Ivana Jurić, 2016.
Nevidljivo Lice / Face Blindness
U galeriji Jospip Račić Studio Moderne galerije krajem mjeseca, 20. rujna, otvara se izložba jedne od zanimljivijih hrvatskih umjetnica. Izložba dvojezičnog naziva „Nevidljivo Lice / Face Blindness“ 20.rujna 2018. Ivana Jurić će tom prilikom predstaviti 12 radova (kombinirana tehnika, 10 radova iz 2018. i 2 rada iz 2017. godine.) koji se mogu pogledati do 7.listopada 2018.
Ivana Jurić diplomirala je animaciju i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Dobitnica je: Nagrade Akademijie likovnih umjetnosti u Zagrebu za izuzetan uspjeh tijekom studija i diplomskog rada, Druge nagrade ESSL ART AWARD CEE 2009 za film Ja i seriju kolaža i Grand Prixa na Festivalu hrvatskog animiranog filma. 2012. god film Soba prikazan je na ARTE tv-u i bio je dio programa renomiranog filmskog festivala New Directors/ New Films u MoMA-i i Film Society of Lincoln Centeru, (New York). Izlagala je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu. Članica je HDLU Zagreb i HZSU. Živi i radi u Zagrebu.
U nastavku donosimo dio predgovora povjesničara umjetnosti Željka Marcijuša:
“…Ivana Jurić kontroliranim kaosom kolaža rekreira biološki portret vrste koji je univerzalan, disperzivan, višedimenzionalno prostorno-vremenski oblikovan, znakovit i slojevit. To je ujedno i autogram osobne specifičnosti. Ivanaima blagi oblik nepercipiranja ljudskoga lica – Face Blindness – stoga se izrazom i fokusira na zagonetni anatomski teritorij lica utiskujući ga u vlastiti vizualni kôd – vidljive korelacije svojevrsna suočavanja i razobličavanja užasa osjetilne frustracije, ali i rekreacije fokusom uslojeno presložena i slobodnim asocijacijama razlomljena, rasporena, analitički razvezena i ponovo povezana, pretumbana tijelo-lica sa popratnim nadrealnim dodacima i višeznačnim aluzijama. Mimikom lica možemo gestikulirati 300 izraza. Iza tih izraza igre, plesa, glume i pantomime kriju se nakane, svrhovitost ili besmisao, ispunjenost ili praznina, žudnje, želje, osmjesi i radost, suze i mirisi, srdžbe i bjesovi, izopačenosti i gađenja, glad i sitost, psihološki karakteri, policijski profili i rase, seksualne privlačnosti ili odbojnosti koje se uvijek odražavaju na licu; zaljubljenost i očaji, agresija i strahovi, gnušanje i apetiti, ljubav i mržnja, djetinja iskrenost, ljepota i euforija mladosti te staračka mudrost; cinizam i ironija, podsmjesi i uvrede, zadovoljstva i ugode, pijanosti i halucinacije, zdravlje i bolesti, istinitosti i lažiranja; ljepote i ružnoće, lice-naličja tjelesnoga govora sa zvukom ili bez njega – kako nam to predočuje nijemi film bez glasa, ali i sama, također nijema, smrt. Naravno, u čovjeka se sve to rasprostire prirodno ugođenom skalom osjećaja u prostornom 3D ovalu: između tjemena – kose i čela, očiju razdijeljenih nosom, ušiju koje proširuju obris, obraza i usta, brade i vrata. Ako djelomice ili blago ne vidimo određene karakteristike, možemo to rekonstrukcijom – koja uključuje četvrtu dimenziju vremena – kao što činiIvana kolaž-mozaikom: rekreirati, uobličiti, osvijestiti, rastrgati, a potom preobličiti i smiriti vizualizaciju zaleđenim supstratom ispremiješanih, a uravnoteženih psiholoških napetosti. Tako nevidljivo postupno postaje vidljivim licem.” – iz predgovora Željka Marcijuša.
Fotografije autorice: Ana Marija Đankić
