Kako biti muškarac, ako tradicionalna uloga više ne postoji? S Daliborom Jakusom o krizi muškosti

Znate one ljude s kojima možete sjesti na kavu i u tih sat vremena pretresti deset različitih tema, od vremena do društvene analize svjetskog poretka. Baš takav zahvalan (i ugodan) sugovornik je Dalibor Jakus, specijalist odnosa s javnošću, pisac i umjetnički direktor Tabor Film Festivala. Zidovi legendarnog zagrebačkog bara Krolo naslušali su se kvalitetnih razgovora, a nas je na jedan takav potaknuo Daliborov stručni rad naslovljen Maskulinitet i uloga muškog tijela u suvremenoj političkoj komunikaciji.

Tako smo se, povodom aktualnog Movembera na Journalu, dotaknuli izazova s kojima se suvremeni muškarci suočavaju u društvu koje je raskinulo s tradicionalnim obrascima muškosti, ali istovremeno stvorilo nova, često kontradiktorna očekivanja. Razgovarali smo o krizi identiteta, o tome kako muškarci balansiraju između ideala emocionalne otvorenosti i društvene potrebe za snagom i kontrolom, te o frustracijama koje proizlaze iz tih kontradikcija. Ovaj intervju otkriva kako suvremena muškost više nije fiksna uloga nego proces stalnog preispitivanja, prilagodbe i osnaživanja, odnosno proces u kojem ranjivost i introspekcija postaju znak snage, a strah katalizator za osobni rast.

• Je li suvremeni muškarac više zarobljen društvenim projekcijama nego što je to bio ranije?

Rekao bih da jest, ali na mnogo suptilniji način. U prošlosti su obrasci muškosti bili jasno definirani: muškarac je bio hranitelj, zaštitnik, nositelj autoriteta. Danas su ti modeli formalno srušeni, ali ne znači da su nestali – samo su se presvukli u novu estetiku. Suvremeni muškarac često pokušava balansirati između ideala ‘novog muškarca’ – senzibilnog, samorefleksivnog – i ostataka patrijarhalnog nasljeđa koje mu sugerira da sve to mora biti kontrolirano i racionalno. To je beskrajna koreografija prilagodbe, u kojoj se sloboda pretvara u novu vrstu pritiska. Muškarac više nema stabilan oslonac u društvenim strukturama pa identitet pokušava pronaći u samopercepciji, u performansu.

Sociolog Zygmunt Bauman naziva to tekućim identitetom – identitetom koji se ne gradi, nego stalno pregovara. Muškarac današnjice ne mora više ‘osvojiti svijet’, ali mora savršeno upravljati vlastitim tijelom, emocijama i imidžem. Taj stalni nadzor nad sobom postaje novi oblik kontrole – svojevrsni digitalni patrijarhat, ovaj put usmjeren prema unutra. Zato mislim da suvremeni muškarac ne traži toliko slobodu, koliko – orijentir. Ne želi pobjeći iz okvira, nego pronaći smisao unutar njih. U tom traženju, skriva se i nova prilika: da muškost napokon prestane biti uloga i postane – iskustvo.

• Kako kriza tradicionalne muške uloge u suvremenom društvu utječe na konstruiranje identiteta muškaraca danas?

Kriza tradicionalne muške uloge nije slučajna anomalija, ona je posljedica dubokog civilizacijskog pomaka koji je uvelike oblikovan feminizmom. Zapravo, ako dobro pogledamo, feminizam je oslobodio i muškarca, iako to mnogi još ne razumiju. Kada je žena prestala biti ‘druga’, muškarac je prestao biti ‘prvi’. I to je, po meni, trenutak stvarne ravnopravnosti. Zato danas govorimo o post-patrijarhalnom muškarcu — ne zato što je patrijarhat nestao, nego zato što su njegovi mehanizmi postali neodrživi. Muškarac više ne može definirati svoj identitet kroz nadmoć. Mora ga pronaći u ravnoteži. Ali ta tranzicija nije jednostavna, jer je emocionalna infrastruktura stoljećima bila podređena ideji muške moći, a ne muške ranjivosti. Feminizam je otvorio prostor za tu ranjivost, najprije kroz žensko iskustvo, a sada i kroz muško.

Pogledajte npr. suvremene filmove – više nema onih neosvojivih junaka koji ušutkaju svijet jednom rečenicom. Muškarci su danas krhki, izgubljeni, često bez kompasa. U The Power of the Dog Jane Campion, primjerice, vidimo kako maskulinitet može biti i otrov i obrana. Ili u Call Me by Your Name, gdje je muškost tiha, senzualna i nesigurna. To su slike koje nas tjeraju da se suočimo s činjenicom da je ‘biti muškarac’ oduvijek bio proces, a ne definicija. Feminizam je, barem za mene, otvorio mogućnost da se muškost promatra kao prostor dijaloga, a ne nadmetanja… istovremeno je i pokazao koliko su muškarci zatočeni u rodnim konstrukcijama. To je suština cijele ove krize muškosti koju danas neki koriste u širenju panike i straha kako su muškarci, a time i muškosti nestale. Upravo suprotno – danas muškarci imaju mogućnost razvijati se izvan zadanih uloga, i to sa spoznajom da su emocije važno političko pitanje, a empatija čin hrabrosti.

