“Mislim da film daje nadu da se vrijedi boriti za svoja prava”: Ivona Juka o filmu koji je osvojio 20 nagrada
Lijepa večer, lijep dan je osvojio 20 nagrada, prije nekoliko dana i nagradu u Španjolskoj, i čak 8 nagrada publike, što očekujete od naše publike?
Publika širom svijeta je divno reagirala na film i nakon prve nagrade publike, bila sam jako iznenađena, jer nagrade publike dobivaju uglavnom komedije. Međutim, kako su se zaredale nagrade od SAD-a, Njemačke, Italije, Britanije, Ukrajine pa sve do Australije, shvatila sam da film dira publiku širom svijeta, jer korespondira s njihovim emocionalnim kodom. Proputovala sam s ovim filmom doslovno cijeli svijet i svuda su reakcije bile fantastične, publika bi ostala sjediti u kinu i kad se upale svjetla, i to nakon dugačke špice. Željeli su razgovarati sa mnom i mojom ekipom, podijeliti svoje oduševljenje, govorili su nam da smo napravili remek djelo. Mislim da je razlog tome što film daje nadu da se vrijedi boriti za svoja prava, prikazuje da ima ljudi koji biraju dobro i baca svjetlo na snagu u nama.
U Hrvatskoj je krenula distribucija i brojke su porazne, žao mi je što neće gledati film iz svog podneblja s kojim je oduševljena publika širom svijeta. Šteta, jer ovaj film neće imati priliku gledatai na televiziji, niti na VOD-u, a i napravljen je baš za veliko platno, jer je spektakularan u slici i tonu. No, oni koji su gledali film, šalju nam divne poruke, govore da su ostali sjediti u kinu i nakon filma, baš jednako čemu smo svjedočili širom svijeta na festivalima, i preporučuju nas svojim prijateljima i poznanicima. Jako nam je značajna njihova preporuka, jer nema bolje reklame od onih koji su pogledali film.
Film je bio i hrvatski kandidat za Oscare, što je veliko postignuće. Koliko vam to znači?
Jako mi mnogo znači, jer su film odabrali predstavnici filmskih udruga, moje kolege i kolegice. Rekli su nam da su film izabrali jednoglasnom odlukom, nakon nekoliko minuta glasanja, što nije uobičajeno, obično raspravljaju, različiti ljudi imaju različite favorite, ali, evo, njihova jednoglasna odluka također govori o snazi ovog filma i hvala im na tom povjerenju u naš film LIJEPA VEČER, LIJEP DAN. Nakon toga divnog izbora, dobili smo jako mali budžet za promociju, jedna druga komisija koja nema veze s ovom koja bira, srezala nam je budžet na trećinu uobičajenog budžeta kojeg dobiva hrvatski film kao kandidat za Oscara. Ne znam zašto, a više i nije bitno.
I s tim malim budžetom, Anita Juka, producentica filma, osmislila je odličnu strategiju u kojoj smo ipak ostvarili rezultate. Uspjeli smo privući na naše projekcije neka velika imena iz filmske industrije, poput Michael Minklera, koji je tri put osvojio Oscara, surađuje s Nolanom, Tarantinom, Coppolom i on je tvrdio da smo najbolji strani film te godine. Zatim Joan Sobel, montažerka koja je osvojila BAFTU, surađivala s Tom Fordom, također je obožavala naš film, i još mnogobrojni filmski znalci. Međutim, Oscar kampanja zahtjeva užasno mnogo novaca za dugometražni film i bez velikog budžeta, nije moguće dospjeti do dovoljnog broja glasača. No, zato smo napravili ogroman uspjeh na festivalima, 20 nagrada je je stvarno bez presedana, od kojih je većina za najbolji film.
A odakle ideja za film? Pročitala sam da ima i osobnu notu?
Uvijek krećem od današnjice i nekih pitanja koja me zaokupljaju, zatim isto povežem s nekim svojim ili tuđim biografskim elementom i tada slijedi istraživanje o temi. Istraživanje ne radim zato što u igranom filmu dugujem točne činjenice, pošto je igrani film fikcija, već zato što me inspirira i obogaćuje u procesu pisanja scenarija. Ovaj film je nastao o mojem razmišljanju o slobodama koje su ugožene, zatim sam to povezala s članom obitelji koji je bio gay i nikad se nije mogao outati, a nakon toga sam počela istraživati kako je bilo u njegovo vrijeme, pa me to dovelo da smjestim priču u razdoblje i prije njegovog vremena. I tako se dogodila ova priča. U ovoj priči su dva glavna junaka, jedan je heteroseksualac, Emir, kojeg igra Emir Hadžihafisbegović, a drugi je homoseksualac, Lovro, kojeg igra Dado Ćosić. Dakle, film se bavi dvojicom junaka, obojica idealisti, Lovro revolucionar, koji želi bolje društvo, ono za koje se i borio, a Emir, vjeran i posvećen svojoj ideologiji, vjeruje u komunističke ideje, ali što je važnije, iskreno ih živi. Ovo je priča i o ljubavi, idealistima i svima koji žele dobro ljudima.
