Lana Barić uoči premijere Idealnog muža: Danas živimo u vremenu brze moralne redukcije ljudi
Oscar Wilde, Idealan muž
Ova društvena drama jedno od njegovih politički najprovokativnijih i najsuvremenijih djela. Wilde nemilosrdno, služeći se likovima idealnog bračnog para Chiltern i njihova uskog društvenog kruga, razotkriva krute viktorijanske norme, kritizira instituciju braka kao savez temeljen na vlasništvu, u kojemu pojedinac nema prostora za razvoj, te politiku kao područje korupcije muškaraca na pozicijama moći. Drami ne manjka humora, cinizma, aforizama, epigrama i paradoksa, eksplozivnih dijaloga i oštrih društvenih komentara. Baš zato ovoga petka tražit će se mjesto više u zagrebačkom HNK. Navratili smo u kazalište kako bismo se podružili s glumicom i autoricom Lanom Barić, koja u ovom komadu glumi gospođicu Mabel Chiltern. Provela nas je kroz neke dijelove kazališta u koje nemamo priliku inače ući, a koji su nam otkrili onaj skriveni, živi dio kazališta gdje sve nastaje prije nego dođe na glavne daske.
Lana Barić
Lana Barić u razgovoru s nama promišlja aktualnost Wildeova pogleda na društvo opsjednuto ugledom, slikom i društvenim maskama, uspoređujući ga s današnjim svijetom društvenih mreža i stalne potrebe za „performiranjem“ sebe. Kroz razgovor o predstavi Idealni muž otvara se tema odnosa između javnog i privatnog identiteta, ljudske sklonosti skrivanju nesigurnosti iza uloga te tankoj granici između šarma i ranjivosti.
Wilde je pisao o društvu opsjednutom ugledom i javnom slikom. Imate li osjećaj da danas živimo neku novu verziju istog svijeta, samo kroz društvene mreže i medije?
Mislim da danas živimo ekstremniju i ubrzaniju verziju svijeta o kojem Wilde piše. Kod njega je ugled bio društvena valuta londonske elite, a danas je javna slika postala gotovo svakodnevni oblik postojanja. Ljudi kontinuirano proizvode neku verziju sebe. Društvene mreže su taj mehanizam samo učinile vidljivijim i agresivnijim. Ono što mi je predivno kod Wildea jest da on jako dobro razumije koliko je čovjek spreman investirati u održavanje slike o sebi, čak i po cijenu vlastite intime ili istine. To živimo i danas. Stalno taj neki pritisak uspješnosti, sreće, stabilnosti, ispravnosti koji te tjera na performans koji nikada ne prestaje i to je toliko zamorno i dosadno. Istovremeno, živimo u kulturi koja obožava razotkrivanje i pad.
“Idealan muž” zapravo govori o ljudima koji pokušavaju održati sliku savršenstva. Koliko vam je kao glumici zanimljivo igrati likove koji skrivaju pukotine iza šarma ili društvene uloge?
To je uvijek najzanimljivije za igrati jer većina ljudi funkcionira upravo tako – kroz neku verziju sebe. Nitko nigdje ne dolazi potpuno ogoljen niti bi to uvijek bilo pametno. Ljudi skrivaju slabosti humorom, inteligencijom, statusom, šarmom, pa čak i moralom. Wildeovi likovi su jako duhoviti, ali gotovo svi imaju neku vrstu pukotine i upravo ih ta napetost između vanjske forme i unutarnje nesigurnosti čini živima. Kad makneš dekor epohe, ostane društvo opsjednuto statusom, reputacijom i kontrolom vlastite slike. Ostanu ljudi koji se panično boje razotkrivanja. Zanimaju me ljudi koji pokušavaju kontrolirati vlastitu sliku, a ta ista slika naprosto izmiče, kako to u životu i bude.
Vaša Mabel Chiltern često se doživljava kao vedriji, duhovitiji lik u komadu. Što ste vi pronašli ispod te lakoće i humora?
Mabel ima dvadesetak godina, na površini je vrlo lagana, duhovita i razigrana, a zapravo mislim da je ona možda emocionalno najzdravija osoba u komadu. Vidi licemjerje svijeta oko sebe, ali nije cinična. Ne pokušava od ljudi napraviti ideale i zato ih može voljeti realnije. Vrlo dobro razumije društvene igre, samo ne želi potpuno sudjelovati u njima. Ne zanima je moralni teatar kojim su opsjednuti ostali likovi.
Wildeov humor je britak, ali nikad potpuno bez nježnosti prema ljudskim slabostima. Mislite li da danas još uvijek znamo razgovarati humorom o ozbiljnim stvarima?