• Stvara li ta promjena frustraciju zbog nemogućnosti ispunjavanja kulturnih očekivanja?

Ako se okrenem oko sebe, rekao bih: da, i to golemu. Još uvijek mnogi muškarci žive u raskoraku između dvaju svjetova: onog koji od njih očekuje performans snage, i onog koji od njih traži emocionalnu transparentnost. To je gotovo nemoguće pomiriti bez unutarnjeg konflikta. Upravo zato, doživljavaju osjećaj neadekvatnosti – kao da uvijek nešto ‘nedostaje’: ili nisi dovoljno odlučan, ili nisi dovoljno nježan. To je situacija egzistencijalne nelagode. Kulturna očekivanja dodatno pojačavaju taj pritisak, naročito kod muškaraca koji ne govore ili nisu otvoreni; koji muškost izražavaju šutnjom ili nasiljem.

E sad, je li njihova frustracija proizvod nemogućnosti da pronađu druge oblike izražavanja koji bi bili društveno prihvatljivi ili ne znaju komunicirati drukčije nego kroz destrukciju, više je od nakupljene patnje – to je društveni problem koji ako ostane neprepoznat ili neadresiran ima nesagledive posljedice na zajednicu. Zato mislim da je bitno omogućiti takvim muškarcima prostor redefiniranja, ali i priznavanja da su očekivanja – stara ili nova – često proturječna i opterećujuća.

• U kojoj mjeri su suvremeni muškarci zarobljeni u kontradiktornim očekivanjima: biti dominantni, a istovremeno emocionalno otvoreni?

To je gotovo antropološki paradoks. Od muškaraca se danas očekuje da budu emocionalno pismeni, ali da istodobno zadrže određenu dozu kontrole, jer previše emocije i dalje se doživljava kao slabost. Ta proturječnost se manifestira i u pop kulturi: suvremeni cool muškarac plače, ali s mjerom; pokazuje ranjivost, ali nikad ne gubi formu. U sociološkom smislu, to je sukob između instrumentalne i ekspresivne dimenzije roda. Instrumentalna je vezana uz postignuće, akciju, uspjeh – a ekspresivna uz osjećaj i povezanost. Posljedice ove kontradikcije su duboke. Suvremeni muškarci često internaliziraju osjećaj krivnje, srama ili nesposobnosti, što može dovesti do destruktivnog ponašanja, samonametnutog emocionalnog distanciranja, pa čak i nasilja u određenim kontekstima. Istovremeno, oni koji uspiju ili su uspjeli razviti emocionalnu pismenost i svjesnu refleksiju nad vlastitim osjećajima pokazuju veću otpornost, kvalitetnije odnose i sposobnost za konstruktivnu komunikaciju.

Ipak, suvremeni muškarac nije toliko slobodan koliko je preplavljen kontradiktornim zahtjevima koji dolaze iz kulturnih, društvenih i interpersonalnih okvira. Njegova sposobnost da balansira između moći i ranjivosti nije samo pitanje osobnog talenta, nego i društvenog prostora koji mu omogućuje da eksperimentira s različitim izrazima identiteta bez stigmatizacije. Ovdje leži glavno pitanje ove dileme: kako redefinirati muškost u svijetu u kojem stara pravila više ne vrijede, a nova pravila još nisu jasno definirana?

• Kako muškarci danas mogu održavati osjećaj moći i statusa u društvu koje ih više ne nagrađuje fizičkom snagom ili autoritetom?

Moć je danas postala suptilna kategorija – ne mjeri se dominacijom, nego sposobnošću da razumiješ, povezuješ i stvaraš. Umjetnost, komunikacija, empatija – to su novi oblici društvene moći. No, problem je što još nismo razvili kulturne narative koji bi takvu moć legitimirali. I dalje, negdje duboko u simboličkom poretku, snaga znači nadmoć. A u svijetu koji se pomiče prema horizontalnim strukturama, to više ne funkcionira.

U tom smislu, ne trebamo poticati one muškosti koje ne razumiju, nego one koje moć pronalazi u razgovoru, u pažnji. Status više nije diktiran hijerarhijom ili fizičkom dominacijom, već proizlazi iz sposobnosti da budete samosvijesni, suradljivi, emocionalno angažirani, prisutni unutar društva koje se mijenja. U toj redefiniciji leži potencijal za održive muškosti, koje istovremeno omogućuju osobne slobode i društvenu odgovornost.

