Journal man: Bili smo na treningu s perspektivnim hrvatskim atletičarom Marinom Bloudekom

Povodom ovogodišnjeg Boris Hanžeković memorijala, jednog od najvažnijih atletskih natjecanja u regiji, razgovarali smo s hrvatskim atletičarom Marinom Bloudekom koji iza sebe ima već impresivnu sportsku priču. Od nogometnih početaka, preko teške ozljede, pa sve do vrhunskih rezultata u atletici i borbe za državne rekorde, njegov put pokazuje koliko sport može biti nepredvidiv, ali i oblikujući. Uoči nastupa na domaćem terenu posjetili smo ga na treningu na zagrebačkim Sveticama, gdje smo razgovarali o karijeri, privatnom životu i motivaciji.

• Tvoj sportski put je svakako zanimljiv, krenuo si kao nogometaš, a završio u atletici, kako to?

Od malih nogu započeo sam s nogometom budući da su moj otac i njegova strana obitelji bili uvijek u nogometu. Odmah sam se zaljubio u sport i redovito treniranje te nikad mi nije bio problem odraditi trening. Nisam možda bio talent za nogomet, prije bih rekao da sam bio veliki radnik koji je puno dodatno trenirao s tatom. Između klupskih treninga dosta sam s njim trenirao na koordinaciji i situacijskim treninzima nakon čega sam počeo dobivati razne nagrade za najboljeg napadača ili igrača na nekom turniru i razne pozive od drugih većih klubova. Uz pomoć oca sam dobio možda i ono najvažnije za sport, a to je mentalitet profesionalnog sportaša. Redoviti treninzi i upornost su me doveli do izborne utakmice za reprezentaciju gdje mi je na sredini utakmice jedan igrač slomio nogu. Pošto su oba dvije kosti bile slomljene oporavak je bio dosta dug, ali smo otac i ja u međuvremenu i dalje trenirali koliko smo mogli. Mlad organizam se dosta brzo oporavlja i uz pomoć tate vratio sam se treninzima nakon godinu dana.

U međuvremenu se pojavio jedan profesor tjelesnog koji je htio da nastupam na atletskim natjecanjima za školu i mi smo uvidjeli priliku da pomoću tih treninga mogu vratiti kondiciju. Ne znajući da će me život odvesti na drugi sport počeo sam osvajati prve reprezentacijske medalje. Nakon nešto manje od godinu dana treniranje atletike uspio sam osvojiti zlatnu medalju s Europskih Olimpijskih Igra Mladih i gdje sam imao privilegiju čuti himnu na postolju dok se Hrvatska zastava vijori. Ne žalim što sam se odlučio za kraljicu sportova jer atletika ima svoje čari.

• U odličnoj si formi, postavio si i osobni rekord na 1500 metara, a cilj ti je srušiti i državni rekord?

Srednje pruge su moja specijalnost od samog početka u atletici. Inače volim spomenuti kako je zapravo mene disciplina 800 metara izabrala, a ne ja nju. Vrlo je zahtjevna disciplina gdje nema vremena za greške, gdje dva kruga morate ići jako brzo i istovremenu sačuvati energiju za završnicu. Pogotovo danas je postala možda i trenutačno najzanimljivija disciplina jer smo u vremenu najboljih 800 metraša ikada. Specijalizirao sam se i posvetio treninzima i natjecanjima za 800 metara, ali s vremenom mislim da ću se i prebaciti na disciplinu 1500 metara koja je posve drugačija disciplina. Aerobnim treninzima i pripremama u Keniji moj trener Mladen Kršek i ja smo uvidjeli kako bih mogao možda već sad polako rušiti državne rekorde i u ovoj disciplini! Bez neke prevelike specijalizacije uspjeli smo srušiti državni dvoranski rekord od čuvenog Branka Zorka koji je dosta dugo bio na snazi, a nadamo se da ćemo uspjeti uskoro srušiti i njegov rekord na otvorenom.

• Kako izgleda tvoj život u zadnje vrijeme? Zaručio si djevojku, ali kažeš da oboje imate toliko pretrpan raspored da se ne stignete ni oženiti?