Wilde je fascinantan baš zato što uspijeva biti brutalan prema društvu i istovremeno pun razumijevanja za ljudsku slabost. Kroz humor secira taštinu, licemjerje, strah i društvene mehanizme moći, ali ne mrzi ljude, dapače. To mi je važno. Danas u javnom prostoru često svjedočimo ljudskoj potrebi za ponižavanjem ili moralnom nadmoći, a i u životu. Puno je lakše osjećati moralnu nadmoć nego stvarno sagledati vlastite slabosti. Kod Wildea postoji svijest da su ljudi kontradiktorni i ranjivi i da je to naprosto u njihovoj prirodi.
Aleksandar Popovski često radi predstave koje imaju snažan ritam i atmosferu. Kako je izgledao proces rada na “Idealnom mužu” i što vam je bilo najuzbudljivije u toj suradnji?
Jako je miran, ima sjajan tim oko sebe, proces rada je zaista bio divan. Temeljit je i dobro pripremljen, zapravo mi je najdragocjeniji u tom procesu bio mir, nije bilo nikakve panike, nervoze i to strašno cijenim. Mislim da i on kao i Wilde jako dobro poznaje ljudsku prirodu i super balansira različite karaktere ljudi s kojima radi.
Predstava otvara pitanje koliko zapravo poznajemo ljude koje volimo. Je li vam to možda i najmoderniji aspekt ovog teksta?
Često se kroz život dogodi da volimo ljude, a zapravo volimo verziju njih koja nam odgovara u tom trenutku ili koja potvrđuje našu sliku o njima i onda nastane kriza kad se pojavi nešto što razbije tu projekciju, često je to neka situacija, a nerijetko i osobni razvoj koji ti omogući pogled iz druge perspektive pa se zapravo radi o oslobođenju.
U vremenu u kojem svi vrlo brzo donosimo sudove o drugima, djeluje kao da Wilde zapravo brani pravo čovjeka na grešku. Je li vam to blisko kao tema?
Danas živimo u vremenu brze moralne redukcije ljudi. Nekoga vrlo brzo pretvorimo ili u heroja ili u monstruma. Nekad nam je teško prihvatiti da ista osoba može biti i divna i kreten u isto vrijeme. Wilde ne opravdava nužno greške svojih likova, ali ih pokušava razumjeti. Meni je važno da umjetnost zadrži sposobnost gledanja čovjeka u svoj njegovoj složenosti, pogotovo kad je pogriješio jer je to naprosto ljudski.
Kazalište je često aktualno, a Oscar Wilde bez puno truda zvuči suvremeno i nakon više od sto godina. Što mislite da velike klasike održava živima?
Ljudska priroda. Kod Wildea je predivno koliko precizno razumije odnos između privatnog i javnog identiteta. Danas to čitamo kroz društvene mreže i medije, ali mehanizam je isti. Zato tekst ne djeluje kao muzejski artefakt nego nešto vrlo aktualno.
Publika vas poznaje kroz vrlo različite uloge i autorske projekte. Postoji li nešto posebno oslobađajuće u igranju ovako duhovitog i elegantnog komada?
Postoji nešto jako oslobađajuće u preciznom, inteligentnom humoru. Duhovitost traži preciznost, ritam i partnersku igru i gušt je kad se te stvari poklope. Super je kad humor nije obrambeni mehanizam niti bijeg od istine nego način da se do nje dođe.
Kad publika izađe iz kazališta nakon Idealnog muža, što biste voljeli da im ostane, neka misao, osjećaj ili možda nelagoda koju nisu očekivali?
Voljela bih da publika izađe s osjećajem da su se možda smijali nečemu što ih se osobno tiče više nego što su očekivali. Wilde vas razoruža humorom, a onda vas natjera da prepoznate vlastite mehanizme i možda da ostane neka slobodnolebdeća misao oko pitanja koliko stvarno dopuštamo ljudima koje volimo da budu nesavršeni odnosno ono što jesu.
U predstavi nastupaju: Milan Pleština kao Erl Caversham, Krešimir Mikić kao vikont Goring, Igor Kovač kao Sir Robert Chiltern, Daria Lorenci Flatz kao Lady Chiltern, Ana Begić Tahiri kao gospođa Cheveley, Lana Barić kao gospođica Mabel Chiltern, Bojan Navojec kao Phipps, Barbara Vicković kao Lady Markby, Jelena Perčin kao gospođa Marchmont, Luca Anić kao Lady Basildon i Kristijan Potočki kao Tommy Trafford.
U predstavi sudjeluje i ansambl Baleta HNK-a u Zagrebu: Ivančica Alajbeg, Daria Brdovnik, Katarina Bužić, Vito Križnjak, Ovidiu Muscalu, Dan Rus / Gaitzka Andres Carcel Barett, Luna Jušić, Vera Kreitmeyer, Laura Leko i Francesco Mezzoli.
Uz premijeru 5. lipnja, izvedbe su na rasporedu 6., 10., 12. i 17. lipnja 2026. Detalji su ovdje.