Film je smješten u prošlost, ali skoro svaki povijesni film možemo smjestiti i u suvremeni kontekst. Kako se po vašem mišljenju Lijepa večer, lijep dan može povezati s današnjim vremenom?
Živimo u vremenu prividne slobode. Nekad su represivni sistemi morali fizički uhoditi ljude, a danas to radi tehnologija, pa i ona koju nosimo u džepu. Svaki naš korak prate smarthphonovi, banke prate našu potrošnju, svuda oko nas su kamere, face-recognition bez našeg dopuštenja, a danas znamo da tajne službe prate obične građane, o tome se sve više priča i u dokumentarnim filmovima, i to čine pod krinkom tzv. naše sigurnosti. Osim toga, politička propaganda je u vremenu digitalizacije je agresivnija nego ikad, svaka strana gura svoj narativ, a algoritmi još više rade podjele u društvu, te uvjeravaju svaku stranu da je pametnija i bolja od druge, stvaraju mržnju prema suprotnom mišljenju.
Dijalog gotovo da ne postoji, nekad su ljudi mogli diskutirati, a danas se javni rakurs svodi na vrijeđanje po društvenim mrežama, što zarobljava obje strane. I u svemu tome, mislim da je navažnija sloboda našeg uma. Teško ju je postići, odnosno teško se oduprijeti jednoumlju, bilo koje strane. I o tome upravo moj film govori, o slobodi naših misli i uvjerenja. Mislim da je upravo suvremenost te teme razlog što publika u ovom filmu osjetila sebe, svoje slobode, bez obzira na naciju i bez obzira na okolnosti u kojima se nalaze.
Film je prikazan na brojnim međunarodnim festivalima gdje je pohvaljen, ali zanimljivo je da je na najviše kritika naišao upravo u Hrvatskoj. Kako gledate na to? Kad vam film nazivaju kontroverznim, gledate li na to kao zapravo nešto pozitivno?
Zanimljivo, s ovim filmom mi se dogodilo da me polušavaju cenzurirati upravo oni za koje sam mislila da su moji, tzv. progresivni. Više za takve ne mislim da su progresivni, a nisam ni razočarana, naprotiv, mislim da sam kao autor napravila sjajan posao, čim sam stvorila takvu netrepeljivost kod ideološki zadrtih. U svojim kritikama vrijeđaju mene, jer film teško da mogu napasti, iako se trude. Zamjeraju mi je li nešto bilo ove ili one godine, a to je sasvim nevažno u igranom filmu, jer ako na primjer stavim da je partija davala bonove za robu nekome, onda pokazujem sistem represije koji čovjeku određuje koju robu može dobiti, a ne je li to bilo te i te godine, – bilo je. Zanimljivo da ih ne dira što su mučili i ubijali ljude na Golom Otoku, već ih dira je li na nekoj ploči natpis ovakav ili onakav.
Neke kritike mi čak zamjeraju da su glumci prezgodni (smjeh), a trebali bi pogledati slike iz arhiva tog vremena, pa bi vidjeli da su ljudi bez fast fooda, a neki i bez frižidera, stvarno bili atletski građeni, jer su provodili jako mnogo vremena krećući se, nisu sjedili pred kompjuterima kao danas. Doslovno traže dlaku u jajetu, ali razumijem ih, ovaj film je zbilja teško kritizirati. Žao mi je što ne primjećuju genijalnu glumu, što ne primjećuju vrlo zahtjevne fizičke transformacije koje su prošli glumci. Dado Ćosić je za ovu ulogu izgubio 22 kilograma, da bi uvjerljivo odglumio fazu na Golom Otoku, kao i njegove kolege Slaven Došlo i Đorđe Galić. Žao mi je što ne primjećuju humor i duhovite situacije koje nam gledatelji prenose s oduševljenjem da ih je u filmu nasmijalo neko mjesto, kad su najmanje očekivali, jer nismo komedija.
