Psiholog Nikola Erceg na TEDxZagrebu će otkriti sve o teorijama zavjera. Razgovarali smo s njim.

Studeni je na našem portalu već tradicionalno rezerviran za Movember. To je vrijeme kada razgovaramo s raznim muškarcima koji otvoreno razgovaraju o zdravlju, emocijama, predrasudama i svemu onome o čemu se ne govori dovoljno. Ove godine taj razgovor vodi nas i do TEDxZagreba, na kojem će predavanje održati dr. sc. Nikola Erceg, psiholog čiji rad već godinama demistificira način na koji donosimo odluke, vjerujemo u određene narative i gradimo uvjerenja o svijetu oko nas.

Uoči njegovog TEDx nastupa, s Nikolom smo razgovarali o tome zašto pametni ljudi ponekad vjeruju u nelogične stvari, kako nas vlastiti um nekad vodi u pogrešnom smjeru te zašto nitko od nas zapravo nije imun na dezinformacije.

• Ove godine sudjelujete na TEDxZagrebu. Možete li nam otkriti o čemu ćete govoriti i što publika može očekivati od vašeg nastupa?

Govorit ću o tome zašto pametni ljudi ponekad vjeruju u nelogične stvari — o psihologiji teorija zavjera. Pokazat ću kako teorije zavjera nisu rezultat gluposti ili neznanja, nego kako zapravo savršeno „naliježu“ na način na koji naš mozak funkcionira. Naš um, u stalnom pokušaju da pronađe smisao i red u svijetu, ponekad vidi obrasce i namjere ondje gdje ih nema.

Naglasak mog govora nije na samim teorijama, nego na nama — na psihološkim mehanizmima koji nas čine ranjivima na zavjere i druge iracionalne ideje, na individualnim razlikama među ljudima u toj sklonosti te na tome kako se možemo zaštititi od dezinformacija. Naravno, dotaknut ću se i uloge umjetne inteligencije u svemu tome.

Publika može očekivati — a što drugo nego — pomalo „nerdy“, profesorski pristup uz pokoju (vjerojatno lošu) foru, u kojem ćemo zajedno demistificirati teorije zavjera i približiti ono što psihologija o njima zapravo zna. A ja se nadam da ih neću previse “udaviti” i da će barem netko na kraju otići s osjećajem: Aha, sad mi je jasnije kako to funkcionira.

• Publika TEDxZagreba često je vrlo raznolika, od studenata do profesionalaca. Kako pronaći poruku koja rezonira sa svima?

Poruka je univerzalna jer svi vjerujemo u nešto — i svi branimo svoja uvjerenja. Moj govor nije o „drugima“ koji nasjedaju na teorije zavjera, nego o nama — o tome koliko smo i sami ponekad sigurni da smo u pravu, čak i kad možda nismo.

Osim toga, teorije zavjera i dezinformacije jedna su od ključnih tema suvremenog društva. S razvojem društvenih mreža, a danas i širenjem umjetne inteligencije, one postaju još relevantnije. Nitko nije u potpunosti imun na njih — razlika je samo u tome kojoj priči smo spremni povjerovati.

• U svom istraživačkom radu često se bavite pitanjem kako donosimo odluke. Što je, po vama, najčešća pogreška koju činimo kad pokušavamo biti racionalni?

Ako ne najčešća, onda sigurno najopasnija pogreška je ono što psiholozi zovu pristranošću potvrđivanja – sklonost da tražimo informacije koje potvrđuju ono što već vjerujemo i ignoriramo one koje nam proturječe.

Primjerice, zamislite direktora koji zapošljava novog šefa marketinga i bira između dva kandidata. Iako se trudi biti objektivan, jedan mu je kandidat ipak simpatičniji — možda jer dijele slično porijeklo, generaciju ili način razmišljanja. U tom slučaju direktor nesvjesno više uvažava vrline „simpatičnog“ kandidata, a mane mu umanjuje, dok kod drugoga radi suprotno. Drugim riječima, umjesto da tražimo istinu, često tražimo potvrdu.

Ova pristranost ima ozbiljne društvene posljedice: ona hrani polarizaciju, medijske „mjehuriće“ i netrpeljivost prema drukčijem mišljenju. Kada stalno čitamo i slušamo samo ono što potvrđuje naše stavove, naš svijet postaje sve uži, a uvjerenja sve tvrđa. Upravo zato je to možda i najozbiljnija zabluda modernog uma.

•  Kako se možemo naučiti donositi bolje odluke u svakodnevnom životu? Postoji li neka mala vježba koju preporučujete?

Najbolji način da se borimo protiv vlastitih pristranosti jest ono što zovemo aktivnim otvorenim mišljenjem. Znamo da smo skloni naglašavati argumente koji idu u prilog našem stajalištu, a zanemarivati one protiv njega. Zato, kad god ste sigurni da ste u pravu, zastanite i pitajte se: Što bi netko tko se sa mnom ne slaže mogao reći?

