

Pogledali smo španjolski kandidat za Oscara koji bi mogao opasno konkurirati Odiseji. Odličan je!
Film Crna kugla (La Bola Negra) službeni je španjolski kandidat za Oscare 2027. godine. Debitirao je na ovogodišnjem Filmskom festivalu u Cannesu gdje je dobio 16-minutni aplauz, a redatelji Javier Ambrossi i Javier Canto dobili su i Zlatnu palmu za najbolju režiju (podijelili su je s Pawełom Pawlikowskim za film Fatherland). Upravo na festivalima je tamo gdje je film dobio ogromnu pažnju, ali i uspjehe. Nakon Cannesa osvojio je i nagradu publike na Toronto Film Festivalu.
Crna kugla je tako definitivno festivalski hit ove godine, ali taj se uspjeh prenio i na kinoblagajne. Film trenutno igra i u domaćim kinima i pogledali smo ga.
U središtu filma nalaze se tri narativa smještena u 1932., 1937. i 2017. godinu, kroz koje film istražuje iskustva homoseksualnih muškaraca u Španjolskoj, njihove ljubavi, strahove i nasljeđe koje se proteže kroz generacije. Inspiriran je nedovršenim djelom Federica Garcíje Lorce.
Redatelji su u Španjolskoj poznati pod imenom Los Javis. Prije Crne kugle snimili su film La Llamada, temeljen na istoimenoj predstavi, a 13 godina profesionalnog partnerstva prenijelo se u privatni život, no prekinuli su svoju romantičnu vezu tijekom snimanja Crne kugle.

Tri međusobno povezane priče
Tri priče međusobno se izmjenjuju. U Granadi 1932. godine, Carlosu, mladiću iz imućne obitelji, odbijeno je članstvo u ekskluzivnom društvenom klubu nakon što su članovi glasali protiv njegova prijema – koristeći metodu tajong glasovanja crnim kuglicama, a sve zbog glasina o njegovoj homoseksualnosti. Njegov otac, i sam član kluba, nagovara ga da opovrgne te glasine i ponovno zatraži prijem.
Godine 1937., tijekom Španjolskog građanskog rata, Sebastían, mladi seoski trubač, preživljava napad talijanskih zrakoplova na njegovu zajednicu. Nakon bijega, prisiljen je pridružiti se nacionalističkim snagama kako bi preživio. Dobiva zadatak čuvati Rafaela Rodrígueza Rapúna, ranjenog republikanskog ratnog zarobljenika. Rafael je prije rata bio član kazališne družine Federica Garcíje Lorce, ali i njegov ljubavnik. Kako Sebastían sve bolje upoznaje Rafaela, njihova se povezanost produbljuje u nešto više dok Rafael upoznaje Sebastíana s Lorcinom poezijom.
Alberto Lopez Azcuna, povjesničar i bivši dramski pisac, 2017. saznaje da mu je djed po majci preminio. Iako ga nikada nije upoznao niti bio u kontaktu s njim, ostavlja mu nasljedstvo, uz uvjet da se sastane s izvršiteljem oporuke u Kantabriji. Alberto živi u Madridu sa svojim dečkom te ima narušen odnos s majkom Teresom, koju je otac napustio. Ispostavlja se da Albertov dio nasljedstva čini preostali rukopis djela Crna kugla, za koje se vjeruje da ga je Lorca ostavio nedovršenim.


