Pogledali smo Die My Love: Jennifer Lawrence je fenomenalna, ali film je pretenciozan do boli

Postoje one neke glumačke izvedbe koje su stvorene za nagrade. Jedna od njih je i uloga Jennifer Lawrence u psihološkoj dramediji Die My Love. Film je imao premijeru na prošlogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu gdje su kritičari nahvalili Lawrence i predvidjeli joj nominaciju za Oscare. Kritičari su mu uglavnom naklonjeni, a i nas je zainteresirao. Die My Love bavi se postporođajnom depresijom koja je nedovoljno istražena u sedmoj umjetnosti. Uz to, glavnoj glumici se pridružuje Robert Pattinson i jasno je da je riječ o dvoje odličnih glumaca svoje generacije. To je svakako bila dovoljna pozivnica da film pogledamo.

Die My Love trenutno igra u domaćim kinima. Pogledali smo ga i evo što mislimo.

O čemu je riječ?

Jennifer Lawrence i Robert Pattinson glume par, Grace i Jacksona koji žive u staroj kući u Montani. Grace je spisateljica i mlada majka koja nakon poroda polako tone u ludilo. Zatvorena u kući, pratimo kako se ponaša sve uznemirenije i nepredvidljivije što čini Jacksona sve zabrinutijim i bespomoćnijim. Film jasno pokušava ilustrirati postporođajnu depresiju najviše simbolizmom i stilističkim izborima.

Die My Love je temeljen na istoimenom romanu argentinske spisateljice Ariane Harcwiz. Režiju i scenarij potpisuje Lynn Ramsey poznata po filmovima We Need to Talk About Kevin i You Were Never Really Here. Oni koji su upoznati s njezinim radom znaju da to nikad nisu ‘obični filmovi’. Eklektični su i pomalo čudni. Tako da u Die My Love smo ušli s očekivanjem da će biti sličnog tona.

Uz Lawrence i Pattinson, glumačku postavu čine legendarna Sissy Spacek koja glumi Jacksonovu majku Pam, Nick Nolte u manjoj ulozi te LaKeith Stanfield kao misteriozni bajker.

Stil iznad suštine

Die My Love jedan je od onih filmova za koje tijekom gledanja nikako ne možete odlučiti je li vam dobar ili loš. Svakako ima dobrih stvari. Film je prekrasno snimljen. Stara kuća, okoliš, noćne scene… sve to je snimljeno jako atmosferički i jedan je od najvećih pluseva filma. Tu je i Jennifer Lawrence koja je stvorena za ovakvu ulogu. Definitivno ona nosi cijelu glumačku postavu na leđima i daje svoj maksimum. Radi slično ono što je radila u filmu Mother! i dokazuje kako joj savršeno leže malo ‘luđi’ likovi. Međutim, Pattinson i ostatak ekipe ne dolaze toliko do izražaja od Lawrence. Možda je to i bit filma te je ipak ona u fokusu, no zbog nekih stilističkih odluka, sporedni likovi kao da nisu bili dovoljno razrađeni. Ali ono što nam je najviše smetalo je pretencioznost filma. Zar ova tema nije mogla biti obrađena s malo više sadržaja?

Okej, razumijemo i cijenimo da film prikazuje polagani gubitak kontrole, odnosno unutarnje stanje žene nakon poroda. I zaista je pohvalno da se uopće otvara tema postporođajne depresije. No, upravo tu dolazimo do glavnog problema – Die My Love je klasični primjer onog ‘style over substance‘, odnosno stil iznad suštine. Film je prepun simbolike, naglih rezova, metafora i stilističkih ekscesa koji više zbunjuju nego pomažu u razumijevanju Graceina stanja.

Neuspješno prenošenje poruke

Tijekom gledanja smo imali osjećaj da film često ostaje na razini estetskog prikaza ‘ludila’. Kao da se pretpostavlja da će kaotičnost sama po sebi prenijeti težinu iskustva, no to se kod nas nije dogodilo. Nedostaje nam sadržaj koji će zaokružiti priču, nešto s čime ćemo se moći povezati s onim kroz što Grace prolazi. Ali to se ne događa. Tempo je zamoran, ton pretenciozan, a stvari se događaju iznova i iznova bez jasnog osjećaja napretka ili da će doći do nekakve eskalacije. Svjesni smo da je ovo arthouse film. Od Lynn Ramsey nismo očekivali konvencionalan film. No čak i ovakvi filmovi mogu prenijeti poruku malo jasnije, kao recimo Ramseyin We Need to Talk About Kevin ili The Lighthouse s Pattinsonom.

Na papiru, Die My Love ima sve preduvjete za odličan film. Umjesto toga, njegov najveći nedostatak je taj da ne uspijeva prenijeti težinu poruke. Lawrence je zaista sjajna, ali ona nije dovoljna. Nismo osjetili da se možemo povezati. Možda se netko tko je prošao kroz slično iskustvo može prepoznati, no čak i tada film bi trebao to iskustvo približiti i onima koji to nisu doživjeli.

I zato još uvijek zapravo sami sa sobom raspravljamo gdje točno stojimo s Die My Love. U konačnici ipak prevladava dojam da je film ostao zarobljen u vlastitoj estetici i da ga ne bismo opet pogledali. Ambiciozan, vizualno lijep i glumački snažan – da. Emocionalno i sadržajno dovoljan – ne. Ipak, pozivamo vas da pogledate film jer je očito riječ o jednom od onih koji polariziraju javnost. Najavu donosimo u nastavku.

Foto: IMDb