Wuthering Heights, Bridgerton i dašak moderne romantike: Sve o vjenčanju i bridal looku Filipe Ledić
Kada si krenula u potragu za vjenčanicom i jesi li od početka znala da želiš nešto drugačije od klasične bridal estetike?
Zaručili smo se prije gotovo dvije godine pa sam imala dovoljno vremena promišljati kako želim izgledati na dan vjenčanja. Istina je da sam tijekom tog razdoblja nekoliko puta promijenila mišljenje: od ideje da šivam haljinu po mjeri i sama biram tkanine, do istraživanja različitih dizajnera i estetika.
Jedino u što sam bila sigurna od samog početka bilo je da ne želim bijelu vjenčanicu. Oduvijek mi bolje pristaju topliji tonovi pa sam znala da ću se najbolje osjećati u nekoj nijansi šampanjca ili ivoryja. Važno mi je bilo da se osjećam kao ja, a ne kao verzija mladenke koju bih možda trebala biti.
Zanimljivo je da sam svoju haljinu prvi put vidjela godinama prije nego što sam se zaručila. Bila je dio kolekcije Marcela Gaie za Mirror Palais i sjećam se da sam tada pomislila kako je nevjerojatna. Kasnije sam potpuno zaboravila na nju, sve dok jednog dana sasvim slučajno nisam završila na stranici Anthropologie i ponovno je ugledala. Ostao je samo jedan primjerak i to u mojoj veličini.
Danas zvuči kao sudbina, ali tada mi je djelovalo kao prilično impulzivna odluka. Svejedno sam kliknula order. Čim sam je obukla, znala sam da je potraga završena.
Što te privuklo upravo toj haljini i koliko je odluka bila neočekivana čak i za tebe?
Mislim da me najviše privuklo to što nije izgledala kao tipična vjenčanica, a opet je imala sve ono što sam tražila od jedne vjenčanice. U njoj postoji nešto vrlo romantično i gotovo književno: podsjećala me na Bridgerton i Wuthering Heights, a istovremeno djeluje suvremeno i neopterećeno. Nije trend koji traje jednu sezonu, nego komad koji ima karakter. Kad sam je obukla, odjednom sam mogla zamisliti cijeli dan. Baroknu crkvu sv. Ivana Krstitelja na Novoj Vesi, šetnju Gornjim gradom i proslavu u atriju Muzeja grada Zagreba… Sve se nekako spojilo u jednu priču i postalo mi je jasno da ne tražim više haljinu nego da sam je već pronašla.
Kako si znala da je to “the dress”? Jesi li isprobala više modela u salonu ili si se odlučila za online kupnju? Koliko je to bilo izazovno?
Možda najneočekivaniji dio priče je da nisam posjetila nijedan salon vjenčanica. Ovo je doslovno jedina vjenčanica koju sam probala. Naravno da su svi oko mene mislili da sam malo luda. Mama me redovito podsjećala na carinu, dostavu, moguće povrate i sve scenarije u kojima haljina stiže i izgleda potpuno drukčije nego na fotografijama. Ali oni koji me dobro poznaju znaju da uvijek vjerujem svom instinktu bez obzira na sve. Ako nešto osjetim kao ispravnu odluku, rijetko se vraćam korak unatrag.
Bila je to definitivno najrizičnija online kupnja u mom životu, ali i jedna od najboljih, ako ne i najbolja. Čim sam je obukla, postalo mi je jasno zašto nisam imala potrebu isprobati nijednu drugu.
Koji su detalji looka bili posebno važni – nakit, cipele, beauty look ili nešto drugo?
Ako bih morala izdvojiti jedan detalj, to bi definitivno bio veo. On je za mene zaokružio cijelu priču. Riječ je o ručno izrađenom velu Paule Nadal. Poslali su mi uzorke tkanina kako bismo pronašli onu koja će najbolje odgovarati haljini i oduševilo me koliko se sve savršeno spojilo. Ostatak looka željela sam zadržati vrlo jednostavnim jer je sama haljina bila dovoljno upečatljiva. Nisam htjela previše eksperimentirati pa sam ostala vjerna sebi: messy waves koje mi Teuta Mesaroš svaki put napravi savršeno i bridal makeup Simone Antonović, koja me šminkala nebrojeno puta i poznaje moje lice bolje nego itko.
Posebnu pažnju privukao je i nesvakidašnji buket. Otkud inspiracija?
