malo hrabrosti da nešto promijene. Ne preko noći, nego korak po korak.

• Što Vam je publika kroz reakcije vratila, nešto što možda niste očekivali?

Koliko ljudi zapravo čeka dopuštenje da bude iskreno. Nisam očekivala tu količinu prepoznavanja. Poruke, zagrljaje, suze, smijeh na istim mjestima… I ono najvažnije: žene mi često kažu da su nakon predstave razgovarale s mužem, s mamom, s prijateljicom, prvi put bez rukavica. To mi je možda najljepše. Da predstava ne stane kad se spusti zastor.

• Što biste poručili mlađoj sebi iz današnje perspektive?

Manje se trudi svima biti dobra. Više slušaj sebe, svoje srce. Ne moraš zaslužiti ljubav. I ne moraš sve nositi sama. Bit će dana kad ćeš misliti da ne možeš, a možeš. I bit će dana kad ćeš misliti da moraš, a ne moraš. Nauči razliku. 😊

• Kada biste morali sažeti svoju životnu lekciju u jednu rečenicu, kako bi glasila?

Slušaj svoje srce, uvijek! Ne moraš biti savršena da bi bila vrijedna i nije sramota stati, udahnuti i izabrati sebe.

Foto: Sanja Jagatić
Stilist: Petar Trbović
Asistent stilista: Dario Benički
Makeup: Simona Antonović