Kako je izgledao vaš put prema filmu? Kada ste shvatili da je film ono čime se želite baviti?
Film me zanimao još od djetinjstva, baš kao što su me zanimale knjige ili glazba. Uz to, i otac mi je priličan ljubitelj filmova pa sam preko njega dobio strast za intenzivnim konzumiranjem filmskih sadržaja jer bi nam to otvorilo teme za razgovor.
U film na stvaralačkoj razini sam ušao dosta kasno, tek u 26-oj godini kao polaznik Blankove početne radionice na kojoj sam snimio svoj prvi film. Tada je u Blanku još postojao prijamni ispit i bio sam na zadnjem mjestu poviše crte, osmi. Kroz par godina i nakon par kratkih filmova sam odlučio otići na Akademiju iako sam sam sebi prije rekao da neću više nikada studirati. Blank je postao mjesto moje strasti, na kojem radim i od kojeg živim kroz edukaciju i proizvodnju filmova mladih filmaša, a kroz ADU sam odlučio testirati različite filmske postupke i žanrove kako bih naučio što više toga i shvatio koji je zapravo moj stilski izričaj.
Koke je vaš prvi dugometražni film i odmah je osvojio Zlatnu arenu. Kakav je to osjećaj?
Osjećaj je zapravo jako čudan. Sretan sam i ispunjen, lijepo je biti validiran na ovaj način, osjećam se kao da je ono što radim i živim više od 15 godina prepoznato i nagrađeno, a opet život je i dalje isti, čekaju me svi isti problemi i zadaci koje sam imao i prije Pule. U svakom slučaju, zahvaljujem se žiriju na dodijeljenim nagradama, znače meni osobno, cijeloj filmskoj ekipi, ali i filmu u njegovoj javnoj percepciji.
Zlatnu arenu osvojile su i glumice Snježana Sinovčić i Aleksandra Janković. Kako ste birali glumice za Toninu i Tajanu?
Ideju za ovaj film sam dobio još 2012., ali tek kada sam 2016. upoznao Snježanu Sinovčić sam shvatio da je taj film stvarno izvediv. Snježana je, uz to što je fantastična glumica, i privatno točno tip energije kojeg je lik Tonine trebao imati – topla, duhovita, vrckava, a istovremeno opasna i odlučna da dobije što želi. Kada je promatrate imate potrebu shvatiti kako i zašto operira, zašto vas konstantno zavodi i šarmira, je li to čista emocija ili se u tome krije još nešto drugo. Istovremeno se prepuštate i suprotstavljate toj energiji i mislim da je to čini savršenim filmskim likom. Snježana se u međuvremenu pokazala idealnom suradnicom, koja i kada nismo imali još odobren budžet za snimanje želi konstantno raditi na svom liku, sudjeluje u audiciji za svaku i najmanju ulogu u filmu, odlazi tražiti lokacije i na njima isprobava mizanscenu pri čemu tumači sve likove uključene u scenu. To je privilegija koju rijetko kada imate kao redatelj i na tome ću joj biti zauvijek zahvalan.
U tom procesu od početka i u cijelosti je iz svoje perspektive sudjelovao direktor fotografije Marko Jerbić, što je također endemski slučaj.
Tražeći glumicu za ulogu Tajane, napravili smo više audicija s više manje svim sjajnim glumicama te generacije koje pričaju dalmatinskim dijalektom. Iako je stvarno bilo fantastičnih glumica na audicijama, nijedna od njih nije imala energiju koja mi je trebala za lik Tajane. Onda sam slučajno od mlade glumice Sare Ivelić čuo da u Beogradu postoji glumica koju zovu Splića jer iako je većinu života u Beogradu, i dalje dominantno priča dijalektom svog rodnog grada. Organizirali smo online audiciju u vrijeme drugog lockdowna u jesen 2020. i postalo mi je jasno da je Splića, odnosno Aleksandra Janković, vjerojatno glumica koju tražimo.