Prošle godine na Boris Hanžeković memorijalu sam ju javno zaprosio na što je ona i veselo pristala. Inače nisam obožavatelj javnih prosidbi, ali nama je ovo natjecanje zapravo dosta značajno. Naime prije skoro 3 godine sam nakon svoje utrke otrčao do nje u publici i upitao hoće li mi biti djevojka te smo tako službeno prohodali. Sve sam potajno isplanirao i organizacija je bila pun pogodak. Od kupovine prstena do puštanja naše zajedničke glazbe u tom trenutku sve se odigralo idealno. Drago mi je da se to sve odvilo i pred njezinom i mojom obitelji te pred našim zajedničkim prijateljima njihove iskrene reakcije nakon su bile preslatke. Toliko sam potajno organizirao da na kraju nemamo previše fotografija prosidbe, ali zato su tu privatne snimke naših prijatelja. Budući da smo oboje profesionalni sportaši i to u različitim disciplinama imamo i drugačije rasporede. Uspijevamo što više biti zajedno i družiti se, pa čak znamo i organizirati zajedničke pripreme te otputovati negdje. Odličan smo tim i Natalija je predivna osoba. Ima razumijevanja kad trebam otići u Keniju po mjesec dana na pripreme, ali redovitim komuniciranjem i videopozivima taj period brže prođe.

Da se nas pita mi bismo se već oženili, ali sama organizacija i određivanje datuma je dosta komplicirano za naše rasporede. Volio bih joj pomoći oko same organizacije, ali dosta sam odsutan iz Zagreba bilo da idem na pripreme po mjesec dana ili na mitinge po par dana. Isto tako ona je prošle godine postala državna rekorderka i bori se za odlazak na Europsko prvenstvo te i ona putuje na mitinge i pripreme. Jedini period kad nam je zapravo slobodno to je kraj sezone u rujnu, a prije toga nam je najbitnije natjecanje za koje moramo biti u fokusu. Želim da kada organiziramo ženidbu da to bude što idealnije kao što su nam bile i zaruke, pa ja ću se potruditi da to i ostvarim.

• Oboje ste u sportu, olakšava li vam to ili otežava odnos? Pretpostavljam da imate puno razumijevanja za obaveze onog drugog…

Kada se dvoje ljudi bavi istom profesijom puno je lakše razumjeti trud, potrebe i odricanja jednog i drugog. Oboje imamo velike ciljeve u atletici i tu smo jedan za drugog kako bi mogli pomoći i ostvariti ih. Imamo zdrav odnos pun komunikacije i pomoću toga se lakše možemo dogovoriti i odrediti plan za svaki tjedan. Ogromna smo podrška jednom drugome na treninzima, natjecanjima i u privatnom životu te uživamo u svakim velikim i malom trenutcima. Primjerice ove godine sam izborio finale Svjetskog dvoranskog prvenstva nakon dva intenzivna dana prolazaka iz kvalifikacija i polufinala. U samo par sati ona se potajno organizirala i uz pomoć mog kluba uputila u Poljsku. Stigla je kao predivno iznenađenje pred moj sami odlazak na finalnu utrku. Sama njezina pojava i saznanje da će ona biti u publici i navijati mi je bila još dodatna motivacija i da umoran moram dati još više od maksimuma. Nakon svoje utrke sam dotrčao do nje i poslije smo nastavili gledati ostatak finalnih utrka te uživali u svakom trenutku.

• Hanžekovićev memorijal jedno je od najvažnijih atletskih događanja u regiji. Što za tebe znači nastupati pred domaćom publikom?

Hanžekovićev memorijal mi je zapravo prvi doticaj s profesionalnom atletikom. U mladoj dobi nastupao sam u sklopu nacionalne discipline i tako osjetio što znači nastupati na velikom natjecanju pred punim tribinama. Na zagrijavanju vidjeti poznate atletičare i s godinama nastupati protiv njih je velika privilegija. Drago mi je što možemo pomoći svim hrvatskim atletičarima da započnu možda svoje prve profesionalne korake pomoću našeg natjecanja. Imati ovako ogromnu tradiciju i biti odlično ocijenjen pa čak i među Dijamantnim ligama znači da je organizacija na visokom nivou. Domaća publika se može isto tako približiti i dočarati što znači profesionalna atletika i kako ona izgleda. Kada ljudi skaču po 8 metara ili kada ljudi bacaju disk po 70 metara ili kada ljudi brzo trče sve se može pratiti svojim očima i upijati dojmove. Meni je posebno drago kada naši atletičari nastupaju da se malo veća doza navijanja uputi njima kako bi oni mogli možda srušiti svoj rekord ili ostvariti dobar plasman.

• Hrvatski si favorit za ovogodišnji Boris Hanžeković memorijal, kakvi su planovi?

Planovi su uvijek isti samo se uvijek malo drugačije prilagodimo tome. Puno treniramo i idemo redovito na visinske pripreme i cilj nam je da uvijek želimo trčati brže i ostvarivati zanimljive plasmane. Za BHM sve ovisi od konkurencije i vremena, a nadamo se da će se sve posložiti taj dan za jedan brzi rezultat. Dan prije utrke i na sami dan utrke dogovaramo konačnu strategiju ovisno o ostalim 800 metrašima s liste, ali po treninzima znamo da sam spreman. Prošle godine je BHM bio u svibnju i to je bio tek početak sezone, ali zato ove godine ću imati već par dobrih utrka i brzine u nogama za nastup u lipnju.

• Koji je bio najveći izazov u pripremama za ovu sezonu?

Zahvalan sam što sam atletičar koji za sada ima idealnu karijeru po pitanju izbjegavanja ozljeda. Treba redovito paziti na organizam i oporavak posto ozljeda ili bolest mogu nazadovati formu sportaša. Isto tako po pitanju plana treninga vrlo je bitno dobro znati rasporediti treninge kroz cijeli tjedan kako ne bi došlo do pretreniranosti ili umora. Na visinskim pripremama trener je zaslužan za dobar raspored i gotovo cijeli plan mogu odraditi, pa čak i brže ili vise od zadanog. Zajednička komunikacija između trenera i atletičara je vrlo važna zbog donošenja pravih odluka i kvalitetnih nastupa.

• Atletika je sport koji traži puno strpljenja i discipline. Što te motivira u danima kada treninzi ne idu prema planu?

Nijedan atletska odnosno sportska karijera ne ide sasvim uspješno i pozitivno, pa tako nije ni moja. Kada sam se počeo baviti s atletikom bilo koji cilj smo uspjeli ostvariti od rušenja državnih rekorda do osvajanja medalje na Europskom juniorskom prvenstvu 2017. godine. Nakon toga sam se susreo po prvi puta s neuspjehom gdje mi je za par stotinki izmaklo finale na Svjetskom juniorskom prvenstvu 2018. godine. Izmaklo finale, zasićenost u treninzima i promjena okoline su možda par razloga zašto nakon toga sam imao lose rezultate narednih dvije godine. Nisam nikad odustao, redovito sam dalje trenirao i ulagao u sebe jer sam vjerovao i znao da sam atletičar za velike scene. Postepeno sam se adaptirao i prilagodio profesionalnijem treniranju te uz mnogo strpljenja i truda uspio probijati granice korak po korak.

Mnogi su tada govorili da bih možda trebao odustati, ali duboko u sebi sam znao da mogu uspjeti. Državni rekordi koji su stari i do čak 50ak godina nisu mi predstavljali neki strah ili razmišljanje o neuspjehu već suprotno. Danas se mogu pohvaliti da sam prvi Hrvat koji je bio u finalu Svjetskog dvoranskog prvenstva, državni rekorder u Hrvatskoj na gotovo svim srednjim prugama te najbolji hrvatski atletičar za 2025. godinu. Nije bilo nimalo lagano i mnogi bi vjerojatno odustali na mome mjestu, ali drago mi je da sam prošao i neuspjeh koji me izgradio u profesionalnog atletičara kakav sam danas.

