Novi vizionar urbanizma: Priča o hrvatskom arhitektu Alenu Žuniću koji ostavlja trag na svjetskoj sceni
- Ako gradovi odražavaju vrijednosti društva, što današnja hrvatska arhitektura govori o nama?
Da imamo još dosta prostora za napredak. Ono što vidim kao pozitivno u našem arhitektonskom kontekstu je velika prilika za mlade urede da se istaknu jer ima dosta toga na čemu se može raditi, a generalno za struku je došlo idealno vrijeme da se kao kolektiv počnemo ‘probijati’ na internacionalnu scenu. Dok neke države poput Japana, Nizozemske ili Švicarske, pa od nedavno i Čilea, imaju već prepoznatljiv pristup arhitekturi, nagrađivan na međunarodnoj razini, mi sada možemo početi graditi tu prepoznatljivost – nikada nije kasno.
- Kada projektirate urbane transformacije, razmišljate li više o sadašnjim korisnicima ili o generacijama koje dolaze?
I jedno i drugo. Ono što projektiramo pri urbanim transformacijama su vizije, slike budućnosti, kako bi grad, naselje ili neki kompleks mogli izgledati, ali uvijek kroz faze koje se mogu u koracima izvoditi svakih nekoliko godina dok se ne dođe do finalne, kompletirane ideje. To znači da u prvim etapama odgovaramo na trenutne, akutne potrebe investitora ili građana, a u kasnijim nudimo prijedloge i kreativna rješenja za koja ni oni nisu znali da će im trebati, odnosno za korisnike koji danas možda još nisu ni rođeni.
- Govori li ideja grada budućnosti više o našim strahovima nego o našim nadama?
Nažalost, često se u nearhitektonskim krugovima ta sintagma svodi na distopiju, ali vjerujem da arhitekt uvijek treba nastupati s afirmativnim predznakom, s prijedlozima kako izvući ono najbolje iz određenog konteksta u kojem radi. Kako naše djelovanje ne bi bila samo brza skica koja nam padne na pamet pri prvom posjetu nekoj lokaciji u svojem uredu ALBATROSS uvijek radim iscrpne analize programskog zadatka koji smo dobili. Umjesto isključivo ad hoc predlaganja zamisli i intuitivnih vizija, znatno veći dio projektantskog procesa (u prosjeku barem polovinu vremena) posvećujemo kompleksnim istraživanjima – pripremama koje nam daju dobru podlogu za kasniju projektantsku fazu.
Tek onda radimo jako puno kreativnih varijanti, permutacija, proba, testiramo beskonačno puno ideja i tražimo najbolji odgovor na pitanja koja smo si postavili u analitičkom dijelu. Na kraju imamo selekciju, biramo najuspješniji prijedlog, a kriterij odabira je da on mora stvoriti neki novi pomak i neočekivani doprinos tipologiji kojom se bavimo i lokaciji na kojoj radimo, ili jednostavno da vidimo iskorak u odnosu na naše ranije projekte. Na taj način nadilazimo prepreke koje mogu izazvati ‘strah’ jer se pripremamo za sve moguće scenarije. Svaka zgrada ima svoj multiverse, ima puno potencijalnih budućnosti ili paralelnih svemira, a razlikuju se samo ovisno o malim odlukama u ključnim trenucima. Cilj je odabrati najbolju opciju, a moja je uloga biti kustos i ‘presjeći’ koja će ići dalje u razradu.
Da zaključim, umjesto distopije ja bih izabrao utopiju, ali s pragmatičnim koracima kako da se ostvari, odnosno biram ono što je poznati grafički dizajner Bruce Mau definirao pred 20-ak godina kao – pragmatičnu utopiju.
- Držite li da arhitekti, ako oblikuju svakodnevni život ljudi, trebaju snositi i etičku odgovornost za posljedice svojih projekata?
Apsolutno. Upravo zbog takve odgovorne pozicije radimo detaljna istraživanja koja sam ranije spomenuo, no danas je posebno važna i participativnost – sudjelovanje građana i javnosti. Ona je demokratska i pozitivna jer se građani bore za uređene zelene površine, šetnice, biciklističke staze, a ne samo za kuće privatnika, ali onda i oni snose odgovornost. Kreacija grada više nije svedena samo na razgovor dviju strana – arhitekta i investitora.
