Ekskluzivno za Journal: Sofia Coppola i Marc Jacobs o filmu koji ulazi u kreativni kaos modne industrije
Što Vas je uvjerilo da zajedno snimite film?
SC: Kao prijateljica, željela sam vidjeti njegov kreativni proces na djelu i da dobijem uvid u njegov rad. Od prazne stranice do kraja procesa. Bila sam u sretnoj poziciji jer smo bliski i znala sam da će se osjećati ugodno i otvoriti pred kamerom. Također sam razmišljala o tome koliko bi zabavno bilo prolaziti kroz arhivske snimke Marcovog rada tokom godina. Činjenica da se približavala njegova revija za proljeće 2024. uvjerila me da ga mogu snimati dok se priprema za reviju. Već sam boravila u njegovom studiju i osjećala sam da ima veliki kulturni značaj kao dizajner, a također sam mislila da bi bilo lijepo da ga zabilježimo za mlađu generaciju i pokažemo im sve zanimljive filmove i umjetnike na koje se poziva u svom radu.
Koje su bile Vaše glavne dileme prije nego što ste ušli u ovaj projekt?
MJ: Čak i kada sam pristao, i dalje sam osjećao nelagodu koju imam čak i dok stvaram vlastiti rad, a to je strah od nepoznatog. Brinuo sam da će biti nelagodno i čudno, ali bila je to Sofia, a mi imamo nevjerojatan odnos već toliko dugo. Kada sam rekao da, to je postalo samo još jedna stvar koju smo mogli zajedno raditi. Vremenom sam prestao brinutio tome kako ću izgledati pred kamerom, jer sam se uvijek mogao vratiti na činjenicu da je Sofia iza kamere.
Što Vas inspirira u Sofijinom radu kao redateljice?
MJ: Oduvijek sam volio Sofijine izbore, a ono što nju zanima gotovo uvijek se ispostavi kao nešto što i mene zanima. Od početka našeg odnosa povezali smo se kroz zajedničke reference i međusobnu povezanost sa stvarima koje su se događale oko nas, a koje su nas inspirirale devedesetih godina.
Po čemu se ovo razlikovalo od snimanja Vaših prethodnih filmova?
SC: Kao i Marcov proces dizajniranja kolekcije, ni mi nismo imali čvrst plan na početku, kao što ga imate kod igranog filma gdje postoji scenarij. Marc i njegov tim pronalazili su svoj put do kolekcije usput, a isto je radio i moj tim. Na svoj sam način pokušavala pronaći priču. Jedna stvar koju sam znala od početka bila je da ne želim napraviti klasičan dokumentarac s glavama koje govore o Marcu. Znala sam da ovo neće imati veliku dramatičnu narativnu liniju, pa je postalo više o otkrivanju i stvaranju portreta Marcovog kreativnog procesa, dok istovremeno prikazuje njegovu evoluciju kao dizajnera i utjecaje koji su ga oblikovali.
Što je produkciji bilo dostupno kada je riječ o arhivskom materijalu?
SC: U njegovom uredu su postojale kutije materijala koje je netko sačuvao i arhivirao, pa smo na početku prolazili kroz njegovu arhivu i bilo je uzbudljivo vidjeti sve skice i ponovno obići stare kolekcije.
Dokumentarac je strukturiran oko Marcove kolekcije za proljeće 2024. Zašto je ova revija bila važna za film?
MJ: Srećom, upravo se to događalo u trenutku kada je Sofia počela snimati film, a na kraju sam veoma ponosan na tu kolekciju. Kada sada pogledam unazad, imam osjećaj da dijelim nešto u čijem sam stvaranju zaista uživao.
SC: Ideja je bila da dobijemo uvid u kolekciju tako što ćemo pratiti Marca i njegov tim te promatrati njegov proces. Marc nema koncept na početku stvaranja kolekcije, pa sam željela uhvatiti način na koji su ga pronalazili usput. Tek je počinjao raditi dizajne za Ready to Wear kolekciju proljeće 2024., a moj brat Roman donio je kameru i imali smo malu tonsku ekipu. Nekih dana bih dolazila sama s malom kamerom i pratila Marca i njegov tim kroz različite faze procesa. Obožavala sam gledati sve razgovore koji su se vodili oko sitnih detalja.
