Mirna Pavlović mlada je fotografkinja i strastvena putnica. Oduvijek su ju privlačila napuštena mjesta, no o njima je do nedavno mogla samo sanjariti. No, prijateljski upit za ‘roadtrip’ u Bugarsku i to za samo šest (da, šest!) sati natjerao ju je da izađe iz svoje ‘comfort’ zone.
Tada se sve promijenilo, počela je dokumentirati napuštena mjesta i želja za istraživanjem je napokon bila uslišana. Napuštena mjesta postoje na rubu poznatog prostora. Ona nisu zaista živa, ali nisu posve niti mrtva. Ona su utjelovljena diskrepancije između želje da skrenemo pogled i želje da stupimo u razne tvornice, vile, samostane, bolnice, crkve i domove koji stoje napušteni, obrasli i zaboravljeni.
Iako su toliko prisutna i bolno vidljiva, društvo nas poziva na to da ova mjesta svjesno ignoriramo. U kulturi koja sve više stavlja restrikcije na urbano kretanje, čin transgresije predstavlja borbu protiv toga. Ono što je Mirnu isprva motiviralo da krene fotografirati ovakva mjesta je i preispitivanje identiteta.
U istraživanju napuštenih mjesta, osjećaj slobode je nevjerojatno prisutan. Zvukovi su jasniji, boje su življe, adrenalin kola. Ipak se nalazi tamo gdje ne bi smjela biti.
Povezavši se sa istomišljenicima te neopisiva želja za istraživanjem lokacija izvan Hrvatske rezultiralo je njezinim prvim velikim putovanjem van Hrvatske – sedmodnevna turneja po Italiji prije točno godinu dana. To putovanje je sve promijenilo te od tada Mirna putuje svakih mjesec dana.
Trenutno živi na relaciji Hrvatska – Belgija, gdje radi na dugoročnom fotografskom projektu, također u vezi napuštenih mjesta. Zadnjih osam mjeseci proputovala je Hrvatsku, Italiju, Belgiju i Portugal. U planu je ostatak Europe, a nakon toga – svijet.
Putujući i bilježeći takva mjesta doživila je mnogo anegdota, ispričala nam je dvije, dovoljno napete da bismo dva puta razmislili bi li krenuli u takve poduhvate – ‘Osim pokojeg susreta s vrlo nepopustljivim stražarima, najviše susrećem druge istraživače. No najrizičniji dio posla su same građevine.
Nikad ne osjećam istinski strah toliko jako kao kad stojim na trećem katu stare palače, a pod ispod mene je samo potrunulo drvo. Više nego često je potrebno zaista mnogo riskirati kako bi se dobio određeni kadar. Ono što ljudi ne vide na fotografijama je provalija tik iza mene ili koliko je fizičkog napora i boli potrebno da bi se uopće došlo do neke točke na lokaciji.’ – podijelila je s nama Mirna.
Ponekad takva putovanja i bilježenja sliče napetim scenama iz nekog dobrog trilera – ‘Možda najstrašnije iskustvo je bilo prošle godine u Italiji. Nakon dvosatnog probijanja kroz vrt vile obrasao najvećim trnjem koje sam ikad vidjela u životu, napokon smo se probili do velikih otvorenih vrata u centralnom dijelu prizemlja. Sve je bilo puno šišmiša, a partner je odlučio izviditi stubište koje je vodilo prema gornjem katu dok sam ja brisala krvave podlaktice. Pri povratku je rekao da je čuo neobične zvukove, ali nije imao pojma što.
Odlučili smo krenuti drugim stubištem i nakon desetak minuta napokon počeli fotografirati. Okinula sam samo tri kadra kad sam čula lagano pjevušenje. I onda kašalj. I onda vrlo vrlo spore korake u našem smjeru. Iako ne zvuči toliko strašno, u adrenalinu i mraku ogromne vile, grebanje cipela po drvenom podu i lagano pjevušenje se činilo kao nešto iz horora.
Brzo smo se spakirali i otišli. Tek smo nakon 6 mjeseci saznali da vlasnik još uvijek zalazi tamo, da je upitnog mentalnog zdravlja i da ponekad nosi pištolj. Dobra odluka. Iako se moj partner želi vratiti. Navodno smo propustili prekrasne prostorije.’ Za potpunu dozu avanture i prekrasnih fotografija pratite Mirninu Facebook stranicu.