Žao mi je što ne vide nježnost i dobrotu u filmu, iako film prikazuje koliko sistem može biti brutalan prema čovjeku. Žao mi je što ne primjećuju i posvećenost cijele ekipe koja je strastveno radila ovaj film, jer ima toliko fenomenalnih stvari, koje su publika, kritičari i struka širom svijeta primjetili i nagradili. Sve to mi nije žao zbog njihovih kritika, jer bila bih glupa da se nakon 20 nagrada obazirem na njihovo mišljenje, već mi je žao što su zarobljeni u svom jalu. I žao mi je što našem društvu u Hrvatskoj neće biti bolje sve dok siju mržnju, a ne stvaraju ništa dobro, konstruktivno i plemenito.
Što vam je u ovom filmu bilo najdraže, a što najteže?
Najdraže su mi bile suradnje s iznimnim glumcima s kojima sam snimala ovaj film, kao i sa divnim suradnicima iza kamere. Fantastične kreacije, i to ne samo po mojem mišljenju, već svih, ali svih koji su pogledali film su dali glumci u ovom filmu. Bilo mi je ogromno zadovoljstvo surađivati s Dadom Ćosićem, jer je hrabar, ali i vrlo promišljen glumac. Otkrila sam talente poput Elmira Krivalića i Đorđa Galića, za koje se nadam da će još mnogo glumiti na filmu, jer su izvanredni. Slaven Došlo je vrlo koncetriran i posvećen, osim što je talentiran, nevjerojatno je i fizički spretan. Radila sam s velikim imenima poput Anje Šovagović, koja je osim velika glumica i velik čovjek, svoja, s integritetom kojeg poštujem, sviđa mi se njezina beskompromisnost. Zatim sa Svetozarom Cvetkovićem, koji ima malu ulogu, iako je veliki srpski glumac, također je divan čovjek i suradnik. Voja Brajović, kojeg sam molila da odigra ulogu oca, a htio je igrati manju ulogu, jer se bojao scene plesa.
Rekao mi je: „Ma, matori sam ti ja za tu ulogu, gde ću da igram boogie-woogie, to su više noge u vazduhu, nego na zemlji, a znam tebe, ima da me izmoriš dok ne bude fantastično..“ Međutim, scenarij mu se dopao, i htio je znatno manju ulogu, ali na kraju sam ga uspjela nagovoriti da odigra oca, jer mi je bilo važno da tu ulogu igra netko tko donosi karizmu i toplinu čim se pojavi na velikom platnu. U ovom filmu, veću rolu igra njegova supruga Milica Mihajlović, koja je sjajna, i kao kolegica i kao profesionalac.
Prvi put sam radila i sa Enesom Vejozovićem, oduševila me i njegova posvećenost i lakoća glume. Dražena Čučeka i Emir Hadžihafizbegović bili su mi u glavi još dok sam pisala scenarij, obojica veliki glumci. Matija Prskalo je topla i draga osoba, osim što je fenomenalna glumica. Ivana Boban je precizna, pametna i dala je tako finu dubinu, kao i dodatne dimenzije jednom vrlo teškom liku. Teške uloge su imali Marko Braić, Mislav Čavajda i Andrej Dojkić, a sva trojica su maestralni. Sara Blažić je odigrla malu, ali važnu ulogu u jednoj ključnoj sceni, i oduševljena sam njezinim talentom. Asja Jovanović je bila odlična u svakoj repeticiji. Onda, Goran Grgić, koji je karizmatično odigrao jednog perfidnog agenta.
U filmu igraju mnogobrojna velika imena glumišta Frano Mašković, Stojan Matavulj, Boris Svrtan, Janko Rakoš, Marko Petrić i mnogi drugi izvrsni glumci. A najteže? Sve najteže sam premostila s herojima ovog filma iz produkcije 4film, a to su Laura Sinovčić, Siniša Budaj i glavna producentca Anita Juka. Bez njihove snage ovaj film ne bi bio moguć.
Koji vas je film, domaći ili strani, oduševio u posljednje vrijeme?
Jedna bitka za drugom od P. T. Andersona. Volim ga od studentskih dana i kad nekog autora volim, onda se uvijek razveselim kad napravi neki dobar novi film, kao da ga osobno poznajem. Isto osjećam i prema nekim svojim hrvatskim kolegama, njihov dobar film me još više razveseli od stranih autora. Mnogo toga sam i propustila što moram nadoknaditi, jer godinu dana sam putovala sa svojim filmom na festivale.
