Naša dobra hrana konferencija je koja donosi genijalne teme o održivim oblicima proizvodnje hrane, pravednije sustave distribucije, ekološke trendove u vrtlarstvu, održanje genske raznolikosti kroz čuvanje sjemena, a i nudi rješenje za problem klimatskih promjena. Jedan od gošća konferencije Naša dobra hrana je i Kornelija Benyovsky Šoštarić s kojom smo popričali o njezinom radu, no i njezinom djelovanju, i sudjelovanju u jednom takvom, mogli bismo ga nazvati, pokretu…
1. Kornelija Benyovsky Šoštarić ime je koje automatski povezujemo s emisijom Vrtlarica. No, kao da tu odličnu emisiju i edukaciju koju nam pruže, kroz mnoge generacije gledatelja, uzimamo zdravo za gotovo… Tako da bih htjela krenuti od početka – kada i kako ste se zainteresirali i počeli baviti vrtnim uzgojem?
Vrtlarstvo je moj život, ali i moja profesija. No iako sam diplomirala vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, pravo iskustvo stekla sam tek kada sam počela sama uzgajati hranu za vlastitu obitelj. Nekako se poklopilo da sam tada, prije 15-ak godina postala mama i kupila u Zagorju malu trošnu drvenu kućicu s divljom šikarom koja ju je okruživala. Vizualni sam tip, pa sam odmah prepoznala u tome ogroman potencijal i zamislila bajkovite trenutke i kućicu u cvijeću. Naravno, realnost je nešto sasvim drugo i uključuje prije svega mnogo, mnogo rada, pogotovo ako uzgajate organski. No s radom dolazi i iskustvo, a to je ono što nedostaje svakoj akademskoj naobrazbi. Tako je krenulo. Najprije knjiga Zeleni kvadrat, a potom i emisija Vrtlarica.
2. Jedna ste od prvih, ako ne i prva, koja je hrvatskoj publici približila vrtni urbani uzgoj. Smatrate li da se suvremeni uzgoj jednako uspješno može odvijati i u gradu, za razliku od onoga u ruralnim područjima?
Ne samo da može, već i mora. Procjenjuje se da će u budućnosti sve veći broj ljudi živjeti u urbanim cjelinama, pa je stoga i logično da će se dio uzgoja hrane koncentrirati na rubnim dijelovima velikih gradova. Na taj se način smanjuju troškovi transporta, a time i ekološki otisak koji nastaje u tom procesu. No za pojedince će priča biti drugačija. Zajednički gradski vrtovi, krovne površine, dvorišta između zgrada, pa čak i balkoni mogu osigurati vrlo kvalitetnu dopunu svakodnevnoj prehrani, a da ne govorim o zadovoljstvu. Svatko tko je ikada uzgojio cherry rajčice na balkonu dobro zna s kolikim je veseljem u njima uživao. Taj se osjećaj ne mjeri nikakvim novcem. No tu je i realna korist, jer uvijek je bolje barem dio prehrane osigurati svježim, organskim povrćem i začinima, nego prepustiti brigu o tome konvencionalnim uzgajivačima i prehrambenoj industriji. Njih ionako ne zanima naše zdravlje, već isključivo profit. Stoga čvrsto vjerujem da će uvijek i u gradovima biti ljudi koji su sa svoje zdravlje spremni odvojiti nešto vremena i truda i uživati u privilegiji doista superiorne hrane.
3. Na Našoj dobroj hrani posjetitelji će moći poslušati Vas, autoricu knjige Zeleni kvadrat – zdravlje iz organskog vrta te urednicu i voditeljicu TV emisije Vrtlarica, kako ćete predavanjem Zašto ja vrtlarim ekološki? sudionicima prenijeti dio svog bogatog praktičnog iskustva. Što sudionici sve mogu očekivati?
Zdrav i održiv uzgoj hrane velika je tema o kojoj nažalost brinu samo podjedinci i aktivisti. Nismo društvo koje toj temi pridaje preveliku važnost, pa se i ne treba čuditi što većinu mladih ljudi uopće ne zanima što im se nalazi na tanjuru i odakle dolazi. Cilj je mojeg predavanja predstaviti model koji odlično funkcionira, a to je uzgoj hrane u privatnim vrtovima i okućnicama. Gledajući globalno riječ je o ozbiljnim površinama koje vlasnici održavaju na najgori mogući način, po modelu “trava, red tuja i pokoja ruža”. Moj je cilj osvijestiti vlasnike vrtova i usmjeriti ih prema organskom uzgoju i formiranju tzv. jestivih vrtova. Iz mojeg predavanja sudionici konferencije moći će iz prve ruke doznati što u praksi znači putovati iz Zagreba na selo da bi odražavali jedan obiteljski organski vrt. I na kraju krajeva što takva priča znači za prirodu, za obitelj i za kućni budžet.
4. Ekološki trendovi u vrtlarstvu često postaju pravila. Za koja biste htjeli da se ostanu primjenjivati i zašto… Da se više ne radi o trendu, već da on postane pravilo.
Voljela bih da kompostiranje postane navika i redovna praksa. Nažalost mnogi uzgajivači i danas pale korov na svojim površinama unatoč zakonskim zabranama. Ta je praksa ne samo štetna za zdravlje površinskog sloja tla već je i veliki gubitak organskog materijala koji se može pretvoriti u kompost.
Drugi je primjer izbjegavanje obaveznog štihanja koje se može uspješno zamijeniti no dig metodom ili uzgojem na povišenim gredicama.
5. Često se govori da ako želimo konzumirati organsku hranu da bismo ju trebali uzgajati sami… Je li je to stvarno tako? Postoji li (provjereni) kompromis? Često mi se čini kao da ga ima sve manje ili da nestaje, naime niti tzv. kumice na placevima nisu ono što su nekada bile i nemaju u ponudi ono što su prije same uzgajale…
Na kumice nažalost odavno više ne možemo računati. To je priča iz nekih prošlih vremena. No situacija je takva da ako ne uzgajamo sami moramo vjerovati eko uzgajivačima i za takve proizvode plaćati visoku cijenu. Osobno smatram da zdrava hrana ne bi smjela imati nezdrave cijene i da trgovci pretjeruju s maržama. Stoga je moja misija osvijestiti i potaknuti ljude na vlastiti uzgoj, na ljubav prema zemlji i prirodi u cjelini. Mislim da je to najbolji put.