Međutim, postoje i zamke participativnosti jer ona može otići i u negativnom smjeru jer javnost ponekad ima, a to se dobro nadovezuje na vaše prethodno pitanje – strah od novoga – zbog kojega se pomaci teško događaju. Dobar primjer je Eiffelov toranj koji je danas globalno prepoznatljiva urbana ikona, jedna od najatraktivnijih u svijetu i toliko nam je vrijedna da je pod zaštitom UNESCO-a, međutim, u vrijeme nastanka je bio smatran promašajem i izrazito ružnim objektom. Da se pitalo tadašnju javnost ne bi nikada bio izgrađen. Mislim da arhitekt treba ipak prvo napraviti neke inicijalne prijedloge, varijante mogućih budućnosti i ponuditi ih kao temelj za prvu raspravu, a ne da se na slijepo pita građane što bi sve oni htjeli. Zamislite da doktor pita prolaznike kako operirati nekoga, pacijent bi sigurno umro. Odluka ipak mora biti na struci.
- Koliko je u konstrukcijama budućnosti izazovno, iz vaše perspektive, kreirati za ljude koji još ne postoje?
To je najveći izazov nama arhitektima. Što je mjerilo veće krajnji je korisnik manje poznat, a interesa koje treba zadovoljiti je uvijek više. Tu djelomično može pomoći ranije spomenuta participacija, ali vrlo često kada se provode ankete, javne prezentacije… svatko gleda svoje partikularne interese – gdje njemu nedostaje parking, terasa, gdje mu fali drvo… Znači čak i u takvim najdemokratičnijim pristupima projektantski rezultati mogu biti dvojbeni jer u jako heterogenim situacijama i najbolji arhitekt može napraviti projekt s kojim će dio ljudi biti nezadovoljan, a dio će nizati pohvale. Ukratko, što god napravili nikada nećemo moći udovoljiti svima pa je izazov naučiti se nositi s kritikama.
Također, promjene se u arhitekturi sporo događaju i posljedično sporo prihvaćaju jer i da napravite najsuvremeniju zgradu budućnosti, u gradu gdje objekti još uvijek izgledaju kao i prije 100 godina mnogima će smetati takva nagla promjena u slici prostora. Uz to, arhitektura je izuzetno spora struka, ono što osmislimo za ljude danas može biti izvedeno tek za 15 ili 20 godina, a koristit će se i narednih stotinu, kada će za buduće stanovnike Zemlje ta ideja biti zastarjela… Zato je važno već sada razmišljati o scenarijima budućega svijeta.
- Postoji li danas dovoljno hrabrosti za velike urbanističke vizije ili smo postali društvo kratkoročnih kompromisa?
Danas je vrijeme prebrzo, u svijetu društvenih mreža, reelsa i kratkih whatsapp poruka nemamo više strpljenja nešto dugo čekati, ali ni posvetiti se dugoročnim rješenjima, traži se sada i ovdje. Tako je i nama arhitektima izazov sresti klijenta koji ima dovoljno vremena i interesa za propitivanje i vizije, a u gradovima naći uprave i gradonačelnike koji ne ovise o četverogodišnjim izbornim ciklusima jer neke od njih u takvim okolnostima ne zanima niti jedna velika stvar po obuhvatu i financijama, ne žele ništa što nadilazi kratkoročne ciljeve, gledaju samo saldo svojeg mandata.
Unatoč tome, trudim se sa svojom ekipom u rješenjima za stambena naselja, nove znanstveno-istraživačke zone ili zgrade velikog mjerila objasniti investitorima koji su benefiti cjelovite dugoročne vizije. Pokušavamo educirati javnost kroz ovakve razgovore, predavanja, panele i podcaste, da pokažemo koja je stvarno moć arhitekture i koliko može pomoći u stvaranju boljih okruženja, a ne da se struka svede samo na dekoraterske i dizajnerske brze intervencije u gradskom prostoru (ili interijeru).
- Može li arhitektura ikada biti neutralna ili svaki prostor nužno prenosi ideologiju društva koje ga gradi?
To je vječito pitanje. ‘Problem’ svake zgrade je to što je ona fiksna poruka u prostoru koja za razliku od primjerice likovne umjetnosti nije samo osobna i privremena ideja umjetnika koja će se za tjedan dva ukloniti kada završi izložba, pa arhitektura nema tolike slobode.