MJ: Joseph Carter, koji je kreativni direktor moje ženske Ready to Wear linije, veliki je dio mog poslovnog života, a postao je veoma blizak sa Sofijom i imao je mnogo iskustava s njom tokom proba i van studija. Cijeli tim se osjećao ugodno dok je Sofia bila tu, tako da nitko nije bio nesiguran ili zabrinut pred kamerom. Svi smo bili veoma otvoreni i opušteni.
Dokumentarac prikazuje anksioznost iz minute u minutu iza scene modne revije neposredno prije početka… kako je bilo snimati Marcovu anksioznost i ranjivost u tim scenama?
SC: Ovaj dio procesa snimanja bio mi je izazovan jer nikada ranije nisam bila iza scene modne revije. Uvijek sedim u publici, pa je bilo sjajno gledati odbrojavanje, koje djeluje kao kazalište, i uzbudljivo je vidjeti kako svi detalji dolaze na svoje mjesto, kao i način na koji povezuje The Supremes i Mrs. Robinson iz filma The Graduate kao ključne reference. Volim gledati kako Marc uzima reference i pretvara ih u nešto potpuno svoje.
MJ: Modne revije su lude jer su ogromna produkcija i zahtijevaju mnogo rada za nešto što se događa uživo i traje svega nekoliko minuta. Tajming je sve. Ili uspijete ili ne uspijete. Kada sada pogledam unazad na kolekciju, i kada mogu realnije sagledati što se događalo iza scene, ova revija je zapravo prošla prilično glatko. U tom trenutku djelovalo je katastrofalno. Imali smo sve te nevjerovatne perike koje je Duffy napravio za djevojke, koje su morale biti obučene prije nego što se stave perike, jer se odjeća nije mogla navuči preko njih. Također sam osoba koja želi sve početi točno na vrijeme, pa je nastala panika oko nekoliko perika koje nisu bile dobro pričvršćene za glave modela. U mojoj glavi, ako perike ne budu savršene, onda će sve krenuti po zlu.
Sjećate li se kada ste se prvi put upoznali?
MJ: Radio sam Grunge kolekciju za Perry Ellis i Sofia je došla u studio sa svojom majkom Eleanor. Sjećam se da smo se odmah povezali kada smo se upoznali. Jednostavno mi se dopala, a i ja sam se dopao njoj. Zanimale su je stvari koje sam radio i stvarao, a bila je sretna što je upoznala nekoga tko radi stvari s kojima se može poistovjetiti i koje može nositi.
SC: To je bila godina Grunge kolekcije, koja je bila ključni trenutak u njegovoj karijeri. Živjela sam u Kaliforniji, ali me mama odvela u New York da vidim njegovu odjeću. Bila je iznenađena koliko smo se odmah povezali, ali među ljudima koji vole modu postoji zajednički jezik. Nas je povezivala i ista glazba i umjetnost koje smo voljeli.
Kako je izgledalo prijateljstvo u njegovim ranim danima?
SC: Zanimale su nas iste stvari i odatle je sve krenulo. Naši putevi bi se susreli kada god bih dolazila u New York, a tokom godina postali smo bliskiji jer smo imali mnogo zajedničkih prijatelja. Poput Anne Sui, koja je tada također bila bliska s Marcom.
MJ: Bez previše mistifikacije, postoji neka čudna magnetna sila koja okuplja ljude sličnog senzibiliteta. Osjećam da je upravo ta kreativna energija okupljala mnogo ljudi u New Yorku u to vrijeme.
Downtown NYC, prije mobilnih telefona i interneta, imao je poseban kulturni trenutak oko Lafayette Streeta. Što je bilo posebno u vezi s tim vremenom i mjestom?