Biti istinski svoj
Iako je Crna kugla u početku malo sporija, i treba vam vremena da shvatite gdje ide, jednom kada se njezine tri priče počnu povezivati, postaje jasno koliko je zapravo riječ o promišljenom i zaista dirljivom filmu. U njegovom središtu je pitanje koje se provlači ne samo kroz sva tri vremenska razdoblja, nego kroz čovječanstvo: koliko smo spremni žrtvovati da bismo mogli biti istinski ono što jesmo? I, još važnije, koja je cijena sreće ako time skrivamo dio sebe? Priče Carlosa, Sebastíana i Alberta razlikuju se po dosta toga, no povezuje ih ista čežnja za slobodom, ljubavlju i životom bez straha.
Posebno je zanimljiv kontrast između Sebastíanove priče, smještene u 1937. i Albertova života u suvremenoj Španjolskoj. Dok je Sebastíanova stvarnost obilježena ratom, političkim pritiscima i prijetnjom, Alberto svoju homoseksualnost živi slobodno. To smo shvatili kao prikaz društvenog napretka, ali redatelji ne dopuštaju da se prošlost zaboravi. Naprotiv, Crna kugla podsjeća na generacije ljudi čije su ljubavi, životi i umjetnost bili potisnuti ili izbrisani iz povijesti (poput Lorce čiji su radovi bili cenzurirani do 1953. godine). Jer kako Rafael u jednom trenutku kaže Sebastianu: Nitko nikada ne nestaje u potpunosti.
Film pritom ne govori samo o seksualnoj slobodi, nego i političkoj. Jedna od rečenica iz filma koje su nam se posebno urezale u sjećanje je: Transvestizam je fantazija mogućnosti. A rat je suprotno od toga. Teško je pronaći bolji opis svijeta koji Crna kugla prikazuje. Redatelji uspješno povezuju rat, nasilje, homoseksualnost, ljubav, poeziju i umjetnost u cjelinu koja ima gotovo monumentalnu dimenziju.
Film je umjetnički, više nego nekakva stroga drama. Obogaćen je kreativnim pripovijedanjem, glazbom i prekrasnom filmskom fotografijom koji filmu daju poseban senzibilitet.

Sjajne glumačke izvedbe
Velik dio dojma ostavljaju i glumačke izvedbe. Sebastíana glumi španjolski glazbenik Guitarricadelafuente, kojemu je ovo prva filmska uloga, a moramo priznati da je iznenađujuće dobar. Uspješno donosi nježnost i ranjivost svojeg lika, dok su i ostatak glumačke postave odlično odabrali. Glumac koji utjelovljuje Carlosa posebno je karizmatičan, a ni Albertova priča ne bi funkcionirala jednako dobro bez uvjerljive glavne izvedbe.
Ipak, redatelji su napravili odličan potez kada su u sporedne uloge uključili dva velika glumačka imena. Penélope Cruz pojavljuje se kao cabaret pjevačica koja svojim nastupima zabavlja vojnike i, s dvije glazbene izvedbe, doslovno ukrade svaku scenu u kojoj se pojavi. Drugo veliko iznenađenje je Glenn Close, koja u suvremenoj priči glumi Lorcinu stručnjakinju i znanstvenicu koju Alberto upoznaje. Iako se pojavljuje u relativno maloj ulozi, njezina prisutnost itekako se osjeti.
Osim glumačke postave, vrijedi pohvaliti i filmsku fotografiju, glazbu te cjelokupnu atmosferu. Sve je nekako na svojem mjestu, od vizualnog identiteta do načina na koji se pojedine priče i njihovi likovi nadopunjuju. Crna kugla možda nije film koji će vas osvojiti već u prvih deset minuta, ali je jedan od onih koji s vremenom postaju sve bolji i na kraju ostavljaju snažan dojam.



Ozbiljan kandidat za Oscare
Sve u svemu, ne čudi nas da je Crna kugla postigla toliko velik festivalski uspjeh, ali i da je španjolski kandidat za Oscare. Mislimo da bi mogao biti puno ozbiljniji konkurent ne samo u kategoriji najboljeg međunarodnog filma, nego i najboljeg filma i tako biti izravna prijetnja Nolanovoj Odiseji, koja ove godine jedina nosi taj osjećaj monumentalnosti kao i Crna kugla.
Za nas je Crna kugla svakako jedan od boljih filmova koje smo pogledali ove godine.