Za buket i cvjetne dekoracije zaslužna je Lana Bašić iz Tulip Studija kojoj sam dala gotovo potpuno odriješene ruke. Poslala sam joj fotografije haljine i vela te rekla da joj vjerujem. Jedina konkretna želja bila je da dominiraju plavi tonovi jer je plava boja i meni i Kruni omiljena, a prisutna je i u našem domu. Sve ostalo prepustila sam njezinoj kreativnosti i rezultat je nadmašio sva očekivanja. Buket je bio poseban, pomalo nekonvencionalan i savršeno se uklopio u cijelu priču.
Postoji li neki trenutak s vjenčanja koji će ti zauvijek ostati u sjećanju?
Prvi je definitivno sam čin sklapanja braka. Bila sam istovremeno nevjerojatno sretna i nevjerojatno nervozna, iako smo Kruno i ja zajedno već devet godina. U tom trenutku sve nekako stane i postaneš svjestan što zapravo radiš i koliko je taj trenutak važan. Drugi trenutak bio je ulazak u atrij Muzeja grada Zagreba. Budući da se radi o prostoru koji je u svojoj osnovi prazan, mjesecima smo zamišljali kako će sve izgledati kada se spoje cvijeće, skulpture, rasvjeta, inventar, glazba, catering i svi ostali detalji. Tek kada sam ušla i vidjela sve na okupu, postala sam svjesna da smo uspjeli realizirati ono što smo mjesecima planirali.
Zašto ste za lokaciju vjenčanja odabrali upravo atrij Muzeja grada Zagreba?
Znali smo da se želimo vjenčati u Zagrebu jer je to grad u kojem smo oboje odrasli. Istovremeno, nijedna klasična lokacija nije nam u potpunosti odgovarala, a bili smo sigurni da želimo vjenčanje na otvorenom i intimniju proslavu za osamdesetak uzvanika. Zato smo odlučili malo izaći iz okvira i počeli istraživati nekonvencionalne lokacije po gradu. Slali smo upite na razna mjesta, mnoga su nas odbila, a onda smo dogovorili sastanak u Muzeju grada Zagreba. Čim smo ušli u atrij, znali smo da je to to.
Atrij Muzeja grada Zagreba nije bio samo lokacija, nego projekt. Pred nama je bio gotovo potpuno prazan prostor. Većina ljudi vjerojatno bi u njemu vidjela logistički problem, a mi smo vidjeli priliku da stvorimo nešto potpuno svoje. To je značilo da doslovno ništa nije dolazilo “u paketu”. Morali smo osmisliti i organizirati svaki detalj: od inventara, rasvjete i plesnog poda do cvijeća, cateringa, glazbe, tiskovina i kompletne logistike.
Upravo zato su nam bili važni vendori koji su razumjeli viziju i rizik prostora. Jedan od elemenata koji je možda i najviše transformirao atrij bile su skulpture Studija Klart (IG: studio_klart). Od trenutka kada smo ih vidjeli znali smo da će prostoru dati dodatnu dimenziju i karakter, a reakcije gostiju samo su potvrdile koliko su bile posebne. Tijekom cijele večeri ljudi su nam prilazili i raspitivali se odakle su, tko ih je radio i mogu li ih negdje vidjeti uživo. Mislim da nije pretjerano reći da su postale jedan od najfotografiranijih detalja večeri.
Koliko je bilo izazovno organizirati vjenčanje?
Ne mogu lagati da nije bilo trenutaka kada smo se pitali jesmo li možda ipak trebali odabrati jednostavniji put. Srećom, u cijelom procesu, a posebno na sam dan vjenčanja, imali smo ogromnu pomoć naše prijateljice Sare Maurus. Sara je bila osoba koja je sve naše ideje, moodboardove, kreativne dogovore i ponekad pomalo ambiciozne zamisli pretvorila u stvarnost. Od ranog jutra bila je na lokaciji, koordinirala sve vendore, rješavala izazove u hodu i pobrinula se da svaki detalj bude upravo onakav kakvim smo ga zamislili. Iskreno, bez nje realizacija bi bila neusporedivo teža.
Kad danas pogledam cijeli projekt, mislim da je Sara definitivno “one to watch” u ovoj industriji… Ima nevjerojatan talent za spajanje kreativnosti i operativne izvedbe, a upravo je to ono što čini razliku između dobre ideje i stvarno uspješne realizacije. Upravo zato nam je trenutak kada smo prvi put ušli u potpuno uređen atrij ostao jedan od najemotivnijih dijelova dana. Pred nama nije bila samo lokacija za vjenčanje, nego mjeseci ideja, odluka, kreativnosti i rada pretvoreni u stvarnost. I tada smo znali da se svaki rizik i svaki sat uloženog truda itekako isplatio.
Foto i video: Marta and Viktor (Tightwo), @ljubavukadru, @stolen_seconds
