Prije manje od mjesec dana u knjižare je došla knjiga Nejednaki. Naslov i tema knjige odmah su me privukli, a činjenica da ju je napisala Ivana Dragičević, poznata hrvatska vanjskopolitička novinarka bio je samo bonus odluci ulaska u knjižaru. Ivana u knjizi piše priče temeljene na onome što je iskusila, doživjela tijekom godina svog rada i prenoseći ih iz “prve ruke” čitatelju, priču stavlja u kontekst ponekad nepoznat domaćoj publici. Kako je ova, sada već hit knjiga, nastala i što sve poručuje otkrila nam je u razgovoru…
Tko su Nejednaki?
Svi. U svijetu se o nejednakosti govori u smislu razlika u prihodima, unutar država, u različitim dijelovima svijeta. Nejednakosti se promatra kao ekonomski problem i posljedica globalizacije. No, svi smo mi nejednaki na različite načine, samim tim što smo kao ljudska bića međusobno drugačiji, nismo jednaki, Žene, muškarci, mladi, stari. Tako da je ova knjiga neki moj pokušaj mapiranja današnjeg svijeta i svih tih nejednakosti koje sam ja kroz svoj posao doživjela u različitim dijelovima svijeta, te pričam o tome da to što smo nejednaki ne znači da bismo na tim nejednakostima trebali graditi svijet, već da bismo trebali pokušati svakoga razumjeti u svom kontekstu i prihvatiti ih iz tih pozicija, raditi na tome da razumijemo razlike, premostimo nejednakost, jer smo na koncu svi isti – svi smo ljudska bića, koja dijele istu zemlju, planetu na kojoj živimo.
Termin “nejednaki” nema nužno negativnu konotaciju?
Pozitivna ili negativna konotacija čak nije važna, važno je na neki način shvatiti iz kojih pozicija ljudi dolaze, kontekst njihovog života, viđenja svijeta. I taksist u Bruxellesu, i vlasnik kompanije Swatch, i predsjednik neke države, i glazbenik koji u izbjegličkom valu prolazi kroz Hrvatsku, svatko od njih govori o svijetu u kojem danas živimo. Ekonomisti kažu da je primjerice netko tko je rođen u Hrvatskoj samim time ima manje šanse u životu od nekoga tko je rođen u centru Londona, netko tko je rođen u indijskom slumu, manje od nekoga iz New Yorka, a koji je pak, možda uskraćen od neke iskonske sreće koju ima, na primjer, čovjek u Butanu jer ga ne okupira histerija konzumerizma i trke za novcem. U današnjem svijetu gdje se mnogo govori o drugima, različitima, drugačijima, svijetu 1% naspram 99%, možda je ova knjiga samo pokušaj da se vidi da svi ti “nejednaki” moraju zajedno naći put da nam svima bude bolje.
Od kuda inspiracija za knjigu? Pretpostavljam da je tvoj posao imao veliku ulogu u tome, i u kojoj mjeri?
S obzirom na to da sam dvadeset i plus godina u tom poslu imala sam priliku mnogo putovati i upoznavati ljude “od vrha do dna”, različitih društava, različitih konteksta, kultura i kroz to na koncu shvatiti da su svi ljudi – od političara do tzv. “malog čovjeka”. Ono na što uvijek treba upozoravati je zlo, a u svakom tražiti tu ljudsku dimenziju. Ovo je možda i knjiga o tom izgubljenom humanizmu. Sve to iskustvo rada, ali i mog privatnog života, tijekom kojeg sam i mnogo putovala i čitala, i uvijek su me primarno zanimali ljudi na mojim putovanjima, izgradilo me kao osobu i kao novinarku. U cijeloj toj priči izgrađivanja mene, kao novinarke i kao osobe, jednostavno se toga toliko akumuliralo, da je nekako prirodno došlo i do toga da sva ta razmišljanja pretočim u knjigu.
Iako se radi o publicistici, napisala si priče. Imaš veliki pripovijedalački dar – jesi ikada razmišljala o fikciji, književnosti?
Kada sam se odlučila baviti novinarstvom, uvijek sam mislila pisati. Na fakultetu smo, tijekom rata, pokrenuli studentske novine Puls. Nakon toga podlistak u Vijencu Homo Volans…To je bio, mislila sam, moj put. Međutim, pred kraj faksa slučajno sam se javila na natječaj TV Mreže, čiji je urednik bio Igor Mirković, zavoljela sam sliku i krenula televizijskim putem. No, uvijek sam sebi nešto pisala, čak i sitno objavljivala. Televizija je različita forma, javljanja uživo, izvještaji, reportaže, sve to ima svoju draž. No, putem sam uvijek razmišljala što bi to bilo prvo što bih napisala; fikcija, pjesme, svašta mi je padalo na pamet. Onda sam shvatila da prvo što bi trebalo izaći iz mene jest nešto vezano za moje polje rada i interesa. Vani dosta novinara piše priče o međunarodnom kontekstu, pričala sam sa svojom izdavačicom kako kod nas baš i nema te prakse.
Direktan povod za pisanje bio je moj odlazak u Ameriku prošle godine, na jednu stipendiju na kojoj je bilo dosta zanimljivih kolega iz cijelog svijeta. Jedne večeri stajali smo pred hotelom u Minneapolisu u Minnesoti i počeo je padati snijeg. Bio je travanj. Kao u pjesmi Princea, rođenog u Minneapolisu “Sometimes it snows in April”. Dogodila se prekrasna stvar. Moji kolege, ugledni novinari iz Pakistana, Malezije, Šri Lanke počeli su vrištati od sreće. Prvi put u životu su vidjeli snijeg. Gledala sam ih kako trče kao djeca i ta mala slika me toliko inspirirala, shvatila sam da to što su ti ljudi prošli, neke ozbiljne stvari u životu, ne umanjuje taj iskonski ljudski osjećaj sreće u ovakvim autentičnim trenucima, kada i u tome vidimo “nejednakost”, razlike, nekom je snijeg uobičajena stvar, drugome je – čudo. Knjiga je na neki način posveta i tim dragim ljudima. A fikcija? Stvarnost nam je danas toliko zanimljiva, da bi možda bijeg u fikciju bio poželjan. Ali ta fikcija koju bih pisala, bila bi zasigurno neka alegorija zbilje.
Knjiga je podijeljena na tri dijela: (De)globalizirajmo se su priče o globalnom kontekstu, priče o zanemarenim dijelovima svijeta koji si nazvala Ljudi u pokretu i treći dio Uloge, što su zapravo priče o uspjehu… Jesi li namjerno baš to stavila na kraju?
Jesam. Uloge onih koji, kao i svi mi kao pojedinci, imaju tu neku društveno odgovornu ulogu – kao intelektualci, ekonomisti, političari, poduzetnici, države, oni koji su birani ili su došli do toga da u rasporedu snaga kakvog imamo u svijetu – vode priču, te bi o današnjem svijetu trebali razmišljati na odgovoran način. Kako bi oni svi trebali raditi i djelovati, kako bi napravili svijet boljim ili barem pozitivnijim.
Koja je tebi najbolja ili najvažnija priča?
Jako lako sam napisala priču o Brexitu, jer mi je inspiracija bila moja najdraža knjiga iz djetinjstva o medi Paddingtonu, ali i britanska glazba na kojoj sam rasla. A možda ipak, zbog svih tih ljudi koje sam spomenula i priča o Americi danas, ispričana kroz priču o Minnesoti.
Foto: Sanja Jagatić
