„Što je drugo sreća nego harmonija između čovjeka i života kojeg živi.“ Albert Camus
Većini ljudi zajednička je čežnja i želja da budu sretni. Ali kada biste istu tu većinu ljudi upitali što je sreća i što ih čini sretnima, dobili biste odgovore koji upućuju na to da je sreća neki cilj u dalekoj budućnosti koji će doći tek kada se napravi još to i to ili dosegne neka imaginarna točka tamo negdje iza svega što se mora. Stoga ne čudi što je upravo sreća predmet brojnih filozofskih razmišljanja i znanstvenih istraživanja.
Filozof Wilhelm Schmid objavio je mnogobrojne spise o životu, a sreća je jedna od tema kojoj se posvetio i u svojoj knjizi Sreća – sve što morate znati o njoj i zašto nije najvažnija u životu. Ono što Schmid navodi kao jedan od ključnih problema suvremenog čovjeka je neobuzdana potraga za srećom koja se doživljava gotovo kao nužnost, a strah od nedostizanja sreće i cjeloživotna potraga za njom ljude na kraju čini nesretnima.
Je li sreća najvažnija u životu i moramo li imati sreće da nam život bude radostan? Kako biste znali koji je vaš pravi stav i osjećaji vezani za pojam i imanje sreće u životu probajte dati odgovore na ova pitanja: što je za mene sreća? Kako se osjećam kada sam sretna? Kada sam posljednji put bila sretna? Osjetim li trenutak sreće svaki dan? Biram li sreću za sebe?
Zašto ne biramo ono što nas čini sretnima?
Mit o sreći uvjerava nas da je sreća cilj života, a ako je tako zašto onda često ne biramo ono što nas čini sretnima? Psiholozi se slažu da smo skloni donošenju impulzivnih odluka kako bismo odmah postigli zadovoljstvo ili pak odlučujemo temeljem onoga za što vjerujemo da je umom racionalno, a ne onoga što zbilja želimo. Kada donosimo odluke naše izbore baziramo na predikcijama o budućim posljedicama, a na to utječe nekoliko faktora:
Pristranost – fokusiramo se na neki središnji događaj poput vjenčanja i smatramo da ćemo doseći sreću kad budemo npr. u braku. S druge strane istovremeno zanemarujemo što taj brak sve može donijeti i da to možda uopće neće biti bajna i sretna priča.
Projekcija – sasvim je uobičajeno trenutno mentalno i emocionalno stanje projicirati u neki budući događaj. Najslikovitiji primjer je kada odemo u šoping gladni. Pokupovat ćemo i što nam treba i što nam ne treba, jer na osnovi trenutne gladi projiciramo u budućnost sliku u kojoj smo gladni.
Uspoređivanje – prilikom donošenja odluka uglavnom važemo više stvari za i protiv. U nekom trenu često važnost pridamo samo jednom faktoru, uopće se ne osvrćući na ostale, koji se kasnije mogu pokazati presudnima i na taj način sreću ostaviti pred vratima.
Pamćenje – predviđanje naše budućnosti baziramo na prošlim iskustvima, ali ljudi su zapravo iznimno loši u pamćenju. U stanju smo memorirati samo jedan upečatljiv detalj prošlog iskustva u potpunosti zanemarujući cijelu sliku. Dobar primjer je povratak u vezu koja je zaista bila loša. Kako nam je pamćenje selektivno, vrlo brzo smo u stanju zaboraviti razloge zbog kojih smo izašli iz te veze i na osnovi nekoliko lijepih situacija probati ponovno što najčešće vodi u još veće razočaranje.
Uvjerenja – mnogo puta donosimo odluke na temelju uvjerenja što će nas učiniti najsretnijima. Često je uvjerenje da je više mogućnosti bolje, ali iskustvo je pokazalo da previše mogućnosti čovjeka čini nesretnim. Zamislite da možete birati između dva besplatna putovanja – Japan i Portugal. Izaberete Japan i dogodi se nekoliko stvari koje vam se ne svide i vi više niste sretni što ste išli na putovanje, već ste nesretni i zaokupljeni mišlju da bi bilo bolje da ste izabrali Portugal. U ljudskoj prirodi je uspoređivati proživljenu stvarnost s fantazijom one opcije koju nisu odabrali.
Možemo li izabrati sreću?
Autorica Bronnie Ware u svojoj knjizi 5 stvari za kojima ljudi žale na samrti navodi da je jedan od razloga zbog kojih ljudi na kraju života najviše žale to što si nisu dopustili da budu sretniji. Ova tvrdnja upućuje na svijest o tome da kroz život imamo izbor izabrati sreću, ali si to ne dopuštamo. Zašto je to tako?
