Ana Tash: Jacob Victorine – pjesnik koji otvara oči

Ponekad se pitam što je moćnije – djela ili riječi? Neka se zaborave, a neka ostaju urezana u naša promišljanja čekajući trenutak u kojemu smo spremni suočiti se s njima. No dopuštamo li si da zaista doživimo osobnu priču nekog drugog, a pogotovo stranca? Zaustavimo li se i na trenutak, a kamoli procesuiramo pročitanu situaciju ili samo nastavljamo razmišljanjem o vlastitom scenariju osobnog života? Vjerojatno potonje. Većinu vremena. Što je onda ono što nas direktno dotiče; tjera na istraživanje, razmišljanje, a u konačnici – djelovanje? Nije li upravo taj efekt zadatak umjetnosti? Ne treba li ona biti ta koja će nas uvući u jedan specifičan trenutak poput voajera s dozvolom za gledanje, ali i djelovanje? Više nego u drugim umjetnostima sinergija riječi i djelovanja pulsira. Da bi vas potaknula umjetnost riječi ona mora biti povezana s pozivom na akciju; to dvoje ne smije se odvajati. U formi poezije djeluju još jače, stvarajući slike u vašim mislima, prizivajući atmosferu i emociju određenog događanja kroz ujednačen ritam. Poezija je životna, sadašnja i nadasve glasna.

Jacob Victorine: Flammable Matter

Naišla sam na takvo djelo sasvim neočekivano i nakon što sam ga pročitala nastavilo je odjekivati u mojim mislima uz kontinuirani osjećaj teškoće, a sve zahvaljujući suptilnoj i promišljenoj strukturi riječi. Flammable Matter (hrvatski prijevod bio bi: Zapaljiva tvar), autora imena Jacob Victorine, knjiga je koja me obuzela i dulje od trenutka čitanja. Autorovo ime bilo mi je poznato iz sasvim drugog konteksta – modnog novinarstva. A onda sam ga, nenadano pronašla u poeziji.

U mnogim se kulturama vjeruje kako su pjesnici vodiči za komunikaciju s Božanskim, a njihov je zadatak emotivno dotaknuti druge potičući empatiju i razvoj. Kako je napisao upravo takvo djelo, htjela sam od samog Victorinea saznati više o narativu koji je stvorio. Imaš li što protiv dugog odgovora? pita me kroz smijeh. Pisana u reportažnom stilu, inspirirana stvarnim događajima u interakciji s fikcijom, Victorineova knjiga Flammable Matter rađena je metodom aproprijacije, a njemu je kao autoru cilj bio s etičke pozicije usmjeriti pozornost čitatelja i stvoriti djelo koje će biti dijelom diskusije. Većina je bazirana na činjenicama, uz određenu razinu pjesničke licence. Na primjer, na osobnoj razini – moj otac se uistinu borio u Vijetnamskom ratu. Odrastao sam u New Yorku, članova obitelji koji su u knjizi preminuli, poput moje tete Jill, zaista više nema.

Išao sam u srednju školu u neposrednoj blizini Tornjeva, ali imao sam tu sreću da sam tog dana bio bolestan i nisam otišao na nastavu. No, onda sam gledao kako avioni udaraju u njih na televiziji i osjetio sam kasnije suočavanje s tim događanjem. Imao sam sreće što nisam uživo gledao avione i njihov sudar sa zgradama poput većine mojih kolega. Za mene je to bilo iskustvo iz druge ruke i to je jasno u knjizi, ali slušati ljude kako govore o tijelima koje padaju sa zgrada i avionima koji se zalijeću u njih, to sam iskusio. Stoga često želim usmjeriti pozornost na udaljenost i kako se možemo nadati ili barem pokušati biti sposobni stvoriti empatiju prema ljudima koji su stotinama ili tisuće kilometara udaljeni i pripadaju drugim kulturama. U smislu reportažnog pristupa, sva imena su stvarna. Poput imena Malachi Ritscher koje pripada muškarcu koji se samozapalio u ime protesta protiv rata u Iraku i Afganistanu.  Uz tu informaciju uključena je i njegova izjava o osobnoj misiji koju je ostavio za sobom.

U reportažnom smislu, Victorine koristi vještine koje se lako mogu komparirati s glazbenim remiksiranjem, a i sam se slaže s tom idejom. Taj stil razmješta i miješa živote ljudi. Reporteri se trude biti nepristrani. No nitko od nas nije takav. To nije ljudski. Meni je bitno biti svjestan vlastite pristranosti. Zato ova kolekcija može usmjeriti pozornost upravo na to, ali i potaknuti na razmišljanje na temu što to znači biti bijeli Židov u Chicagu, koji se obraća ljudima u Tibetu, Indiji, Afganistanu, kao i onima koji se samozapaljuju u Chicagu.

Pa kako je onda ovaj bijeli dečko iz New Yorka odlučio pisati o toliko specifičnoj temi i time možda (ne)svjesno preuzeti ulogu glasa događanja koja potiču i rasplamsavaju toliko strasti?

