Marko Kotar novo je lice scene. Igra u nefiltiranoj monodrami o slobodi, identitetu i seksualnosti

Na domaćoj kazališnoj sceni sve češće upoznajemo nova lica koja tek ulaze u profesionalni svijet, ali već pokazuju jasnu strast, disciplinu i hrabrost. Jedan od njih je i Marko Kotar, student glume koji je svoj prvi kazališni projekt započeo nimalo lakim izazovom: monodramom pred publikom na svega nekoliko centimetara udaljenosti.

Trenutačno ga jedan na jedan gledamo u novom projektu kazališta Arterarij naslovljenom Nije nam ovo New York, autorski je projekt Vite Sikrića, nastao u suradnji s dramaturginjom Doroteom Šušak. Predstava progovara o slobodama queer identiteta, ali i traganju za vlastitom istinom, nudeći mladima, ali i svoj svojoj publici, priliku susreta s vlastitim odrazom i snovima.

Između Akademije, proba, snimanja i života izvan scene, Marko gradi svoj glumački put vođen intuicijom, znatiželjom i željom za autentičnošću. U razgovoru nam otkriva kako je gluma pronašla njega, kako izgleda izlazak iz zone komfora te o kakvim ulogama i snovima razmišlja na početku svoje karijere.

• Za početak, kako bi opisao Marka osobno, izvan glume?

Marko osobno je jedan lik nemirnog duha, koji voli druženja, putovanja, dobru spizu, životinje, posebno pse i svoje vrijeme koje odvaja za sebe. Kada nisam na Akademiji, probi ili na setu, volim provesti slobodno vrijeme s najbližim prijateljima, ali i sam sa sobom, kada mi se socijalna baterija isprazni. U svakom slučaju nikada mi nije dosadno pa i onda kad mi je kao dosadno i to je super jer znači da se mogu malo odmoriti. Volim kuhati, pogotovo za drage ljude. Poseban mi je gušt otići doma, u Sukošan i provesti vrijeme s obitelji i uz more.

• A što te privuklo glumi? Neko vrijeme si se bavio drugim stvarima…

Da… prije nego sam upisao Akademiju bavio sam se djelatnostima koje nisu iz umjetničkog područja, ali gluma me privukla još u osnovnoj školi, kad me učiteljica samoinicijativno upisala na dramsku. Nakon srednje nisam htio pokušati na prijamni iz glume jer se Pravni fakultet činio kao sigurnija opcija, ali eto, nakon nekog vremena instinkti ipak prorade pa sam se na kraju odlučio za glumu. Upoznao sam u parku za pse, glumicu Dijanu Vidušin iz GDK Gavella koja me pozvala na novu predstavu te sezone i samo sam sebi rekao Da, to je to, ja moram biti s ove suprotne strane gledališta. Dijana je nakon toga bila moja prva mentorica s kojom sam se spremao za prijamni, naučila me puno toga, a i dalje kad gledam njezine predstave uvijek mi otkrije nešto novo.

• A kako je izgledao trenutak kada si shvatio da će tvoja prva velika profesionalna uloga biti – potpuno sam na sceni?

Najprije me obuzela euforija i zadovoljstvo, još sam na studiju glume, treća godina, a Arterarij me pozvao svoj projekt… Mislio sam da bih bio lud da ne prihvatim.

• Koji je bio najveći profesionalni izazov koji te dočekao u toj ulozi?

Osim toga što sam potpuno sam, bez partnera, ali i bez zaštićenosti unutar mraka na klasičnoj sceni na kakvu smo navikli, nema ni fizičke distance, naime, Arterarij predstave izvodi na četiri fronte, s publikom koju izvođač gleda u oči na nekoliko centimetara. Najveći izazov mi je bio pronaći u sebi zamjene za iskustva koje moj lik ima, a ja osobno nemam.

• Predstava govori o slobodi identiteta. Što za tebe osobno znači biti autentičan na sceni, a što izvan nje?