Većina ljudi negira same sebe na mnogo razina, iako toga uopće nisu svjesni. Među ljudima je čest osjećaj da su sebični i neodgovorni ako forsiraju stvari koje ih čine radosnima. Svi imamo te trenutke kada nas naš unutrašnji kritičar spušta dolje i ne dopušta nam sanjati velike snove. Već sam pisala o tome kako je samokritičnost naš najveći neprijatelj, a on to zaista i je. Taj unutrašnji neprijatelj najčešće se aktivira kada želimo napustiti zonu komfora i napraviti iskorak u nepoznato i nesigurno područje. Razumjeti zašto nam se taj kritičar obraća ne ohrabrujućim glasom i unatoč strahu napraviti svjesne korake prema stvarima, događajima i ljudima koje nam donose blagostanje, prvi je korak prema životu u kojem se otvaramo našoj istinskoj sreći i zadovoljstvu.
Kako izbrati ono što nas čini sretnima?
Zanimljivo je da ćemo uvijek osjećati najveći otpor prema onome što najviše želimo. Da na kraju života ne biste žalili za propuštenim prilikama važno je zapamtiti da baš nitko ne može znati što je za vas sreća osim vas samih, a onoga trena kada to sami spoznate vi imate odgovornost prema životu u sebi boriti se za tu sreću. To možda neće uvijek biti najjednostavnije, stoga evo nekoliko ideja kako se možete zauzeti za ono što vam je bitno.
Stvoriti novu sebe – Onaj unutrašnji kritičar koji nas sputava u kreiranju života o kojem sanjamo, najčešće je nastao u djetinjstvu. Način na koji smo odgajani, obitelj i okruženje u kojem smo rasli, stvorili su određena uvjerenja koja su zapisana u našoj podsvijesti te na taj način slažu našu vlastitu sliku o poimanju nas samih. Kao odrasle osobe imamo mogućnost preodgojiti sami sebe u skladu s vrijednostima koje sami njegujemo. Na taj način gradimo zdravu sliku o sebi, postajemo samosvjesna osoba koja se ne boji zauzeti se za sebe i svoje želje.
Srušiti bedeme samozaštite – Često ne biramo ono što bi nas učinilo sretnima iz straha od povrede. Većina ljudi nakon bolnog iskustva stvara bedeme zaštite oko sebe, zaključavajući osjećaje i emocije kako ih nitko ne bi mogao ponovno povrijediti. Iako je to očekivana reakcija, mnogo je zdravije isplakati povredu i čistog srca krenuti u daljnja iskustva, bez predumišljaja da će se bol opet ponoviti. Ovim stavom se otvaramo za nova iskustva koja život donosi i dajemo poruku životu da smo spremni prigrliti novu sreću.
Riješiti se osjećaja krivnje – Izabrati ono što nas čini sretnima često će za posljedicu imati oštri rez s našom prošlošću. Odlučiti se na korake i izbore kojima zaokrećemo život u sasvim novom smjeru može prvotno probuditi tjeskobu i osjećaj krivnje. Tjeskoba i anksioznost često nastaju kao reakcija na strah od budućnosti. Osjećaj krivnje najčešće se javlja kada naši izbori isključuju osobe iz dotadašnjeg okruženja. Ironično je osjećati se krivim za nešto što nas čini sretnima. Pitanje je kome odgovaramo i što postavljamo kao životni prioritet? Odgovaramo li očekivanjima okoline na uštrb vlastite sreće, zadovoljstva i zdravlja ili znamo postaviti jasne granice i zauzeti se za ono što je najbolje za nas i naš životni put. Možda je najslikovitiji primjer za ovo razvod. Ostati u lošem braku zbog djece ne čini dobro nikome. Osoba koja izabire taj put nesretna je, a djeca uvijek osjete i vide kada stvari nisu skladne. Tim izborom roditelj uči dijete da nema izlaza i da je život borba. Uči ih se i kako odnosi izgledaju, a u braku koji nije skladan ta slika je pogrešna. Odabrati odvojeni život ako brak ne funkcionira uči djecu da je u redu zauzeti se za sebe i vlastite potrebe. Unatoč razdoblju koje neće biti lako, dugoročno su osobe koje su smogle hrabrosti učiniti tako velik korak nagrađene.
Svi ovi koraci predstavljaju velike izazove, ali nužni su za smislen život ispunjen mirom i radošću. Istinsku sreću u konačnici predstavlja postizanje ravnoteže u životu. Razumjeti da je život ples između uspona i padova, a vidjeti dobro i u trenutcima kada smo na dnu životne spirale, pronaći razlog za osmijeh i u melankoliji, shvatiti da materijalna dobra i novac donose samo trenutno zadovoljstvo i učiniti korak prema cjelovitosti života – dovodi do razumijevanja da je istinska sreća u sada i ovdje.
Tekst: Indira Juratek, Budi Dobro
Foto: Marina Ćosić, Pexels