• Ako je žena stoljećima učila preživjeti u svijetu koji je definirao muškarac, uči li sada muškarac preživjeti u svijetu koji više ne definira njega?

Apsolutno. To je povijesna inverzija u kojoj se muškost suočava s gubitkom monopola nad značenjem. Žene su stoljećima bile prisiljene definirati se unutar tuđih kategorija; danas muškarci prolaze istu lekciju. Ali to ne mora biti prijetnja – može biti oslobađajuće iskustvo. Muškarci sada uči živjeti bez privilegija. To je, rekao bih, nužno. Uče kako biti u svijetu koji više nije hijerarhijski, nego participativan, a pri tome moraju naučiti promatrati, slušati, čak i gubiti tlo pod nogama – ali ostati prisutni. To je novi oblik definiranja: ne kroz kontrolu, nego kroz sposobnost adaptacije, refleksije i konstruktivnog izražavanja vlastitih osjećaja.

• Posljednji put imali smo priliku razgovarati o tvom književnom prvijencu Kraljev gambit. Kad smo kod pisanja, priznao si da ti je strah središnji motiv novih priča. Što te ponukalo na tu temu?

Strah me fascinira jer je temeljna emocija svakog identiteta. Mi mislimo da nas oblikuju želje, ali češće nas oblikuju strahovi – od neuspjeha, od nevidljivosti, od gubitka kontrole, ili osjećaja usamljenosti, manjka ljubavi. U novoj knjizi ne bavim se nužno muškim strahovima, već univerzalnošću tog pojma. Svaka osoba ga doživljava drugačije, a opet ga svi dijelimo u nekom osnovnom obliku i moj interes za pisanjem proizlazi upravo iz te dvojnosti: strah je istovremeno kolektivno iskustvo i intimni, gotovo privatni fenomen.

U književnom radu ova tema omogućuje istraživanje unutarnjih slojeva psihe, sukoba između želja i stvarnosti, napetosti između sigurnosti i promjene. Kroz njega likovi postaju življi, jer svaka njihova odluka, reakcija ili izostanak reakcije nosi težinu emocionalne istine. Strah je motiv koji ne treba objasniti, nego prikazati u fikciji – kao energiju koja pokreće ponašanje, oblikuje odnose i definira priču.

• Kažu: Što je muškarac bez brkova?, a mi pitamo: Što je muškarac bez straha? Može li priznanje straha biti oblik oslobođenja od stereotipa?

Kod muškaraca je strah posebno složen jer je kulturološki potisnut. Tradicionalni modeli muškosti definirali su ga kao neprihvatljiv. Zato ga muškarci ne izražavaju direktno, nego kroz bijes, šutnju, humor, distancu. U književnosti i filmu strah je često muška konstanta – od Hamleta do Jokera, svi su oni muškarci koji ne znaju što učiniti s vlastitim nemirom.

No, priznavanje straha znači povratak u ljudskost. Strah nije suprotnost hrabrosti, nego njezin preduvjet. Tek kad priznaš da se bojiš, možeš djelovati svjesno, a ne instinktivno. Priznati strah znači otvoriti mogućnost autentičnog iskustva. To je emancipacija od mita o neustrašivom muškarcu, koji ne plače, ne sumnja, ne puca. Upravo suprotno – onaj koji se usudi priznati svoj strah, prestaje biti rob.

• Na koji način društvena očekivanja jake, neustrašive muškosti otežavaju muškarcima suočavanje s unutarnjim strahovima?

Zamisli da cijeli život od tebe traže da budeš nepobjediv. Da ne smiješ pokazati strah, da uvijek moraš držati sve pod kontrolom i izgledati jak. Na papiru zvuči moćno, ali u praksi je to noćna mora. Zato ljudi uče skrivati svoje osjećaje, glumiti hrabrost i stalno biti na oprezu. To stvara napetost, pa čak i osjećaj izolacije. Umjesto da strah bude signal da nešto treba učiniti, on postaje tabu, nešto što moraš gurati pod tepih. I to ima posljedice na svim razinama.

Na osobnoj, stalno si na standby. U odnosima s drugima, teško je biti iskren, jer se plašiš da će te pogrešno procijeniti, da ćeš se izložiti, otvoriti. A društvo gubi, jer kad nitko ne pokazuje ranjivost, komunikacija postaje površna, odnosi plitki, a povezanost stvarna rijetkost. Ironija je u tome što bi priznanje straha zapravo oslobađalo. Kada bi ljudi imali prostor pokazati da nisu uvijek superjunaci, strah bi prestao biti paralizirajući faktor.

• Je li suvremena kriza muškog mentalnog zdravlja posljedica mita o pravom muškarcu koji ne smije osjećati strah?

