Ilina Cenov: ‘Ezan’ Ivane Šojat

Novi roman osječke spisateljice Ivane Šojat, „Ezan“, punokrvni je literarni biser, što sam otkrila već nakon prvih nekoliko stranica, a zbog kojeg valja negdje pobjeći, nestati, ne odgovarati na pozive i poruke, kako bi se moglo čitati u miru, temeljito i pobožno. Naravno, kako nije bilo moguće izgubiti se negdje u doslovnom smislu, to sam svaki slobodan trenutak krala kako bih se – izgubila u romanu. Priča je smještena u 16. stoljeće, stoljeće vrhunca vlasti i moći Osmanskog Carstva, ali i izuzetno krvavo razdoblje, prepuno ratova i previranja. Ibrahim, narator romana i nekadašnji turski vojnik leži na samrti, i svome sinu odlučuje u 40 dana koliko mu je preostalo, ispričati priču o svom životu, porijeklu, zapravo pod svojim životom ostarjeli junak podvlači svojevrsnu crtu…

Pa tako saznajemo da je Ibrahim prije pedesetak godina, oko 1530., negdje u dolini Neretve, bio dječak Luka, kojeg su janjičari istrgli iz poznatog okruženja, i ubacili u novi, nepoznati svijet, u novu kulturu i jezik, provodeći danak u krvi, devširmu. Na dalekom i dugotrajnom putovanju prema središtu Osmanskog Carstva Luka prestaje biti Luka, i postaje Ibrahim, ulazi u novu obitelj, u kuću časne Hatidže, koja mu postaje poput majke. Hatidža je Ibrahima naučila ne samo novi jezik i vjeru, već i životne i moralne vrijednosti, koje će mu zauvijek ostati zapisane u svijesti, bez obzira na kasnije bojišnice, prolivenu krv i smrt kojima svjedoči, i koju i sam zadaje…

Ivana Šojat je, kako sama kaže, puno vremena utrošila na istraživanje povijesnog razdoblja o kojem piše, te je roman pisala, zapravo ga živjela, dvije godine. I to se osjeti iz svake stranice. Šojat veze sitnim vezom povijesnu priču o jednom vremenu, uz brojne historijske reference, stvarne događaje (bitke kod npr. Sigeta) i ličnosti (sjajno portretiran Sulejman Veličanstveni – vladar i pjesnik), činjenice (devširma), te, samim time, ovo djelo možemo promatrati kao zadivljujuće putovanje u povijest. Kao povijesni roman, „Ezan“ egzistira na visokom nivou, jer nam Šojat ne samo približava jedno prošlo razdoblje, već i razbija određene, duboko ukorijenjene, predrasude. Primjerice, danak u krvi nam je čitavo naše školovanje prezentiran kao najužasniji užas koji je zadesio ove naše krajeve, dok smo dolazili u doticaj s turskom vlašću.

Međutim, spisateljica ga promatra iz nekog drugog kuta: dječaci, koji su bili odvođeni i poturčivani imali su zapravo šansu za uspjeh u životu, i bio im je slobodan put do vrlo visokih i utjecajnih funkcija. Pa je tako, upravo Mehmed paša Sokolović, veliki vezir i vojskovođa bio dječak potekao iz devširme, baš kao i Sinan, poznati arhitekt. Tako i naš Luka-Ibrahim: devširmom je dobio i obrazovanje, kasnije i vojnu čast, i zapravo priliku za sasvim drugi i drugačiji život, koji bi, da je ostao u dolini Neretve bio bitno različit (možda sretniji, a možda i nesretniji, jer bi Luka ostao nevažni kmet…). I sasvim je opravdano ovaj roman gledati kroz vizuru povijesne, vrlo autentične, orijentalnim jezikom prožete priče, iz koje možemo puno naučiti…

Ali, ovaj je roman puno, nemjerljivo više. „Ezan“ je i očaravajuće putovanje ljudskom dušom. Naime, naš Luka-Ibrahim, na zalasku svoga života, nastoji svome sinu ostaviti što više savjeta u amanet. „Jesam li ti ikad rekao da smo za ljubav i mržnju uvijek spremni žrtvovati sve? Jesam li ti ikad objasnio zašto se samo ova prva žrtva isplati, a druga ti oduzme sve?“ I Ibrahimu je sve sada jasno, u ovih nešto sitno dana što mu preostaje, on sinu priča svoj život, svoje pobjede i poraze, ljubavi i mržnje… On plete i raspliće svoju životnu priču, dotičući se svekolike mudrosti, kojom ga je život (a i ljudi darovani mu u tom novom životu, poput mudre Hatidže) podučio.