SC: Uvijek je bilo uzbudljivo biti u New Yorku početkom devedesetih. Kim Gordon i Thurston Moore bili su dobri prijatelji i bili su dio tog kruga. Pomagala sam Kim oko X-Girl modnih revija, a ona je puno surađivala s Marcom. Beastie Boys su imali studio u blizini i stalno ste spontano sretali ljude na ulici. Marc je zaista prihvaćao kulturu Downtown scene koja ga je okruživala, i još tada je inspirirao mlade ljude da budu drugačiji i da se ne uklapaju.
Kako je bilo vratiti se desetljeću koje vas je oboje oblikovalo?
SC: Toliki sam fan Marca da imam osjećaj da su svi važni trenuci mog života u mladosti bili vezani za nošenje njegove odjeće. Ona mi je pomogla da oblikujem svoj identitet kao žene. Tokom godina bio je važna figura u mom životu, tako da je povratak u devedesete i promatranje njegovog prelaska u Louis Vuitton bilo veoma uzbudljivo vrijeme za modu.
Dokumentarac istražuje vaš kreativni odnos i zajedničke interese, poput suvremene umjetnosti…
SC: Uvijek me toliko inspiriraju razgovori s Marcom i način na koji se uzbudi zbog stvari koje voli. Mnogo sam naučila od njega, i mislim da je sjajno to što je tokom svoje karijere radio sve te umetničke suradnje, koje danas djeluju sasvim uobičajeno, ali dok je bio u Louis Vuittonu bio je pravi inovator. Oboje smo obožavali Richarda Princea, a kada je Rachel Feinstein došla osmisliti scenografiju za jednu njegovu reviju, to je postalo još jedno važno prijateljstvo u mom životu.
Veoma ste slični, ali po čemu se razlikujete?
MJ: Sofia ima poseban način na koji postoji i izražava se, koji je veoma drugačiji od mog. Ja sam sklon preuveličavanju i dramatizaciji kada pokazujem interes ili razočaranje, a ona je nevjerojatno opuštena. Svatko tko poznaje Sofiju ili je gledao njen rad reći će vam da je ona najopuštenija osoba na svijetu.
Razlika u načinu na koji reagiramo na nešto što radimo ili nešto što volimo može biti ogromna. Ja ću reći nešto poput Zar nije OVO NEVJEROJATNO što možemo vidjeti ili napraviti?, dok je Sofia uvijek mnogo smirenija i suzdržanija. Postoji kontrast između nas jer možemo voljeti iste stvari, ali način na koji na njih reagiramo može biti potpuno drugačiji.
Sjećam se kada sam došao na set filma Marie Antoinette, gdje je bilo 300 statista, kiša samo što nije počela pluštati, svi su hodali okolo u kostimima i napudranim perikama, francuski producenti su vrištali, a Sofia je potpuno opušteno pričala o Thomasu (Marsu, svom budućem mužu), novoj ljubavi svog života. Bila je toliko mirna i opuštena, i nikada je nisam vidio drugačiju.
Film se bavi i Marcovim obiteljskim životom u New Yorku, koji je na mnogo načina oblikovao njegovu estetiku.
MJ: Obožavao sam način na koji je moja baka izgledala i kako se oblačila, i tada možda nisam imao riječi za to, ali sam sigurno osjećao. Vodila me sa sobom u kupovinu, kod frizera i na ručkove. Djelomično me odgojila i imali smo odnos koji je bio drugačiji od odnosa s bilo kim drugim iz obitelji, s kojima nisam blizak već desetljećima. Imali smo posebnu povezanost i od nje sam veoma rano naučio koliko je važno imati jednu ili dvije dobre stvari, umjesto deset onih koje nisu toliko dobre. Naučila me da cijenim lijepe stvari. I dan-danas vodim računa da mi odjeća bude uredno složena, zakopčana i obješena na vješalice, ali to nadilazi samu odjeću, to je svakodnevna praksa kojoj me naučila.
SC: Mislim da je to dio onoga što svim umjetnicima pomaže pronaći svoj izraz i inspirativno je promatrati kako ljudi pretvaraju iskustva iz djetinjstva u svoju umjetnost. Znala sam da su bolna iskustva iz Marcovog odrastanja oblikovala njega i učinila ga osobom kakva jest, i željela sam se toga dotaknuti, ali bez previše zadiranja. Kao u nekom specijalu Barbare Walters. Kada pogledate njegove utjecaje, njegova baka je bila ključna figura, jer je prolazio kroz teške periode u detinjstvu i tada je otišao živjeti s njom.
