Journal Studio Stories: Arhitektura nove generacije kroz viziju mladog arhitekta iz Lepoglave
Radio si na projektima u Hrvatskoj, ali i u arhitektonskom uredu u Amsterdamu. Kako su te različiti kulturni i profesionalni konteksti oblikovali i kao arhitekta i kao osobu?
Rad u različitim kulturnim i profesionalnim kontekstima značajno me oblikovao, a odlazak u Amsterdam bio je svojevrsna prekretnica. Iako sam tada još bio student, to iskustvo mi je dalo dodatni elan i produbilo ljubav prema arhitekturi i samom procesu rada. Kroz studentske prakse, najprije u Zagrebu, a zatim i u arhitektonskom uredu u Amsterdamu, postalo mi je jasno da je arhitektura put kojim se želim dugoročno baviti. Posebno iskustvo rada u međunarodnom timu, sastavljenom od ljudi iz različitih dijelova Europe i svijeta, pokazalo mi je koliko su suradnja, otvorenost i razmjena perspektiva važni u kvalitetnom arhitektonskom procesu.
Ne bih generalizirao da je rad u inozemstvu nužno bolji, već sam imao sreću raditi u uredu koji je imao zdravu radnu atmosferu i promišljen pristup projektiranju. To me oblikovalo ne samo profesionalno, već i osobno. Postao sam otvoreniji, uključiviji i sigurniji u vlastiti arhitektonski smjer.
Kako izgleda tvoj kreativni proces? Odakle najčešće kreće ideja i što te u posljednje vrijeme najviše inspirira?
Moj kreativni proces nije uvijek isti, ali s vremenom sam shvatio da ima jasnu strukturu. Trebalo mi je dosta vremena da to osvijestim, a upravo se tijekom fakulteta taj proces počeo kristalizirati.
Najčešće ne krećem odmah s crtanjem. Proces započinje razgovorima s investitorima i promišljanjem lokacije. Puno razmišljam, zapisujem bilješke i pokušavam razumjeti širi kontekst. Od orijentacije sunca, nagiba terena i odnosa prema okolini, do načina na koji će se prostor stvarno koristiti. Inspiraciju primarno crpim iz neposrednog konteksta. Svjetlosti, boja, ambijenta same lokacije. Paralelno proučavam reference. Smatram da je važno poznavati ono što je već izgrađeno. Iz tih primjera analiziram principe, detalje, proporcije i prostorne odnose koji su bliski mojem senzibilitetu.
U ranoj fazi pokušavam vrlo jasno definirati što projekt „želi biti“, tj. koja je njegova osnovna ideja, karakter ili atmosfera. Ta početna odluka kasnije vodi sve ostale projektantske odluke. U posljednje vrijeme najviše me inspirira osjećaj mira i smirenosti u arhitekturi. Prostori koji nisu prenapregnuti, već djeluju tiho, jasno i promišljeno. Često me inspirira neki dobar detalj u prostoru, zatvoreni vrt, odnos punog i praznog, proporcija ili način na koji svjetlost ulazi u prostor, i razmišljam kako takve elemente mogu interpretirati i nadograditi u vlastitom radu.
F3 ARHITEKTURA fokusira se na održivu arhitekturu i suvremeni dizajn. Na koji način taj pristup konkretno implementiraš u projekte i po čemu se vaš rad razlikuje od ostalih na domaćoj sceni?
Kada govorimo o održivoj arhitekturi, za mene je ona prije svega stvar razuma i konteksta, a ne isključivo tehnologije. Održivost u našem radu često započinje korištenjem lokalno dostupnih materijala, suradnjom s lokalnim izvođačima i odabirom rješenja koja su dugoročno održiva u smislu trajnosti, dostupnosti i realnih budžeta. Naravno, ekološki aspekt nastojimo uključiti gdje god je moguće, ali bez forsiranja rješenja koja nisu prilagođena konkretnom projektu ili tržištu.
Veliku pažnju posvećujemo kontroli projekta kroz sve faze, a to konkretno znači da gotovo svaku prostornu, materijalnu i oblikovnu odluku provjeravamo kroz 3D modele. Vizualizacija kod nas nije samo završni prikaz, već alat za projektiranje. Intenzivno koristimo napredne digitalne alate, uključujući umjetnu inteligenciju, za testiranje prostora, materijala, svjetla i atmosfera. Kroz 3D modele, vizualizacije i animacije višestruko provjeravamo odluke prije nego što one postanu dio izvedbe. Time smanjujemo rizik pogrešaka, povećavamo preciznost i klijentima omogućujemo jasno razumijevanje projekta već u ranim fazama.
Koji projekt je za tebe do sada predstavljao najveći izazov i što si iz tog iskustva naučio?
Teško bih izdvojio jedan konkretan projekt kao najveći izazov jer vjerujem da je svaki projekt izazov sam za sebe. Svjesno izbjegavam standardna rješenja i svaki zadatak pokušavam sagledati iznova, što samo po sebi nosi određenu razinu zahtjevnosti. Najveći izazov u dosadašnjem profesionalnom radu za mene zapravo nije bio projekt kao takav, već odnos s ljudima, prvenstveno s klijentima. Ključno mi je pitanje kako ideju jasno komunicirati i kako investitorima približiti vrijednost prostora koji možda na prvi pogled nije očekivan ili uobičajen.
Ne doživljavam to kao nametanje svojih stavova, već kao proces na koji način određene prostorne odluke mogu obogatiti kvalitetu života i ponuditi drugačije iskustvo korištenja prostora. Upravo na tom polju najviše učim. Razvijanje komunikacijskih vještina smatram jednako važnim kao i projektantske jer dobra arhitektura ne završava crtežom, već tek onda kada je ideja razumljiva, prihvaćena i kvalitetno realizirana.
Koji je tvoj prvi projekt na kojem si radio?
Prvi projekt na kojem sam radio nakon otvaranja studija bila je obiteljska kuća u okolici Ivanca. Taj projekt mi je posebno drag jer je od samog početka postojao dobar odnos s investitorima i visoka razina međusobnog povjerenja. Imali smo dobar „klik“ , njihova očekivanja i moje razmišljanje o prostoru prirodno su se poklopili, što je omogućilo otvoren dijalog i prihvaćanje mnogih mojih projektantskih sugestija. Upravo zbog tog odnosa projekt se razvijao vrlo organski i smireno. Za mene je to bio jako dobar početak vlastite prakse i potvrda da kvalitetna arhitektura najčešće nastaje onda kada postoji razumijevanje i zajednička vizija između arhitekta i investitora.
