Filip Mayer, hrvatski glumac s londonskom adresom iskreno o muškoj ranjivosti, hrabrosti i empatiji

Ako postoji jedna profesija u kojoj je ranjivost i više nego dobrodošla, to je gluma. Glumci su oni koji moraju kopati po vlastitim emocijama da bi se kompletno prepustili ulozi koju žele prenijeti na ekran ili na kazališne daske. Naš sugovornik, Filip Mayer, to dobro zna. Hrvatski glumac s londonskom adresom otkrio nam je kako je upravo ranjivost ono što se od njega zahtijevalo na studiju u Londonu. S obzirom na to da cijeli studeni obilježavamo Movember, nema nam boljeg povoda za razgovor o muškim emocijama, snazi i hrabrosti.

Filipa znate iz domaćih filmova poput Koko i duhovi, F20 i Dražen, ali glumac već pet godina gradi karijeru u Londonu gdje je studirao na Royal Central School of Speech and Drama. Nakon uspješno odrađene autorske predstave, Filip je stigao u Zagreb kako bismo razgovarali o tome što danas znači biti muškarac.

• Kada bi morao opisati muževnost u tri riječi koje ne uključuju snagu, koje bi to riječi bile?

Obzirnost, uviđavnost i odgovornost.

• Gluma često zahtijeva da ogoliš svoje emocije pred drugima. Jesi li se kroz glumu naučio nositi s vlastitom ranjivošću ili ti je i dalje izazov dopustiti si da budeš ‘slab’?

Ranjivost je bila jedan od ključnih pojmova na kojem su profesori inzistirali tijekom mog studija u Londonu. Uvijek bi nam ukazivali na njezinu važnost u svim dramskim scenama koje smo radili. Shvatio sam koliko je teško pokazati ranjivost, a upravo kroz to stanje publika se poistovjećuje s glumačkim radom jer prepoznaje istinu. Ranjivost je univerzalno ljudsko stanje od kojeg se u svakodnevici bježi, a istovremeno je duboko poznata svakom ljudskom biću. Kao glumac, koristim ranjivost ne kao slabost, već kao alat. Ona mi pomaže prepoznati svoje emocije i dopustiti si da ih osjetim, no u “stvarnom” životu nije uvijek prikladno ih pokazivati. Možda je to paradoks: gluma te uči kako biti ranjiv, ali ne nužno da uvijek budeš ranjiv jer stvarni život nema scenarij niti “cut” na kraju scene.

• Imaš iskustvo rada i u Hrvatskoj i u Londonu. Primjećuješ li razliku u tome kako se u različitim kulturama gleda na muževnost i emocionalnost muškaraca?

Da, razlike su itekako vidljive, iako se, naravno, radi o generalizacijama jer unutar svake kulture postoje velike individualne razlike. U Hrvatskoj se još uvijek primjećuje tradicionalniji pogled na muževnost – očekuje se da muškarci često budu snažni, odlučni i da su oprezni prilikom pokazivanja svojih osjećaja. Emocionalnost se ponekad percipira kao slabost, iako se i ovdje stvari mijenjaju, pogotovo među mlađim generacijama i u umjetničkim krugovima.

U Londonu, odnosno širem britanskom kontekstu, prisutan je nešto otvoreniji pristup emocionalnosti muškaraca. Naravno, postoje stereotipi o zatvorenim i hladnim Britancima koji ponekad i drže vodu. Ipak kada je riječ o iskazivanju i manifestaciji ranjivosti muškaraca to nije stigmatizirano i neobično, barem u većim i kulturnijim sredinama. Lijepo je da Britanci vrlo cijene svoje glumce, a upravo su oni, s ostalim umjetnicima, često dobri primjeri kako muškarci danas imaju pravo biti senzibilni, emotivno otvoreni i ranjivi. Naravno, ni tamo nije savršeno – više je riječ o tome da se emocionalna izražajnost cijeni kao dio autentičnosti i ljudskosti, a ne kao prijetnja “muževnosti”.

• Koja ti je uloga do sad pomogla da razumiješ sebe kao muškarca? Je li te neki lik naučio nešto o hrabrosti, ranjivosti ili empatiji?

Nedavno sam u Londonu izvodio predstavu koja govori o nebinarnoj osobi, njenoj (ne)vidljivosti i koliko je lako nestati kada nas ljudi u našim životima ne mogu vidjeti onakvima kakvi jesmo. To je ljubavno pismo onima koji žive između: između rodova, seksualnosti, država, uvjerenja… Svima koji osjećaju da ne znaju kako se uklapaju u svijet. Ja sam igrao heteroseksualnog muškarca čija djevojka počinje s vremenom sve više komunicirati kako se ne osjeća ugodno u svojoj koži i dosadašnjoj vezi. To je uloga u koju sam uronio bez gotovo ikakvog predhodnog znanja o nebinarnim osobama i njihovim životima. Priznajem, na početku sam trebao prijeći preko nekih stereotipa koja sam prethodno imao iz čistog neznanja. Ta uloga je od mene kao glumca i osobe zahtjevala potpuno novu vrstu ematije i razumijevanja. Radeći na toj predstavi sam spoznao i otkrio cijeli jedan svijet koje mi je do tada bio potpuno stran.

• Postoji li neki trenutak u karijeri kad si se osjećao nesigurno, kao da ne znaš možeš li izdržati?

Hah! Takvi ciklusi me često znaju udariti i testirati. Prije nekog vremena sam imao jako izazovan period u karijeri da sam sada sigurno miran neko vrijeme! Haha. Taj mi je izazov pomogao da rastem i ostanem fokusiran! Uspješno sam to iskoristio kao novo iskustvo i znanje koje mi je sada gorivo za nove avanture. London mi je sigurno pomogao da se očeličim i pronađem hrabrost za koju nisam niti znao da imam.

Kad bi mogao jednom rečenicom poslati poruku mlađim glumcima i muškarcima koji se još traže – što bi im rekao o snazi, ranjivosti i autentičnosti?

Nježno i iskreno prema sebi!

• Možeš li s nama za kraj podijeliti neke nove projekte koje spremaš?

Upravo sam imao dvije potpuno rasprodane premijere predstave Evo, Evo u Camdenu. Riječ je o autorskoj predstavi koju sam napravio zajedno s mojih prijatelja i kolegama u Londonu – Klare Kaliger, Ive Šimić i Haruna Ćehovića. Bavili smo se kulturnim identitetom, migracijama, asimilacijama, snovima, pripadnosti i općenito kulturološkim razlikama naše regije i Londona. Dopustili smo jedni drugima da budemo ranjivi, otvoreni i iskreni – potpuno svoji.

Vjerujem da čovjek daje najbolje od sebe kada se nalazi u prostoru koji mu dopušta izraziti puni, zdrav spektar emocija i međuljudskih odnosa – onoliko koliko je to ljudski moguće. Nisam očekivao toliko pozitivnih reakcija i podrške koje smo dobili! Početkom sljedeće godine nastavljamo u punom sjaju izvoditi predstavu po cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu!

Zahvaljujemo Apres8 Baru na ustupljenoj lokaciji za snimanje.

Foto: Martina Movrić