Sofia, prije nekoliko godina objavili ste knjigu Archive. Je li to vraćanje uspomenama tokom rada na tom projektu inspiriralo nastanak ili strukturu ovog dokumentarca?
SC: Volim raditi kolaže i scrapbookove, i filmu sam pristupila na isti način kao i toj knjizi. Kroz kolaž i montažu. Moj montažer Chad Sipkin, s kojim sam ranije radila modne video projekte, pomogao mi oblikovati smjer filma tako što smo se udaljili od klasičnog narativnog stila. Željeli smo nešto što djeluje kao impresionistički portret Marca. Dok gledate film, stječete osjećaj kakav je on u svom svijetu dok stvara.
Sofijin izbor statičnih vizuala (poput fotografija iz serije Teenage Josepha Szaba) koji prate Marcove raznovrsne modne inspiracije djeluje gotovo enciklopedijski…
MJ: Mislim da se upravo tu vidi koliko smo srodne duše. Sjećam se da sam rano u našem prijateljstvu otišao kod nje u Los Angeles i da je na zidu imala Fiorucci poster. Fiorucci je bio moje omiljeno mjesto u New Yorku i proveo sam cijelo jedno ljeto 1979. odlazeći tamo iz dana u dan. Saznanje da je to Sofiji značilo isto koliko i meni bilo mi je veoma važno.
SC: Očigledno sam veliki ljubitelj fotografije, pa je ovom projektu postalo važno da prikažemo Marcov život na način koji podjseća na New York sedamdesetih i osamdesetih godina. Nismo imali konkretne snimke Marcovih tinejdžerskih dadilja ili njegove bake u Bergdorfu, koji su bili ogromni utjecaji na njegovu modu, pa nam je bio potreban način da sastavimo te trenutke iz njegove mladosti koristeći vizualne reference koje bi filmu dale emociju i dubinu.
Na kraju filma postoji nježan i intiman trenutak, kada je Marc u pidžami jutro nakon velike revije, a vas dvoje zajedno sumirate sve što se dogodilo, dodatno učvršćujući vaše prijateljstvo…
SC: Marc je veoma iskrena osoba i ranije bi ga poslije revije zaista obuzelo loše raspoloženje, ali je kroz vrijeme i iskustvo naučio kako da se nosi s tim. Kreativni ljudi prolaze kroz slične uspone i padove. Ono što Marcova prijateljica Lana Wachowski naziva Post Art Done padom, pa mi je bilo zanimljivo da to promatram kod nekoga tko radi u potpuno drugačijoj oblasti, ali dijeli istu senzibilnost. Kao mlađa umjetnica, sjećam se da sam prolazila kroz slične periode nakon završetka filma. Svi odu, a ostanete samo vi i montažna soba. Postoji utjeha i osjećaj zajedništva u toj univerzalnosti kreativnog procesa.
Ovo je Vaš prvi dokumentarni film. Kako Vas je ovaj projekt izazvao kao redateljicu?
SC: Volim imati plan i da u nešto ulazim znajući što ću raditi, ali ovdje nije bilo scenarija, a osjećala sam i pritisak napraviti nešto dobro, jer je u pitanju Marc Jacobs. Ali istovremeno je bilo uzbudljivo biti dio procesa u kojem smo imali toliko slobode raditi što god poželimo. Da dokumentarcu pristupimo na apstraktniji i impresionistički način, da se igramo slikama, miješamo ih i stvaramo utisak o Marcu bez toga da sve djeluje previše doslovno ili konvencionalno, jer on nije takav. Željela sam stvoriti osjećaj o Marcu koji je vjeran onome što znam o njemu i njegovom radu. Mislim da u filmu ima mnogo ljubavi i iskrenosti.
*Tekst je preuzet sa Journal.rs.
Foto: Press
