Totalno sam subjektivna prema svakome tko ima hrabrosti živjeti svoje snove. Što god oni bili i gdje oni bili! Nikola Lesar, pobjednik 2. sezone hrvatskog MasterChefa već neko vrijeme dijeli s preko 20 tisuća Facebook followera svoje snove. Obzirom na tako veliki broj pratitelja, očito nisam jedina koja osjeća poštovanje. 🙂
Iako sam se nadala da ćemo se uspjeti sresti za vrijeme mog posjeta Tajlandu i da ću degustirati Nikoline specijalitete u njegovom restoranu Rustic, društvene mreže su nam ovoga puta, vjerovali ili ne, više odmogle nego pomogle. Ipak, u namjeri da napišem ovu pričicu, uspjeli smo dogovoriti intervju!
Koliko si imao godina kada si se prijavio na MasterChef?
Kad je poslana prijava imao sam 21 godinu, a tokom snimanja 22. Mlad. (smijeh)
Zašto si se prijavio na Masterchef, jesi li imao ikakva očekivanja?
Na prijavu me nagovorila majka tek toliko da mi da neki izazov. Roditelji su me učili od malih nogu da je ambicija najbitnija u životu i da ona otvara sva vrata. Prostora za strah nije bilo, trebalo je samo gurati naprijed. Očekivanja nisam imao. Na show sam se prijavio čisto iz znatiželje i želje da počnem učiti kulinarski zanat.
Da sam sebe ocjenjuješ, koliko dobro si u to vrijeme vladao kulinarskim umijećem?
U to vrijeme bio sam amater, ali znao sam puno teorije. Volim se educirati o stvarima koje me zanimaju.
Ljudima je manje poznato, čime si se bavio prije?
Prvotno zanimanje mi je bilo informatičke struke, točnije tehničar za računarstvo. Brzo sam izgubio interes za bezdušne strojeve, uvijek me vukla kuharska struka, koja je na kraju i pobijedila. Makar, već po završetku škole, zaposlio sam se na cruiseru u Americi te radio kao konobar ploveći meksičkim zaljevom.
Danas ima sve više kulinarskih showova, bi li ljudima preporučio da se prijave?
Koliko vidim MasterChef je promijenio koncept showa te izgleda puno lakše nego prve dvije sezone. Nisam u toku s domaćim kuharskim showovima jer živim u inozemstvu pa i nemam baš vremena pratiti što je trenutno popularno.
Je li bilo govora da tada, nakon pobjede, izdaš kuharicu?
Trebao sam izdati kuharicu nakon pobjede, ali mislim da kuhar treba imati debelog iskustva da svoje recepte počinje stavljati na papir i pusti ih u javnost. Bit će kad ja budem spreman. (smijeh)
Radio si kod Dina Galvagne u restoranu, kako je došlo do suradnje?
Tik nakon što su se ugasile kamere poslije pet sati kuhanja u finalu, prišao mi je Dino te mi ponudio mjesto u svojem novom restoranu Peta Četvrtina. Želio je da budem dio njegovog tima. To mi je značilo više nego pobjeda na MasterChefu, učiti od tako velikog i iskusnog chefa. Kuhao sam uz Dinino rame nekih godinu dana, nakon čega me povukla Azija.
Nakon toga je uslijedilo 200 dana Azije, zašto baš Azija?
Zapad mi je dosadio. Želio sam kulturni šok, novu stranicu u životu, “clean slate” rekli bi Ameri. Od hrane, kulture pa do klime. Želio sam započeti živjeti svoj život punim plućima i iskusiti nešto potpuno drugačije.
OK, znam što najviše zanima ljude koji bi htjeli na bilo kakvu avanturu sličnog tipa, kako si priuštiti takvo putovanje, odakle početi?
Kod Dina sam radio godinu dana i jednostavno stavljao sav novac sa strane. Uz to, nakon što sam objavio projekt, javili su mi se sponzori koji su mi puno pomogli kod logistike, organizacije i financiranja samog putovanja. Makar, svatko može na put, čak i sa manjom svotom, bitna je želja, pamet i blokada straha.
Povratak u Hrvatsku te zatim povratak na Tajland, upisuješ najprestižniju kulinarsku akademiju, Le Cordon Bleu. Koje kvalifikacije moraju krasiti jednog kuhara da postane dio jedne takve akademije?
Svaka prijavnica prvo mora biti odobrena, a uz nju treba biti priloženo i motivacijsko pismo, pa nakon toga intervju. Akademija školuje samo ambiciozne i zainteresirane mlade kuhare. Mislim da je najbitniji utisak koji se ostavlja kod razgovora s chefovima.