Ovo izgleda jako kontradiktorno, ali na nekoj razini je i vrlo točno… biti autentičan na sceni za mene, ali i za sve moje kolege znači biti, svoj. Što god to značilo. Mislim da mi ne moramo biti nužno slični našim likovima, ali moramo biti dovoljno maštoviti da se u imaginaciji s njima poistovjetimo i iskoristimo vlastiti emotivni i mentalni kapacitet koji upisujemo u njihovo biće, tih sat ili dva koliko već oni postoje na sceni. S druge strane, autentičnost u privatnom životu za mene znači biti iskren, najprije prema sebi, a onda posljedično i prema društvu oko sebe. Vrlo jednostavno, samo iskrenost.

• Osjećaš li da moraš dati sve od sebe svake večeri? Kako se nosiš s tim pritiskom?

Apsolutno, da… i ne samo svake večeri nego i na svakoj probi i na svakoj audiciji, snimanju bilo kakvog projekta, itd… Prije izvedbe šetam, idem pješke od doma do kazališta, ili ako nemam vremena za šetnju neposredno prije, onda se prošetam po kvartu tijekom dana, slušam komercijalnu glazbu i isključim mozak.

• Osjećaš li da te ova predstava na neki način gura izvan zone komfora? I koliko ti je to uopće važno za razvoj ili sudjelovanje u nekom projektu?

Ova predstava me na svim razinama izdvaja iz zone komfora, najprije zato što mi je prvi kazališni projekt ikad, monodrama je jedna jako usamljena forma, a ja sam jako društven. Predstava Nije nam ovo New York je emotivno jako zahtjevna i traži apsolutnu koncentraciju od prve do zadnje sekunde. Jako mi je važno jer je ovo debi u mojoj budućoj karijeri, kazališni svijet ima priliku upoznati novo lice koje do sada nije bilo prisutno, a tako, mislim, najbolje možemo otkriti svoje mogućnosti, da ih pokažemo, a ne samo da pričamo o njima.

• Postoji li strah da publika neće biti spremna čuti ono što predstava govori?

Mislim da publika koja dolazi u Arterarij vrlo dobro zna kako izgleda repertoar i da se ovo kazalište bavi marginalnim skupinama svih kategorija. Tako da nema straha.

• Jesi li kroz proces rada preispitao vlastite strahove ili predrasude?

I kroz proces, a i sada kada je proces završio, stalno mi se javljaju strahovi, najviše se bojim da ću zaboraviti tekst ili neki mizanscen. Predrasuda gotovo da i nemam, ili imam jako malo, ne mogu se sada sjetiti nijedne.

• Imaš li osobni ritual povratka sebi nakon predstave?

Imam! Odmah se moram presvući iz kostima u svoju privatnu odjeću, staviti dezodorans, parfem i uzeti žvaku! I to nije samo nakon predstave koju trenutačno igram u Arterariju nego i nakon svake ispitne predstave na Akademiji ili kada glumim pred kamerom.

• Osjećaš li da kazalište još uvijek može biti prostor društvene hrabrosti?

Mislim i osjećam da je kazalište trenutačno, još jedan od rijetkih prostora koji uopće mogu biti tu, u službu društvene hrabrosti. Osim toga, svrha kazališta je oduvijek to i bila. Svaka predstava nam šalje neku poruku, pa čak i kada djeluje da je jedina njezina svrha kruha i igara, i to je u redu, ponekad treba odmoriti mozak gledajući žive ljude.

• S poslovne strane, koji su projekti pred tobom? Čemu se raduješ u ovom pogledu…

Budući da sam još uvijek student na Akademiji, poslovno sam dostigao limit koji mogu ispuniti, tako da za sad imam predstavu u Arterariju, još jedan manji projekt koji još ne bih smio spominjati, a i čekam da izađu dva kratkometražna filma u kojima sam glumio prošle godine.

• Postoji li neki glumački san koji bi volio ostvariti? A koje snove si ostvario, na što si do sada posebno ponosan? 

Puno je glumačkih snova, za početak htio bih nakon Akademije imati tu privilegiju da radim kao član ansambla u kazalištu. Zapravo, cilj, a ne san, mi je da radim kao glumac, što god to značilo. Jako bih htio sinkronizirati crtiće! Do sad sam ostvario to da sam imao prilike raditi pred kamerom u različitim projektima, s nekim glumcima koje sam gledao kao dijete pa i odrasla osoba i divio se njihovoj vještini. Mogu bez lažne skromnosti reći da sam ponosan što sam kao svoj prvi kazališni projekt ostvario  sam ulogu u monodrami, eto.

Foto: Denis Butorac