1998. godina, Pariz, snimanje iz snova.
Jedini problem jedne pubertetske klinke tih godina bilo je rano buđenje. Pred mojim pariškim stanom, točno u 8:00 sati ujutro parkiran crni Mercedes. Moj vozač (kako to dobro zvuči) kaže: “Župka, želim ti dobro jutro i još bolje današnje snimanje”. Sjedam i mislim si: “Kad će ovaj naučiti reći ‘LJ?'”.
Dolazim u studio gdje je smješten švedski stol pun svega i svačega, a mirisi bacaju u trans. Kroasani, sve vrste vrhunskih francuskih sireva, voće, kolači, pršut, sirovo povrće, jaja. Jedan od asistenata mi sa smiješkom na licu govori da sam prva stigla i odvodi me do moje garderobe da se raskomotim. Polako i ostali počinju dolaziti.
Jedem, naravno, dok se svi smjeste i izljube, podijele koji kompliment. Krećemo sa šminkom i frizurom. Sjedim na stolcu, proučavaju moje lice i što mu najviše paše od onog što su zamislili. Čudno je kako dok svi pričaju o tvom nosu, ustima, očima, kosi i pritom se dive svemu što vide, tebi kao modelu uopće ne raste ego, nego si misliš: “Ajde više krenite, jer ako ovako nastavite neću doći doma do jedanaest navečer…”
“Jolie, imas savršeno nepočupane obrve, tako ćemo ih i ostaviti.” Žvačem kroasan i idu mi na živce s analiziranjem mojih obrva popraćenim s par poteza četkicom po njima. Te 1998. sam shvatila da se u stvari obrve čupaju, ali moje su bile “savršeno nepočupane”. Sve gotovo, spremna. Samo jos da odaberu prvi styling. Krećemo…
Jedan od pet najboljih fotografa u modnome svijetu divi se mom dubokom i prodornom pogledu. Gotovo da vrišti koliko je sretan da ima tako mladog modela koji zna što radi, divno se kreće. “Pa ona kao da pleše, Jolieeee divno, krasno! Probaj sad skočiti!” (A ja u cipelama s petom od 15 cm.) “Divnooo, sad skoči tako da zamahneš glavom prema iza, ali tijelom prema meni da se vidi ovaj bitni detalj na haljini, predivnoooo! Sad probaj sve to s onim tvojim pogledom prema kameri. Jolie, booker je imao pravo, stvarno se znaš kretati ispred kamere!” Klijent šapuće iza kamere. Znam da će me opet bookirati. U glavi svakog modela to je najveći uspjeh.
Pola snimanja već odrađeno. Kuhari u studio donose ručak. Miriše divno. “Jolieeee”, viče fotograf dok sjedimo za stolom. “Mogu li te slikati dok jedeš? Nikad nisam vidio nekog tako ozarenog i lijepog lica dok jede.” Malo sam se posramila, jer znamo da modeli ne smiju biti ozarenog lica dok jedu. To znači da ti je i zadnjica ozarena kad ne staneš u hlače od Diora pa ih moraju rezati na snimanju. (OK, to je za jednu drugu priču o snimanju na kojem sam se malo manje kretala.)
Snimanje gotovo, kao što sam i mislila već je negdje jedanaest uvečer. Svi zadovoljno plješću, čak i ja jer sam se sjetila da su mi plaćeni prekovremeni sati i da je stigao souffle od čokolade.
“Župka, nadam se da si imala divno snimanje. Koju muziku želiš slušati do doma?” pita vozač crnog Mercedesa…
2015. godina, Japan, jedan sasvim običan dan.
Netko mi se uvalio u krevet u pet ujutro, maznuo me nogom u glavu. “Mama, mama, mamaaaaaaaa vani je dan. Budi seeee. Gladna sam!” Osjetim jos jedan slučajan udarac u trbuh. “Mama, mama, mamaaaa… Imam danas plivanje?”
“Ljupkaaaa danas je petak, danas kuhaš za vrtić. Jesi kupila sve kaj ti treba?”
Ajmeeee… danas je petak! Pa moram fotkati onu rozu haljinu! Danas ih stavljaju na web.
Javljaju se dva glasa u isto vrijeme: “Ja te ne bum slikal, imam trening i karantenu.” Drugi glas govori: “Mama ni ja te ne budem slikala, meni je to dosadno!” Treći glas samo urla da je gladna.
Dižem se iz kreveta i shvaćam da sam udarac dobila da bih se probudila, ali vrat i leđa bole jer se taj netko ušuljao u krevet puno prije pet. Kuham ručak, dajem doručak, odgovaram na pitanja. Spremam četiri torbe za vrtić, radim pletenice, peglam košulje (zašto postoje zimske uniforme?).
Ostaje roza haljina… “Jana, ljubavi mamina talentirana za fotografiju”, žicam, “hoćeš li me, molim te, slikati za tvoju jedinu, najdražu Njanju kojoj hitno treba fotka ove roza haljine da stavi na stranicu?”
“Mama, a zakaj se uvijek ti moraš slikati? Neka se Njanja slika, ona je baš slatka.” odgovara. “Znaš Jana, Njanja ima malo češće ozareno lice od mame, pa se ne može fotkati u roza haljini”, smijem se. “Mama, a kaj ti to znači?!”
Cure su spremne za vrtić, sjede i gledaju crtić dok ja namještam stolac na koji će Jana stati da me fotka. Ono, da bi vi mislili da me fotka odrasla osoba Jana zapravo stoji na stolcu. Ja u roza haljini s nepočupanim obrvama (bez da se itko tome divi) i malo rumenila na licu. Stojim ispred fotografkinje koja je više fascinirana s beljenjem mlađe sestre nego s mojim poziranjem. “Mila, Milica, Miceeeek”, nešto mumljam da ju zabavim. Mila je na kauču, radi kolut unazad. Mila je na fotelji i pokušava napraviti špagu između kauča i fotelje. Jana fotka mene pa Milu, smije se. Pričam, pa se trznem. Osjetim svoj prodorni pogled koji je nekad prodavao maskaru, a sad čujem: “Dobro mama, kaj se ljutiš?!”
Pa je li ovo moguće? “Mama, daj stavi onak dva prsta na lice kao mi kad se slikamo. Znaš, moji prijatelji i ja to uvijek radimo.” Evo Mile, pokazuje mi kako se to radi. Brzo počnem skakati, plesati neki nekoordinirani ples, glumiti Elsu. Sve samo da izvučem jednu dobru fotku za Jolie Petite. Jana škljoca. Imam pet sekundi za dobru fotku. Prvi pokušaj mog poziranja iz ’98. završio je tako da moje kćeri plaču od smijeha.
Jana: “Joj daj mama…” Drugi pokušaj prodornog pogleda… Mila: “Pa mama, kaj me tak gledaš, vidiš da sam dobra!” Gdje mi je vozaaaaač?!