Aleksandra u očima ima nešto pomalo odsutno, kao da je ponekad na nekom drugom mjestu od onoga na kojem je trenutno, a istovremeno ima visoku razinu energije i temperament potreban za lik Tajane. Ta dualnost njezine prisutnosti me odmah kupila već u online obliku, ali dok nisam zajedno sa Snježanom otišao u Beograd u jesen 2023. na drugu rundu castinga nisam htio donijeti konačnu odluku. Bilo mi je jako važno da funkcioniraju kao sestre, a čini mi se da taman imaju dovoljno sličnih stvari (laganu zračnu energiju, izraženu verbalnost) i dovoljno različitih stvari uzrokovanih ulogama u obitelji (stil života, pristup situacijama) da mogu djelovati kao sestre koje su istovremeno bliske i udaljene. Jako sam sretan s obje, njihovim angažmanom i predanošću, različitim reakcijama i emocijama na iste situacije. A prije svega, sretan sam što sam ih upoznao kao osobe i imao njihovo povjerenje.
Obiteljski odnosi su neiscrpan izvor priča u kinematografiji. Što je vas zanimalo istražiti kroz ovu konkretnu obitelj?
Film Koke baziran je na događajima koji su se dogodili u mojoj obitelji. Kroz vrijeme i rad na scenariju, ti događaji su poprimili filmski oblik, a likovi su se transformirali u neku kombinaciju stvarnih osoba, filmskih likova i glumaca koji ih tumače. Svaki od likova ima neke karakteristike stvarnih ljudi, te karakteristike su zatim gurnute u izraženije osobine kako bi se pojačao dramski sukob, zatim su glumci unijeli svoju privatnu perspektivu, od bazičnih stvari kako govore i hodaju, do vlastitih osobina i stavova vezanih uz situaciju koju igraju.
Kroz proces rada se sve toliko odmaklo od stvarnih događaja da zapravo film više ni nije autobiografski, ali je osjećaj kojeg scene hvataju i dalje istinit. Ovaj film je i neka vrsta autoterapije u kojoj sam se kroz stavljanje u glavu osobe koja me razočarala, ili barem u ono što ja zamišljam da je njezina glava, pokušao razumjeti i sagledati svijet i narative koje gradi o svima oko sebe, pa tako i o sebi samoj. Na neki način to je prilično zabavno i oslobađajuće, pogotovo kada prođe dovoljno vremena da te ništa više toliko emocionalno ne pogađa na tu temu.
Film je izrazito autentičan u prikazu dalmatinskog mentaliteta, od jezika do odnosa među likovima. I sami dolazite iz Dalmacije. Koliko je izazovno prikazati vlastito podneblje i ljude iz njega, a pritom izbjeći stereotipe koje često viđamo u filmovima?
Hvala na komplimentu, to mi je bila jedna od glavnih misija.
Mislim da se Dalmacija u hrvatskom filmu u prošlosti često prikazivala vikendaški, iz perspektive nekog tko dođe povremeno u Dalmaciju i onda na kolonijalistički način promatra ponašanje i govor ljudi, i svodi ih na stereotipe. To je legitiman način promatranja jer je to perspektiva osobe koja o tome piše, ali mene kao nekog tko je formativne godine proveo u Dalmaciji ta perspektiva uvijek nekako žulja. Ili u drugom ekstremu, nekad postoji tendencija da se likovima oduzme ono karakteristično njihovo, a to su emocija, strast, govor, temperament kako bi se izbjegli ti klišeji. Istina je negdje između.