„…Uvijek čini ono što ti duša šapuće, i nećeš pogriješiti.“
„Kako ću znati?“
„Što?“
„Kako ću znati da je to glas duše?“
„Znat ćeš. Duša te uvijek vodi tamo gdje nema sramote.“

I tu čitatelj jednostavno ne može ništa, doli usporiti svoje čitanje, upijati te prekrasne rečenice, ići naprijed, vraćati se, čitati još jednom, prepisivati mudrosti, potcrtavati ih (jer se čak i taj grijeh prema knjizi prašta)… Ibrahim postavlja pitanja, i daje odgovore: o ljubavi i mržnji, životu i smrti, izdaji i vjernosti, čovjekovoj sudbini, ljudskosti na mjestima gdje bi je se najmanje moglo očekivati… Zapravo je ovo velika priča o tome kako postati i ostati čovjek u teškim i turbulentnim vremenima, univerzalna i primjenjiva i na našu današnjicu… Ibrahim propitkuje, promatra, čudi se, jer „…čovjek nije svjestan da umire kad se prestane čuditi, da ga ravnodušnost ćefinom omota, pa samo obnevidio putuje kroz maglu iz koje ga više niša ne može dozvati.“

Ne mogu, a da ovaj virtuozni roman ne stavim na istu (imaginarnu) policu na kojoj se nalazi Meša i njegov „Derviš i smrt“, jer oni imaju toliko dodirnih točaka, po osjećaju koji se emanira prilikom čitanja, po izbrušenom stilu, razdoblju o kojem oba romana govore, leksiku (brojni turcizmi, kojih se nije za bojati, jer na kraju knjige postoji rječnik manje poznatih pojmova). I pri tome nipošto ne mislim kako je Šojat plagirala Mešu, nego je ona jednostavno nastavila tamo gdje je Meša stao…

Ivana Šojat iznimno je plodna spisateljica (što će znati svatko tko je ikada u rukama imao neki njezin roman – prilično su debeli), koja vrlo temeljito piše o čitavom sijasetu tema, bilo da se radi o Drugom svjetskom ratu, braniteljima, rasapu braka, ili evo ovdje o periodu Osmanskog carstva. I ta njezina temeljitost, podrobno istraživanje i perfektna pripremljenost rezultiraju i upravo takvim romanima: temeljitim, perfektno pripremljenima, i nevjerojatno zanimljivima. Za zaključiti je da gđa Šojat jednostavno zna pisati. O bilo čemu. I točka.

Ali, da se još malo vratimo na „Ezan“ ( sad tek shvaćam da nisam spomenula niti mjesto radnje, niti ostale likove, ali to ćete sami…). Teško mi je (pa skoro i nemoguće) ovdje prenijeti emociju, koja me posve nepripremljenu zaskočila, dok sam čitala ovaj roman. Ovo je lirski, duboko introspektivni tekst, gusto pisan, kroz koji se probijaš polako, ne zato što je težak u smislu zamoran, nego zato što je grijeh protrčati kroz „Ezan“ – ovaj „Ezan“ možda nije doslovan poziv na molitvu, ali je svakako poziv na duboko promišljanje, što ti ga zapravo dođe na isto… Kako je pisan gusto, tako ga se gusto i čita. Čitaš, staješ, vraćaš se, produžuješ vrijeme u knjižnici, čitaš opet… A moram priznati da sam posljednjih tridesetak stranica proplakala, ne vidjevši tekst od suza. Nisam plakala od tuge, nego od ganuća, i mislim da nitko ne može ostati ravnodušan na život i sudbinu našeg Ibrahima… I da, on postaje naš, nekad Luka, sada Ibrahim, ali ime nije važno, pa ću tako promijeniti i onu latinsku u nomen non est omen, jer koga briga kako se tko zove, jedino je važno koliko je tko od nas čovjek…

„Ljudi nisu ni brojevi, ni imena. Uvijek smo i samo ono što činimo. Po tome smo hrabri ili kukavni. Druge mjere nema, jer da su riječi mjera, svijetom bi hodili divovi, a svijet ne bi bio ovakvo u krvi ogrezlo mjesto, nego dženet nastanjen milozvučnim melecima“…

Dakle. Gđo Šojat, aferim.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori