Josip Joško Tešija: Ljudi se troše na gluposti. S veselošću, humorom i dobronamjernošću otvaraju se sva vrata

Okružen umjetnošću, slavom i ljudima koji su obilježili kulturnu scenu, Josip Joško Tešija, voditelj Galerije Kranjčar i art model agencije Midikenn nikada nije izgubio ono što smatra najvažnijim – skromnost, znatiželju i vjernost sebi. U njegovoj priči uspjeh se mjeri sposobnošću da sačuvamo uspomene, ljude koje volimo i vrijednosti koje nas oblikuju.

Iako je desetljećima radio s najvećim imenima hrvatske umjetničke i modne scene, nikada se ne naziva umjetnikom. Za sebe kaže da je prvenstveno “radnik”. Ta skromnost doista nije poza, nego način života koji se provlači kroz cijeli razgovor. Okružen je umjetnošću, ali ne voli govoriti o vlastitoj važnosti. Živi u gradu, a duhom je ostao na selu. Prisutan je među ljudima, ali najviše vremena provodi u vlastitim uspomenama. Upravo ga ta kombinacija skromnosti, melankolije i dosljednosti čini toliko zanimljivim sugovornikom.

Među djelima suvremene umjetnosti s potpisom Domagoja Rogine, u tišini Galerije koju tek povremeno prekine dolazak posjetitelja, razgovor je vrlo brzo prestao biti intervju u klasičnom smislu. Pretvorio se u intimno promišljanje o životu, identitetu, umjetnosti i prolaznosti. Materijala imamo za šest intervjua, našalili smo se. Ali u ovoj je šali svakako bilo pola istine. Ovo je samo jedna verzija.

• Živimo u svojevrsnom paradoksu. Slavi se različitost, ali nas je istovremno strah biti drugačijima. Kako vam je to uspjelo, ostati vjeran sebi?

Istina, oduvijek sam bio drugačiji. Sada ću točno reći od kada. Sedamdesetih godina su se u Trstu kupovale figurice kauboji i Indijanci. U igri ja sam uvijek morao biti Indijanac, i to ne poglavica, nego vrač.  Tada je već bilo jasno da sam drugačiji. Kada bi s roditeljima išao u Trst ja bih rekao: Znaš tata, prvo ćemo ići kupiti figurice. Naravno, uvijek sam se borio da Indijanci pobjede. Ako bi pobijedila skupina kauboja, na kraju bih ipak ja morao biti pobjednik jer su Indijanci za mene bili nešto plemenito, veliko i taj njihov način života s prirodom, životinjama, odijevanje… Divota.

Bilo je kritika, teških uvreda, ali ja sam odolijevao šutnjom. Naravno, bilo je i suza. Pitao sam se: Zašto ja?, Zašto mene?, Što sam kome napravio?. Ja sam se samo drugačije osjećao i drugačije sam živio. Nisam se zamarao klišejima i snobizmom.

Mene nikada nije zanimao građanski dio grada. Zašto? Smatram da je selo puno važnije u mom odrastanju, u mom prihvaćanju sebe, u prihvaćaju života. Zato što je jednostavnije. U životu, u odnosu, u arhitekturi, dodiru sa zemljom, sa životinjom. Dok je grad drugačiji, oholiji, tvrđi, kašastiji, suroviji i nosi taj jedan snobovski dio.

• A na što ste danas najponosniji?

Najteže mi je to pitanje, nisam ponosan na sebe. Imam kritično mišljenje prema sebi. I dalje sam ostao trinaestogodišnji dječak iz Sinja, nikad nisam otišao od tamo. Nikad se nisam rastao od svojih mrtvih, od svojih bližnjih. Ne bih to ni psihijatrima mogao opisat…

Bio sam vezan za svoje djetinjstvo, čiji sam dobar dio proveo i u selu Lučane, guduri rijeke Sutine kod pratete Marije, stupa naše obitelji. Nikad nisam izašao iz svoje kuće, iz svoje obitelji. Ja sam vam tu prisutan, ali sam u mislima s njima, u svojoj ulici. I kad me netko pohvali, ja se okrenem i pitam se kome on to govori. To je sve usputno.

Drago mi je da me izvana, preko društvenih mreža i privatno, prate ljudi koji su velika imena, kojima je čast da mi ostave ‘like’, napišu komentar. Jednom sam umjetniku napisao: Ti si za mene velik umjetnik, a on mi je odgovorio: I ti si za mene. No, ne volim tu riječ za sebe. Ja sam vam samo radnik. Ali sreća je da radim ono što volim.

Kad mi netko kaže da sam uspješan, ja se toga prepadnem, prenem. I dalje sam ostao u svom gradu, i uvijek ću to ponoviti, u meni je prisutna velika nostalgija. Ne mogu se pomiriti s tatinom smrću. Smrt je za mene misterija, iako je objašnjena preko vjere, imamo svoje mišljenje. Kako to nestane? Zašto se ne javi? Gdje je sad? Više ga neću čuti, zagrliti, dodirnuti…

• A vjerujete li u ponovne susrete?

Ne. Mislim da odlaze u neke druge planete, dimenzije, imamo neke druge živote i neke druge ljude. Fizičaru kažu, koliko je zrnaca pijeska toliko je i planeta u tom bezadanu svemira. To je beskonačno, te je nemoguće da ćemo se susresti. Baš je enigma ta smrt. Ali kako je rekao Dostojevski, kada umrete jedino će tada o vama pričati lijepo.