Ja sam pokušao sve likove izgraditi da budu osobe od krvi i mesa, da pripadaju podneblju iz kojeg su, ali da nisu jedino njime definirani. Kako su mi Split i otoci blizak teritorij, nije mi problem izgraditi likove i način komunikacije koji je istinit. To sve naravno ne bi bilo moguće bez glumaca, koji moraju pogoditi specifičan ton glume koji lako može kliznuti u karikaturu ili prenaglašavanje. Siguran sam recimo da idem raditi film o Dalmatinskoj Zagori ili Slavoniji, da bih imao tisuću fejkova i stereotipa jer taj mentalitet ne poznajem iz unutra, a tip sam redatelja koji jako ovisi o tome što poznaje i o čemu ima legitimitet pričati. Neki drugi redatelji s tim nemaju nikakav problem i uspiju nadvladati jezične i mentalitetske grbavosti nekim drugim sredstvima.
U filmu ima puno humora, ali ispod njega postoje ozbiljne teme. Kako ste tražili ravnotežu između komedije i drame?
Humor u filmu ne funkcionira kao sredstvo animiranja publike, već se humorom koriste likovi u svakodnevnim situacijama kako bi jedan drugog zabavili, ali i kako ne bi pričali o stvarnim problemima. Taj humor je nekada smiješan, a nekada neuspio, ali je gledateljima vjerojatno zabavno promatrati sa strane likove kako se više ili manje uspješno trude animirati jedan drugog. Iz tog razloga, ovaj film zapravo nikada nije u svom ključu bio zamišljen kao komedija jer je humor samo bihevioristički sloj filma, a ne žanrovski.
Svejedno, naravno da sam strahovao od toga da zbog previše smiješnih situacija u prvom dijelu filma, drugi dio filma koji je dramskiji ne bude prevelika promjena stila za gledatelja i ne spusti ga u doživljaju. Nekima sigurno to smeta, ali meni se osobno sviđa. Taj problem sam pokušao riješiti i korištenjem trećeg žanra, a to je triler, odnosno suspense kojim se gradi misterij tajne koju Tonina čuva. Mislim da su sva ta tri sloja od početka prisutna u filmu, samo u pojedinim dijelovima filma neki od njih postane dominantan.
Prvi dugometražni film veliki je korak za svakog redatelja. Što vam je bilo najizazovnije tijekom rada na Koki?
Za početak najizazovnije mi je bilo odmaknuti se od stvarnih događaja i prestati razmišljati o tome kao da imam obavezu prikazati što se zapravo dogodilo. Kada sam to uspio, problem mi je bio žrtvovati neke scene koje su smetale flowu izlaganja priče, a koje su mi bile drage i zabavne. Samo snimanje je bilo užasno stresno jer smo zbog prilično malog pred-inflacijskog budžeta 107 scena na sedamdesetak lokacija morali snimiti u samo 24 dana. U snimanje sam ušao premoren i padajući s nogu zbog jako napornih višemjesečnih priprema koje su svakodnevno trajale do dan pred snimanje. Iz tog umora kojeg sam mislio da neću uspjeti prebroditi, pronašao sam novu svježinu zahvaljujući sjajnim glumcima i ostalim najbližim suradnicima. U fazi montaže imali smo problema s postizanjem tempa s obzirom na to da je film snimljen pretežito u kadar scenama, ali smo zahvaljujući montažeru Tomislavu Stojanoviću nakon više od godine dana uspjeli pronaći balans kojeg smo tražili.
Koke je imao sjajan festivalski put, od Rotterdama do Pule i osvojenih Zlatnih arena. Kako doživljavate reakcije publike i struke?
Sve projekcije do sada su bile nekako jako pozitivno intonirane. Puno iskrenih reakcija i čestitki, pokoja neiskrena, i neki ljudi kojima se jednostavno film nije svidio, to je uvijek tako. Osjećaj mi je da se film većini ljudi iskreno sviđa, je li to tako zapravo nemam pojma.
I za kraj, Koke stiže i u domaća kina diljem zemlje. Što biste voljeli da publika ponese sa sobom nakon izlaska iz kina?
Volio bih da publika tijekom filma bude zabavljena, a da iz kina izađe razmišljajući o sebi i odnosima s bliskim ljudima.
Foto: PR