Započeo sam ovaj projekt na kolegiju poezije na diplomskom studiju, koji je vodio Tony Trigilio. Seminar je bio baziran na tehnikama aproprijacijskih tehnika u poeziji, a koje uključuju zadatak koji od studenata zahtjeva da materijal pronalaze u novinskim člancima pazeći na jezik, narativ ili njihovu kombinaciju. Htio sam pronaći priču koja nije široko pokrivena i naišao sam na tekst o protestima u Maroku koji su se vodili zbog nezaposlenosti. Gomila koja je protestirala bila je zakinuta za hranu te se jedan čovjek samozapalio. Iz kojeg god razloga, odmah me privukla ta priča. Osjećao sam da je bitna i počeo sam pisati u tom smjeru. Napisao sam pjesmu, zatim i kratku zbirku kao završni projekt, a onda sam samo nastavio pisati. 

Sam proces pisanja Victorine opisuje kao ispunjavanje svog uma dok se čaša ne prelije, a on uključuje mnoštvo istraživanja i puštanja informacijama da ga zaokupljaju, da ih analizira. Iz toga se rađa pisanje. Trudim se ne imati namjeru. U trenutku kad pjesme postanu namjerne, ujedno postaju i didaktičke, pogotovo ako se bave politikom, a samim tim dobiju dosadan i podilazan karakter.

Problemi o kojima piše vrlo su direktni. Čitajući Flammable Matter prožima vas osjećaj protresanja, izbacivanja iz kolotečine svijeta koji gledate samo kroz vlastitu perspektivu. Poziva na reakciju. Priznajem mu, osobno nisam bila posebno upoznata sa samozapaljivanja niti očajem koji iza takvog postupka leži. Čak ni kako on kaže, iz druge ruke. To je, kako kažeš, direktan problem, odgovara mi. Kad ljudi postanu dovoljno očajni da posegnu za takvim činom, morali bismo toga biti svjesni. Da, čitamo o tome, ali rijetko. I što, kao masa zaokupljena svojom stvarnošću, poduzimamo, kad nismo u stanju biti empatični, jer tiče li nas se život nekih stranaca koji nas ne dotiče direktno? Komentari u online zajednicama često su upravo lišeni empatije. I to ga također zanima. Trebali bismo barem pokušati suosjećati, nastavlja, vidjeti što bismo mogli poduzeti, umjesto da to odmah otpisujemo uz komentar “ah, ta osoba je luda… ja to nikada ne bih učinio.” Ali posežemo upravo za tim rješenjem.

Time dolazimo do još jednog događaja u knjizi, poznatog 9/11 i razlici unutar društva u doživljavanju tog događaja uz koji se zapadni svijet kolektivno vezao.

Deveti rujna uzrokovao je izljev empatije, uostalom I trebao je. Ali, istovremeno, ako se postavi samo taj jedan događaj unutar velike slike, u relaciju s terorizmom i drugim zemljama ili čak što je naša (op.a. SAD) Vlada učinila nakon toga – te tisuće I tisuće izgubljenih života u Afganistanu… ako govorimo samo o broju ljudi koji su poginuli, deveti rujna je samo jeka. Unutarnji terorizam mnogo je veći problem ovdje. Dominacija bijele rase još je veći problem tu nego u inozemstvu. A nije narativ koji naši mediji i politika vole javno komentirati. Neugodna je tema, pogotovo bijelcima koji nisu u stanju govoriti o bijelom čovjeku koji čini zlodjela, u odnosu na ideju “ah ta osoba nije odavdje, ima smeđu boju kože, musliman je… nije poput nas”. Dolazi do odvajanja od te mogućnosti. A to je i jedan od razloga zbog kojeg me ova tema toliko I zainteresirala.

Ujedno, to je jedan od razloga zbog kojih biste trebali pročitati ovu knjigu koja garantira navalu osjećaja. Ona je osobna, ima jedinstven jezik i vrlo direktan glas. Victorine vas ničime neće mamiti, ali će vas zadržati brutalnom iskrenošću koju morate osjetiti jer riječ je o situacijama kojih morate biti svjesni u svijetu i trenutku u kojem živimo. Ovo je knjiga koja će vas natjerati da sagledate svijet kakav jest. I to je dužnost koju imamo prema drugima. Danas smo možda promatrači nečije stvarnosti, a sutra već aktivni sudionici u njenom tijeku. Jer, nije riječ o strancima i njihovim pričama, to su priče našeg vremena. U suštini, one su vrlo zapaljive tvari.

Jacob Victorine rođen je i odrastao u New York-u, a živi u Chicagu gdje predaje na  Columbia College. Od našeg razgovora pokrenuo je i projekt naziva On TAPE Studio, koji istražuje osobnu reprezentaciju u doba društvenih mreža. Victorinea, koji je inače i modni novinar, možete pratiti ovdje.

Foto: Todd Diederich, Jacob Victorine (osobna fotografija)

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića. više informacija

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurala bolje korisničko iskustvo i funkcionalnost. Koristeći našu stranicu slažete se s korištenjem kolačića.

Zatvori