Ipak, svaka je arhitektura sigurno odraz društva i vremena u kojem nastaje, međutim, unutar toga je moguće napraviti iznimke koje će nadići ekonomsku, političku ili društvenu ideologiju trenutka. Zato mislim da je puno važnije pitanje može li zgrada biti subverzivno-kreativna, odnosno može li se kroz inovativna rješenja napraviti pomak u odnosu na konvencionalno i možda ponuditi izokretanje očekivanih limita u građenju, oblikovanju ili razumijevanju prostora. Puno arhitektonskih ideja su još uvijek dogmatične, kao set dogovorenih konvencija kojih se svi sudionici pridržavaju i koje se poput svake druge konvencije ne propituju. Sa ekipom u redu trudim se testirati ih da vidimo koja su ograničenja ostala iz ranijih razdoblja kako bi ih redefinirali ili potpuno izokrenuli – na razini tipologije, konteksta, generalno struke…
- Možete li to objasniti na nekom od vaših projekata, kako vi to postižete kao arhitekt?
Na primjer, na razini tipologije smo za novi autobusni kolodvor u Pazinu testirali je li moguće u današnje vrijeme na drugačiji način osmisliti jednu poprilično infrastrukturnu zgradu koja je naizgled samo prolazna točka na putovanju. Pripojili smo joj gradsku knjižnicu i na taj način smo probali napraviti pomak i za još jednu vrstu građevina koje zbog novih tehnologija (interneta, mobitela, AI-a,…) postaju sve više zanemarene. Spajajući temu putovanja i domenu knjige u jednu hibridnu strukturu ponudili smo možda prvu takvu zgradu u svijetu, kao spoj naizgled nespojivih sadržaja, ali smo kroz projekt pokazali kako se mogu na obostranu korist ispreplitati, a uz to za okolni prostor ostvariti još brojne druge prednosti u domeni socijalnih interakcija.
Ili na primjer, zgrada tehnološko-inovacijskog inkubatora u istarskom Potpićnu gdje smo probali, uvođenjem segmenata koji nisu bili uopće zadani zadatkom, pretvoriti jedan poslovni objekt u mjesto ne samo za zaposlene već i za građane, posjetitelje, turiste. Dodavanjem velike konferencijske dvorane pri vrhu objekta omogućili smo mjesto gdje i stanovnici mogu organizirati svoje godišnje evente; zatim smo dodali zeleni krov koji je ujedno i vidikovac s fenomenalnim pogledima na okolicu; a po obodu zgrade smo provukli kontinuiranu kosu šetnicu koja vodi od tla do zadnje etaže i omogućava javnu komunikaciju prema van, ali i uvid u tehnologije koje se razvijaju u samoj zgradi.
- U ovom istarskom projektu ste onda izokrenuli očekivanu sliku takve vrste zgrada?
Tako je. Pokazali smo kako je u današnje vrijeme hibridnih struktura moguće napraviti korak dalje u percepciji klasičnih zgrada koje ovise o 9-17 h radnom vremenu, sa uredskim namještajem koji se multiplicira po cijelog zgradi. I to je sve rađeno u zoni koja je poznata po rudnicima, termoelektrani i prljavoj industriji, a ova zgrada je projektirana za nove, čiste tehnologije budućnosti i pa se tako izokreće identitet cijeloga mjesta, stvara se svjetionik pozitivnih promjena.
- Je li to primjenjivo i na mjerilu većem od jedne zgrade, kada već govorimo i o urbanizmu?
Naravno, primjenjujući princip propitivanja ustaljenih ideja, dogmi i konvencija mogu nastati ideje za cijela naselja ili dijelove grada. Nedavno smo radili na poziv tvrtke Wienerberger novo stambeno naselje priuštivog stanovanja na 10 ha, u gradu Cresu.
Primijetili smo da se slično kao i na drugim otocima, trenutna arhitektura na Cresu često svodi na ponavljanje ograničenog skupa formalnih elemenata pseudomediterana – lukova, dvostrešnih kosih krovova, kupe kanalice, grilja, balustrada,… Mi smo se u svom rješenju htjeli udaljiti od očekivanoga vizualnoga koda i umjesto da smo povijesne elemente mediteranske arhitekture tretirali kao formalne i doslovne citate reinterpretirali smo ih u skladu sa suvremenim načinima gradnje, korištenja pa i održivosti koja je danas iznimno važna.
- Znači zadržali ste sve tradicionalne elemente, ali su oni oblikovno drugačiji od onoga što je vjerojatno za mnoge neizostavno na mediteranskim kućama?
Da, npr. na razini fasade smo umjesto naknadno lijepljenog kamena testirali opeku raznih boja (od bijele, do mediteranske terracotte), čak smo ju i mjestimično perforirali kako bi propustila svjetlost ili svježi zrak ili stvorila sjenu. U našim klasterima kuća i dalje postoje atriji i dvorišta koji su regulatori mikroklime i privatnosti; imamo lođe i pergole što filtriraju sunce i omogućuju vanjski boravak; zatim trijem i reinterpretirani baladur koji definiraju prijelaz između javnog i privatnog; dok luminar kontrolira osvjetljenje i ventilaciju, samo je uklopljen u kosi lomljeni krov koji pak poput klasičnoga dvostrešnog uspješno rješava odvodnju i integraciju volumena u siluetu postojećega okolnog naselja.