Ana Ledvaj, moja prijateljica i velika novinarka mi je govorila: Uvijek si vezan uz dramu  i smrt, one ti dobro piristaju. Često nosim crninu, sjećam se, imao sam neki šorc u boji. Obukao sam ga, a mama je šapatom rekla ocu: Ivane, pitaj ga da ga ne boli nešto, u šarenom je.

• Dodat ćemo da o vama mnogi ipak lijepo govore i dok ste živi…

Uvijek govorim: Tko misli na mene navaljivat, neka navaljuje. Ne radim nikome zlo, ogovaram samo kad je u službi humora, pritom sebe ne izostavljam te nikada nisam išao preko leševa. Radujem se svačijem uspjehu, meni je to drago. Živim skromno i povučeno. To možda ljudima ne djeluje tako kad promatraju putem društvenih mreža. Imam svoj mir, takav sam tip – pokućarac.

Ne morate otputovati da biste otputovali. Vi putujete čitanjem, slušanjem glazbe, gledanjem dobrog filma, dobrih razgovora, dobre hrane… Moramo nastaviti učiti svaki dan.

Smatram da se ne trebamo olajavati, omalovažavati, ogovarati. Život je kratak. Mi mislimo da on dugo traje, ali on je tako kratak. I znate kad najbrže prolazi, od pedesete do šezdesete godine života. To je keks, kako se kaže.

• Dojma smo i da živite slobodno. Mislite da je to danas luksuz?

Da, ljudi su danas nesretni. Ne možeš uvjetovati svoju slobodu gledajući druge. Posebno putem društvenih mreža. Znam da je teška situacija, tehnologija nas gazi, nije se lako snaći. I Hollywood i velike kuće, također se kreira pritisak s te strane. Kao i vječna borba za mladošću, ne smiješ biti star, bolestan i spominjati smrt. Samo mladost, savršen izgled, besmrtnost i ljepota. Imam dvije riječi koje ne volim u životu: Ružno je i Mrzim te. Ne shvaćam ljude koji ih stalno koriste. Da je danas lako, nije. No, za sreću doista ne treba puno.

Jedino što se možeš malo potruditi, ili ti to donese sudbina ili sreća, da budeš zanimljiviji, drugačiji.

Treba raditi na zdravlju i higijeni duše. S veselošću, humorom i dobronamjernošću otvaraju se sva vrata.

• Kad smo kod otvorenih vrata, mnogi su vas pozvali u svoje živote, stvaralaštvo… postali ste i muza brojnih umjetnika. Dimitrije Popović, Slavka Pavić, Dženi Pecotić i Nada Došen samo su neki od njih. Kako gledate na to?

Imao sam sreću da sam radio s takvim umjetnicima, fotografima i dizajnerima! Ali danas ne smiješ reći da si muza. Nisam nikog potezao za rukav, oni su to prepoznali u meni. Znate što će vam još donijeti uspjeh? Vi morate njih slušati. Ako su oni vas odredili, morate slušati! Oni su strogi, neće mi to zamjeriti ako kažem. Valja poštivati dogovore, kad se radi – radi se, potrebna je posvećenost i velika odgovornost. Samo uz tugu, nježnost i dobrotu nastaje kreacija i kreativnost.

Radio sam i sa stranim umjetnicima, kažem vam – nema razlike. Što se tiče pameti, dizajna, ideje, kreacije nema razlike. Imamo velike umjetnike.

Sve što radim mora biti točno, precizno, iscrpno i duboko. Toliko uđem u likove da ja nisam normalan tih petnaestak dana, jer sve moram proučiti. I tu je moja sklonost ponavljanju. Ne smijem doći nespreman, moram biti toliko ležeran i opušten da ne doživim publiku, ja sam u tom trenutku lik kojeg utjelovljujem.

Najteži lik, kojeg nikad više ne bih mogao, niti se usudio ponoviti je Isus Krist, Golgotska noć. Dva mjeseca je bilo pripreme, umalo sam i odustao. Tisuću je pitanja, sumnji. Mislite da niste dostojni. Trideset mi je dana bilo potrebno da izađem iz lika, i priznat ću vam, nema dana kada nisam plakao.

• Kako te postulate jednostavnosti održavate danas u ovoj urbanoj džungli u kojoj živimo?

Kad radite s velikim umjetnicima, s velikim ljudima i kada ste dio njihovih projekata naučite puno o jednostavnosti, povučenosti i skromnosti. Jer shvatite da se život svodi na 55 kvadrata stana ako imate, da vam se svodi na nelošu hranu, branšu koju volite… opredijelite se tome i to neka vam budu vodilje. Najgore da patite za nečim, za velikim luksuzom, prstižem. Što će vam tri auta, tri stana, pet kuća…

Kad surađujete s takvim ljudima vidite koliko je sve ostalo bezveze, da se ljudi troše na gluposti. Što je tko rekao, što je tko napisao na društvenim mrežama… To je nebitno. Glavno je da si ti dobrog i čistoga srca, da imaš svoj krug ljudi, da nisi ljubomoran. Budi ono što jesi.

Mislio sam da će godine nakon korone biti drugačije, ali došla je jedna bezdušnost, nema milosrđa. Jedva čekaju da te zgaze, da te ponize, iskorištavaju, što je velika šteta za današnje društvo.

Mi smo jedna malena zemlja, mi možemo živjeti prekrasno, složno. Jer svima nama teče samo jedna crvena, lijepa gusta krv. I ništa drugo.

Foto: Luka Brajković