Najdraže francusko jelo?
Imam puno jela koja su mi draga, te mi je teško izdvojiti najdraže, al mislim da mi je terina od gušćje jetre s portom jedan od favorita.
Najizazovnije francusko jelo za spremiti?
Beef Wellington je jedno od najkompliciranijih jela koje smo spremali, jer je za savšen i dobar konačan proizvod potrebno puno vremena, a i uhodanih tehnika. Za takve stvari treba debela praksa u kuhinji. Makar, nije ni tu bilo problema.
Zašto si se na kraju od svih zemalja odlučio baš za Tajland?
Kod mojeg prvog posjeta Tajlandu zaljubio sam se u njihovu kulturu, hranu, a i tropsku klimu. Bangkok, koji je postao moj dom, ima izuzetno bogatu kulinarsku scenu i vrlo iskusne chefove te najbolji street food na svijetu. To je sve što meni treba. Uz to, Bangkok je metropola poput New Yorka, Shanghaia ili Londona. Ima svega, samo na malo drugačiji, zanimljiviji način.
Naprimjer, da sada radiš salatu od papaje za sebe, koliko bi stavio chili papričica? Samo da znaš, ja stavim pola jedne. 🙂
(smijeh) Kad kuham thai klopu, slijedim njihova pravila. Ljuto koliko ide. Ja bih stavio par papričica, sve manje od toga i hrana više nije tajlandska 🙂
Najdraže tajlandsko jelo?
Obožavam tajlandske juhe za koje koriste svježe cijeđeno kokosovo mlijeko. Nema mi boljeg.
Koliko te druga kultura promijenila? Učiš li još uvijek jezik, snalaziš li se?
Kultura me nije promijenila, ostao sam i dalje Nikola iz Čakovca, jedino su se proširili vidici i moje znanje. Volim i cijenim svoje korijenje. Dobro se snalazim s tajlandskim jezikom, mogu voditi razgovor s Tajlanđanima. Svakodnevno se cjenkam na placu i širim svoj vokabular. Jezik nije lagan, ali eto, još jedan izazov u mom životu.
Što je bilo najteže, jel postoji uopće nešto što je bilo teško?
Pa baš i nije. Jedino što zna biti malo teško je nostalgija. Udaljen sam pola planete od obitelji i dosta rijetko se vidimo. Volio bih da sam malo bliže pa da možemo provesti više vremena zajedno.
Slijedi Phuket! Zašto Phuket?
U Phuketu živim već 7 mjeseci. Djevojka, slastičarka koju sam upoznao na akademiji je rođena u Phuketu te smo se odlučili vratiti na ovaj predivan otok i započeti neku našu novu priču.
Nedavno si otvorio vlastiti restoran, kakva kuhinja se nalazi na meniju?
Soul food, tako bih ja to nazvao. Kuham klopu koja je pristupačna svima te uvijek ima neki wow efekt. Spojio sam svoje europsko kulinarsko znanje s Azijom te stvaram neku novu, treću kuhinju. Volim eksperimentirati s okusima i za sada su reakcije odlične. Jedno od dražih jela je Vijetnamska salata od Pomela, mesa plavog raka i ostalih azijskih malih bomba okusa. Menu mijenjam skoro svaki tjedan, pa je uvijek svjež i zanimljiv. Recimo za nekih 10-ak dana stavljam novo jelo, curry od morskog psa, staro tradicionalno tajlandsko jelo koje sam naučio spremati u Bangkoku.
Razmišljaš li ikada o povratku? Jedna stvar koja ti najviše nedostaje osim obitelji?
Često dobivam ponude iz Hrvatske, ali do sada me ni jedna nije vratila. Doma se ne cijeni mlada osoba kao vani. Za sad mi povratak nije na vidiku. Jedino mi nedostaju obitelj i prijatelji. Bez sveg drugog mogu lako! 🙂
Misliš li da smo previše zatvoreni po pitanju drugih kultura i hrane?
Jako. Hrvati nisu skloni drugim i nepoznatim okusima, kulturama, okolini te često ne žele van svoje zone komfora. Nisam siguran da li je to zbog straha ili jednostavno neinformiranosti. Nadam se da će se to promijeniti kroz generacije.
Ima li šanse da Nikola otvori azijski restoran u Hrvatskoj?
Možda se nešto već lagano i sprema. 🙂
Nikolu možete pratiti na njegovoj Facebook i Instagram stranici.