Svaki element ima jasnu prostornu i klimatsku ulogu jer Mediteran za nas u ovom projektu nije bio stil već operativni sustav stanovanja i života uz more. Naravno, bit će onih kojima će ovo biti jako inovativan pozitivan iskorak, ali i onih koji se jednostavno neće složiti da je ovo pravi pristup za Mediteran, a mi smo spremni i za jedne i za druge komentare.
- Treba li arhitektura ponekad i provocirati društvo?
Ne bih rekao provocirati, više pomoći društvu. Arhitektura je ovdje da ponudi nadu za bolje sutra, posebno za one koji to ne mogu sami za sebe ostvariti, a rekao bih da je kategorija provokacije dominantno područje čiste umjetnosti. Anish Kapoor ili Jeff Koons to mogu raditi sa svojim instalacijama iako mi se čini da i takav suvremeni artizam više nije na tragu nekadašnjih velikih sloboda… Prije se umjetnost zaista bavila provokacijom, potaknula bi nekoga na promišljanje i propitivanje, a danas je ona više ‘slatka’, instagram pozadina za brzi selfie. Svijetu nedostaje više Ai Weiweia, Marina Abramović ili Banksya.
- Je li vam međunarodno iskustvo više proširilo vjeru u budućnost gradova ili pojačalo skepsu prema suvremenom urbanizmu?
Sigurno je proširilo pogled na stvari, na mnogo načina. S novostečenim znanjem dolaze i uvidi u brojne opcije koje još postoje, kako se suvremeni urbanizam može unaprijediti. Ali mislim da i bez tih dalekih usavršavanja možemo vidjeti potencijale urbanizma, ako samo pogledom našu, hrvatsku urbanističku baštinu unazad sto ili stopedeset godina – od zagrebačke zelene potkove koja je po ambiciji za ono doba bila ravna današnjim projektima poput High Linea u New Yorku; preko posve novih gradova poput Raše, Podlabina ili Borova kod Vukovara iz međuratnoiga razdoblja; do kasnijih mega projekata kao što je Novi Zagreb koji je osmišljen za gotovo 250 000 stanovnika, ili u manjem mjerilu Split 3 koji je kroz sjajan spoj arhitekture i urbanizma vratio temu ulice u kontekst modernoga grada.
- Što je, prema vama, zapravo temelj dobrog urbanizma: tehnologija, ekologija, ekonomija, razumijevanje čovjeka, ili…?
Sve zajedno, istovremeno, multidisciplinarno. Kada prevlada tehnologija onda imamo smart citye kojima dominiraju senzori i optimizacije, ali nemamo urbanizam za ljude i za spontanost i otkrivanje grada. Kada ekologija preuzme primat onda se tema urbanizma svede na greenwashing, a svima nam je jasno i što se dogodi kada ekonomija ima glavnu riječ,… Za dobro urbanističko-arhitektonsko rješenja ključno je prvo kvalitetno prikupljanje velikog broja inputa, želja, prijedloga i snova građana ili investitora, a zatim slijedi umijeće stvaranja funkcionalne, a atraktivne slike budućnosti koje uvažava sve inicijalne parametre.
Arhitekt se za svaki zadatak mora u kratkom vremenu educirati o raznim temama za koja možda i nismo ranije bili eksperti, što je meni posebno zanimljivo i izazovnu u svakome novom projektu kojega krećemo raditi – u neku ruku smo poput novinara. Možda je upravo iz toga razloga Rem Koolhaas postao najbolji arhitekt unazad 100 godina, jer je prvo bio novinar, znači naučio je istraživati teme o kojima ne zna puno, zatim je radio kao redatelj, gdje je uvježbao formiranje narativa i pretvaranje scenarija (inputa) u atraktivnu sliku, a tek je onda upisao arhitektonsku školu i postao projektant.
- Nakon tolikog rada na teoriji grada, vjerujete li da arhitektura još uvijek može mijenjati društvo?
Apsolutno, može i mora, zato i uživam toliko u svom poslu jer arhitektura ima nepresušan potencijal koji za veliki broj ljudi može stvoriti nove i neočekivane, pozitivne svjetove.
Foto: Denis Butorac
