U subotu počinje jedna od najvećih i najvažnijih manifestacija vezanih uz ples – Tjedan suvremenog plesa i to njegovo 34. izdanje. Ovu dugovječnu manifestaciju otvara zanimljiva predstava, premijera ‘Djevojke u ljetnim haljinama volim’. O predstavi smo pričali s Petrom Hrašćanec, Sašom Božićem i Bosiljkom Vujović-Mažuran.
INTERVJU
1. Od svih pjesama Novog vala kako to da ste odlučili za pjesmu Moja prva ljubav kao motiv i inspiraciju za ovaj novi projekt i predstavu?
SAŠA: Pjesma Moja prva ljubav je pri ulasku Hrvatske u EU proglašena za pjesmu koju ponajviše znaju sve generacije. Kada smo gledali video te pjesme, primijetili smo da u video spotu plešu tadašnje vrlo mlade članice Studija za suvremeni ples, našeg najstarijeg plesnog ansambla. Zanimalo nas je što se dogodilo s tim djevojkama, ženama, plesačicama. Jedna od plesačica u spotu je sadašnja umjetnička voditeljica Studija, Bosiljka Vujović Mažuran. Pitali smo se što doista znači baviti se plesom u Zagrebu I Hrvatskoj, i ustrajati i istrajati u toj još uvijek nepodržanoj grani umjetnosti oko 40 godina. To je jedan život, karijera i čitavo naslijeđe i povijest hrvatskog plesa…
2. ‘Lagani’ ljetni hit i teža, ozbiljnija tema razvoja plesa posljednjih 30 godina spojeni su u ovoj predstavi, jeste li išli za time, uspostavljanjem neke ravnoteže između motiva i teme ili se to desilo spontano… Kako se desilo?
SAŠA: Od početka smo imali neku jasnu konceptualnu viziju predstave. Znali smo da želimo istraživati u polju plesa ali I u polju audio arta. Stoga smo snimali različite ljude koji ispituju Bosiljku Vujović Mažuran o njenom životu I karijeri, dok smo paralelno radili s plesačicama u plesnom studiju. Zanimalo nas je pokazati da bez obzira na to što je ples još uvijek kod nas percipiran kao lagana zabava, prizori djevojaka u lepršavim haljinama koje bezbrižno I lagodno plešu u susret ljetnoj noći, da je u njega utkan svakodnevan I mukotrpan rad. A da se taj rad rijetko vidi ili uopće ne percipira kao rad. Plesači I plesačice, za razliku od uvriježenih stereotipa, rade u dvorani svakodnevno, to je možda jedna od najtežih grana umjetnosti. No, da li je publika I koliko toga svjesna. Pogotovo u doba u kojem se umjetnici percipiraju kao oni koji troše a ne rade ništa.
3. Petra Hrašćanec i Saša Božić, istražujete povijesno nasljeđe biografija plesača u kontekstu zagrebačke i hrvatske plesne scene. Biografija Bosiljke Vujović-Mažuran, čiji je plesački rad posljednjih 40 godina obilježio hrvatsku plesnu scenu, okidač je za analizu stanja hrvatskog plesa danas… Analizirajući tu situaciju i odnos, možete nam reći kako se ples uopće odvija sada kod nas…?
PETRA : Ples se tada kao i sada odvija na inzistiranju i ogromnom angažmanu pojedinca. Individualne “revolucije” i borbe su razlog opstanka suvremene plesne scene u Hrvatskoj i tu mislimo na sve aktere od koreografa, umjetničkih voditelja do plesača. Ples se odvija u prostorima koji su dostupni financijski omanjim buđetima koji projekt bilježi ili u prostorima koji su dostupni programski (oni prostori koje koristi neki festival primjerice). Takvi prostori nisu idealni nego su oni koji su mogući. Produkcija i distribucija plesa jednako tako ovisi o mogućnostima pa svi različiti umjetnički izrazi stvaraju svoju publiku uz obično dugogodišnji mukotrpan rad. U svakom slučaju ples se odvija. Nije omogućen nego se kao neposlušna biljka bori s uvjetima ali opstaje.
4. Sedam plesačica izvodi sedam koreografija, a prati ih zvučni zapis u kojima se raspravlja karijera Bosiljke Vujović- Mažuran. Takav postav predstave čini se dosta odmaknut od zadane inspiracije pjesmom Moja prva ljubav. Kakav je odnos između to dvoje i koliko to utječe na samu predstavu?
PETRA: Sama pjesma u svom originalu nije zamišljena kao bezbrižna pop igra dopadljivog naslova i teksta već kao pjesma koja mašta o kontrapunktima i kritizira tadašnju političku i socijalnu sliku. Dio teksta navodno je izbačen iz pjesme koju danas poznajemo kao “Moja prva ljubav”. U tom smislu predstava izlazi upravo iz takvog stava. Razgovaramo o realitetima koji su opće prihvaćeni pa ih samim time imamo pravo rastvarati i kritizirati. S druge strane ta pjesma je anketom proglašena kao pjesma koju jednako poznaju sve generacije. Ovdje upoznajemo i nekoga tko za vrijeme svih tih godina od kad je pjesma objavljena živi s njom.
5. Tjedan suvremenog plesa, njegovo evo, 34. izdanje slavi ples, upozorava na nedostatke i probleme plesne scene… No, kako bi po Vama izgledala idealna plesna i izvedbena umjetnička scena. Koliko smo daleko od nje?
BOSILJKA: Bojim se da smo daleko od idealne plesne i izvedbene umjetničke scene.
Polu rješenja ili gotovo nikakva nam se serviraju kao rješenja i to s veoma uvjerljivim stavom.
Činjenica je da se dešava urušavanje na globalnom nivou, a stradaju najviše već po samoj strukturi krhke umjetničke djelatnosti kao što je nezavisna plesna scena.
Plesna umjetnost, specifično suvremena je uvijek na margini, no danas je zapostavljena, na žalost više nego ikad….pomiješalo se puno toga…politička manipulacija, osobni interesi, netransparentnost pri odlučivanju, nezainteresiranost i nerazumijevanje gradskih vlasti, marginaliziranje struke što pak dovodi do previranja unutar struke, pa ispada da se borimo za nešto što nam ionako pripada…, dijelom smo i sami krivi, i taj začarani krug ne prestaje.
Dakle, izostaje sustavno odgovorno dugoročno planiranje, što znači neizostavno uključivanje i postavljanje stručnih ljudi na ključna mjesta pri odlučivanju, i ogroman napor i trud u tom smislu. Taj proces restrukturiranja i postavljanja “stvari na prava mjesta” se ne može desiti preko noći. Ipak, stasa cijela nova generacija mladih pametnih, sposobnih plesnih i izvedbenih umjetnika koji će svojom energijom i znanjem bitno doprinijeti u tom procesu, tako da se slavlje plesa svakako nastavlja….
Foto: Ivica Ivčević