Pokušajte iskreno pronaći dobre argumente protiv sebe. Nekima to zvuči pesimistično, ali zapravo je to izraz intelektualne poniznosti. U znanosti to radimo stalno — pokušavamo srušiti vlastite hipoteze. Najbolje odluke ne dolaze iz samouvjerenosti koju nitko nije osporio, nego iz toga da imamo najbolje moguće informacije — i one „za“ i one „protiv“ — te spremnost da se preispitamo.

• U posljednje vrijeme bavite se i teorijama zavjera i dezinformacijama. Što vas je privuklo toj temi?

Teorije zavjera su fascinantan prozor u ljudski um. One nisu samo pitanje informacija, nego pitanje identiteta, pripadnosti i emocija. Zanimalo me zašto ljudi vjeruju — ne iz pozicije osude, nego iz pozicije razumijevanja.

Kad to shvatimo, postaje jasno da većina nas ima svoje „male zavjere“ — uvjerenja koja branimo bez obzira na dokaze. To je zapravo logičan nastavak priče o pristranosti potvrđivanja: vjerovanje u zavjere, paranormalno ili druge neutemeljene ideje često proizlazi iz potrebe da branimo svoju sliku svijeta, posebno kad su u pitanju teme koje su nam važne ili povezane s našim identitetom.

• Umjetna inteligencija može pomagati u suzbijanju dezinformacija, ali i u njihovu širenju. Gdje smo trenutačno na toj granici?

Na vrlo smo klizavom terenu. AI je danas iznimno moćan alat za prepoznavanje i provjeru informacija, ali jednako tako i za proizvodnju uvjerljivih laži. Tehnologija sama po sebi još uvijek nije ni dobra ni loša – ona samo pojačava ljudske namjere.

U govoru ću prikazati i neka istraživanja naše istraživačke skupine koja pokazuju da veliki jezični modeli mogu biti iznimno učinkovit alat za promjenu mišljenja, i u pozitivnom i u negativnom smjeru. No, problem je u motivaciji: dovoljno je tek nekoliko izrazito motiviranih pojedinaca, često s upitnim namjerama, da proizvedu i plasiraju neograničenu količinu dezinformacija. S druge strane, većina nas koji imamo posao, obitelj i normalne obaveze nema ni vremena ni volje provjeravati svaku sumnjivu tvrdnju koju čujemo.

Rezultat je jasan: postoji veliki nesrazmjer između toga koliko je lako stvoriti dezinformaciju i koliko je teško razotkriti je, čak i uz pomoć AI.

Zato nam, uz tehnološka rješenja, trebaju i psihološka. Moramo osnažiti ljude da prepoznaju sumnjive tvrdnje, obnoviti povjerenje u institucije – jer nepovjerenje je snažan pokretač teorija zavjera – te naučiti prepoznavati vlastite kognitivne slijepe točke.

• Studeni je mjesec Movembera, posvećen brizi o muškom zdravlju. Kao psiholog, što biste rekli, zašto muškarcima i dalje nije lako govoriti o emocijama i ranjivosti?

Rekao bih da je glavni razlog u društvenim normama i očekivanjima. Od muškaraca se tradicionalno očekuje da budu snažni, samouvjereni i „racionalni“, a ne da govore o emocijama. I muškarci sami od sebe često očekuju isto.

U svakodnevnom životu oslanjamo se na jednostavne mentalne prečace – heuristike. Na primjer, ako je netko samouvjeren i odlučan, skloni smo pretpostaviti da je kompetentan. A ako netko pokazuje ranjivost ili emocije, brzo ga doživimo kao slabog. Takve su percepcije pogrešne, ali duboko ukorijenjene.

Ti se stereotipi ne mijenjaju ni lako ni brzo, ali upravo je njihova promjena preduvjet da se muškarci mogu slobodnije maknuti od krutih rodnih uloga i postati otvoreniji u izražavanju onoga što osjećaju.

•  I za kraj, TEDx je poznat po inspirativnim idejama koje vrijedi širiti. Koja je ideja koju vi želite prenijeti ovom prilikom?

Ljudi često misle da su teoretičari zavjera jednostavno – glupi. To je i pogrešno i kontraproduktivno. Postoji niz psiholoških razloga zbog kojih ljudi vjeruju u takve stvari, a inteligencija nije presudna. Dapače, pametni ljudi ponekad su i bolji u racionaliziranju svojih pristranosti.

Pokušati nekoga razuvjeriti, a pritom ga etiketirati, samo jača njegovo uvjerenje. Ljudi se tada još dublje ukopaju u svoje stavove i postaju manje otvoreni za dijalog.

Druga poruka je da nitko od nas nije imun na pogreške u mišljenju — i to nije loša vijest. Iako se volimo tješiti da mi „nismo ti koji vjeruju u gluposti“, svatko od nas ima područja u kojima selektivno biramo informacije i ignoriramo kontraargumente, samo da zadržimo svoj osjećaj sigurnosti. Lijek za to nije cinizam, nego otvorenost, znatiželja i intelektualna poniznost.

Foto: Franjo Matković