U velikoj mjeri da. Taj mit je emocionalni zatvor. Suvremeni podaci o depresiji i samoubojstvima među muškarcima jasno pokazuju koliko je ta tišina pogubna. Kad cijela kultura desetljećima potiskuje ranjivost, neminovno dolazi do eksplozije. Ako pogledamo svijet, sve je nekako baždareno na perfektnom filteru. Mentalno zdravlje stoga pati jer ne postoji siguran prostor da se te emocije istraže. Ljudi ih potiskuju, sami se izoliraju, grade zidove ili maske koje naizgled funkcioniraju, ali zapravo drže pod kontrolom samo površinu. To je način na koji društveni mit o neustrašivoj osobi direktno utječe na svakodnevni život. Srećom, stvari se polako pomiču u boljem smjeru. Mentalno zdravlje više nije tabu tema kao prije; sve više ljudi otvoreno priča o stresu, tjeskobi, iscrpljenosti i strahu.

Podcasti, društvene mreže, knjige i intervjui puni su iskrenih priča o tome kako se nositi s unutarnjim pritiscima, a ne skrivati ih. Ono što je posebno pozitivno je da se pojavljuju modeli koji pokazuju da priznati strah, tjeskobu ili nesigurnost nije slabost, nego znak snage i samosvijesti. Ljudi počinju učiti kako upravljati emocijama, tražiti podršku i komunicirati iskreno — a društvo polako nagrađuje upravo takav pristup. Također, razgovori o psihičkom zdravlju ulaze u profesionalne i obrazovne sfere, što znači da već od mladih dana postoje alati za prepoznavanje i suočavanje s pritiscima. Sve to pokazuje da, iako još uvijek živimo u kulturi snažne fasade, pojavljuju se pukotine kroz koje ranjivost i iskrenost dobivaju prostor.

• Movember je mjesec posvećen muškom zdravlju i destigmatizaciji mentalnih tema. Kako ti osobno brineš o svom mentalnom zdravlju?

Za mene briga o mentalnom zdravlju nije nešto što radim povremeno ili kad stvari postanu teške. To je zapravo svakodnevni rad – male navike koje pomažu da ostanem prizemljen i svjestan sebe. Jedna od stvari na koju posebno pazim jest redovan odlazak na preglede. Kao freelancer nemam obavezni sistematski pregled koji bi mi to automatski osigurao, pa je na meni da sam sebi napravim raspored i da ne preskačem rutinske kontrole. Općenito pazim na fizičko zdravlje jer ono direktno utječe i na mentalno. Kad tijelo ne funkcionira, psiha brzo osjeti taj teret. Uz to, trudim se održavati ravnotežu između posla i odmora, planirati vrijeme za prijatelje, prirodu i male rituale koji pomažu da se resetiram. Redovit boravak na otvorenom, druženje ili jednostavno ne-gledanje ekrana nekoliko sati dnevno za mene su mini mentalni detox. I naravno, ne bojim se tražiti pomoć kad osjetim da je potrebno – otvorenost i podrška su ključni.

Mislim da je to upravo ono što Movember pokušava ukazati: mentalno zdravlje se gradi aktivno, kroz male ali stalne odluke, kroz priznanje vlastitih granica i kroz sustavne korake, čak i kad ne postoji prirodni ili obavezni sustav koji te prisiljava na to. Ukratko, briga o mentalnom zdravlju za mene znači kombinirati kreativnost i odmor, fizičku brigu i rutinske preglede, graditi svakodnevnu svijest o sebi i ne čekati da stres ili iscrpljenost postanu preveliki da bi reagirao.

• Što te raduje u životu? U čemu pronalaziš ljepotu danas?

Najviše me raduju dragocjeni, svakodnevni trenuci – dijeljenja života s ljudima do kojih mi je stalo. Raduje me tišina, trenutak kad prestanem analizirati i samo osjetim. Razgovori s roditeljima, nećak koji je ove godine upisao fakultet. Veseli me što će otkrivati nova znanja. Raduju me filmovi koji ne nude odgovore, nego pitanja. Raduje me pisanje. Odlazak na bazen i osjećaj slobode u vodi. Raduje me i posao jer mi omogućuju da istražujem, stvaram i izražavam sebe i da sam stalno izložen kreativnosti. Ljepotu pronalazim u jednostavnosti i nesputanosti.

U trenucima kada se stvari odvijaju prirodno, bez prevelikih pritisaka, kad se možeš povezati s drugima ili biti u potpunosti prisutan. S godinama sam postao opušteniji i slobodniji u sebi. Više ne osjećam da moram zadovoljavati očekivanja, nego uživam u sadašnjem trenutku i u odnosima koji me okružuju. To mi daje najviše zadovoljstva i omogućuje da istinski cijenim život.

Foto: Martina Movrić