• Hrvatska posljednjih godina ima sve više uspješnih atletičara. Osjećaš li da atletika kod nas dobiva pozornost kakvu zaslužuje?

Redovito pratim nastupe i rezultate drugih atletičara, pa tako i naših predstavnika. Drago mi je kada ostvare neke značajne rezultate ili plasmane. Kada sam ja osvojio svoje medalje s Europskih prvenstava nije bila situacija kao što danas imaju mladi. Promijenila se situacija na pozitivno i zbog toga mi je drago pogotovo jer prelazak iz mladih dobi u seniorski nije nimalo jednostavan. Natjecati se sa svojim godištem je potpuno drugačije nego kada dođete u seniorski staž gdje se pojavljuju stariji i iskusniji sportaši.

HAS i HOO odrađuju odličan posao po tom pitanju gdje imaju sportaši sredstava za napredak što je vrlo bitno na samom početku svakog sportaša. Žao mi je jedino da se atletika kao sport je cijeni koliko bi zapravo trebao jer primjerice on je najgledaniji sport na najvećem natjecanju odnosno na OI. Zahvaljujući Hanžekovićevom memorijalu iz godine u godinu i uspješnim pojedincima u atletici to se postepeno mijenja i duboko se nadam da će se to nastaviti i dalje podizati.

• Koji ti je ritual prije utrke kojeg se nikada ne odričeš?

Kada sam se počeo baviti s atletikom imao sam rituale kojih sam se dosta dugo držao. Od istih čarapa i do istog stila zagrijavanja i istih pjesama prije nastupa, ali kako sam odrastao i počeo se profesionalno baviti postao sam fleksibilniji i opušteniji. Nisam o tome toliko razmišljao nego više o vizualizaciji svog nastupa i na predviđanje mogućih opcija. Zadavanje manjih ciljeva do postizavanja velikih ciljeva mi je isto dosta pomoglo te razmišljanje da na nešto što ne mogu utjecati ne trebam ni pretjerano reagirati. Fokusiran sam na svaki nastup maksimalno i volim se natjecati nakon puno kvalitetnih treninga. Svaki miting je drugačija situacija od samog putovanja i organizacije do ostalih natjecatelja na startu i vremena te se treba znati adaptirati. Drago mi je i što sam jedan od atletičar koji ne osjećaju preveliki tremu prije utrke jer po kvalitetnim treninzima imam samopouzdanja za dobar nastup.

• Što te izvan atletike najviše opušta i puni energijom?

Imam jako malo vremena van atletike jer kada ste profesionalac gotovo svaki dan je posvećen sportu. Većinom treniram dva puta na dan, a ako imam slobodno popodne volim se podružiti i opustiti. Druženje s Natalijom ili mojom obitelji, gledanje filmova, putovanja i istraživanja novih lokacija ili atrakcija mi pomažu da malo maknem um s atletike. Svaki dan provodim s Natalijom i samo druženje s njom me ispunjava. Kada dobijem slobodan dan tada razmišljam kako jedva čekam odraditi neki trening i onda si volim zadati neke manje obaveze da si ispunim vrijeme. Rijetko kad volim ostati doma po cijeli dan i odmarati. Volimo se počastiti s finom hranom pogotovo nakon uspješnih nastupa i rezultata.

• Kako biste opisali sebe u tri riječi koje nemaju veze sa sportom?

Komunikativan, pravedan i pozitivan.

Zagreb će od 24. do 26. lipnja 2026. ponovno biti domaćin 76. Boris Hanžeković memorijala, jednog od najjačih atletskih mitinga na svijetu koji će okupiti olimpijske i svjetske prvake te privući više od 10.000 posjetitelja. Program počinje 24. lipnja na gradskim fontanama Zagreb City Challengeom u skoku u vis, nastavlja se 25. lipnja Memorijalom Ivana Ivančića u bacanju kugle, dok je vrhunac 26. lipnja na stadionu Mladosti uz nastupe svjetskih i hrvatskih atletskih zvijezda, a ulaznice su dostupne putem Ulaznice.hr.

Foto: Matia Malenica