Za manje od tjedan dana u Gradskom kazalištu Trešnja održat će se premijera predstave Snježna kraljica. Radi se o priči Hansa Christiana Andersena na kojoj su odrastale generacije. Ova epska priča, objavljena još davne 1845, a u kazalištu Trešnja bit će uprizorena u dramatizaciji poznate hrvatske književnice Lade Kaštelan i režiji Paola Tišljarića. Predstava se bavi jednom s od najvažnijih tema – prijateljstvom – točnije, neraskidivom prijateljstvu, ljubavi i odrastanju.
Ovu važnu i djeci možda najbitniju temu oživjet će odlični glumci ansambla kazališta, a našu pažnju privukao je Jure Radnić koji u predstavi glumi Soba. Donosimo razgovor s njime o predstavi, no i o nekim drugim zanimljivim i fora stvarima s kojima se bavi u ono drugo, ne-glumačko vrijeme…
Nova hit predstava Snježna kraljica
U kazalištu Trešnja očekujemo premijeru predstave Snježna kraljica 27. listopada, a ulogu soba u predstavi je pripala Vama. Član ste stalnog ansambla kazališta Trešnja od 2015…. kako je tekao Vaš profesionalan put?
Još kao dijete krenuo sam na dramske radionice u Dramski studio mladih Hvar. Iz radionica se iskristaliziralo nas dvanaest koji smo se nastavili aktivno baviti glumom te bili profesionalno vođeni od strane dramske pedagoginje, redateljice i dramaturginje Dolores Kolumbić. Nakon srednje umjetničke škole dvoumio sam se između studiranja glume i kiparstva, no ipak je prevagnula ogromna ljubav i strast prema kazalištu. Akademiju sam upisao 2008., a diplomirao 2013. Još za vrijeme studija radio sam na nekoliko projekata, a nakon diplome počeo sam volontirati na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu na katedri scenskog pokreta. 2014. godine dobio sam ulogu Princa u predstavi Pepeljuga u kazalištu Trešnja i nedugo nakon postao sam član njihovog glumačkog ansambla. Upravo radim na svojoj osmoj predstavi u matičnom kazalištu, predstavi Snježna kraljica u kojoj igram ulogu soba koju izrađujem pomoću tehnike životinja kroz studiju kopitara.
Radili ste na predstavama, filmovima i TV serijama, no i kao model u modnim kampanjama. Koji projekt je do sada bio Vaš najveći izazov u karijeri?
Kao umjetnik volim se okušavati u raznim formatima i rijetko odbijam ponuđene projekte, no uvijek pokušavam ostati svoj i unijeti maksimum u svaki rad. Kao model sam počeo doma u Hvaru radeći s dizajnerom Tonijem Rico s kojim sam dugogodišnji prijatelj. Sudjelovao sam u gotovo svim njegovim kampanjama i revijama te mu pomažem u osmišljavanju koncepata i koreografija za revije. Jedan od većih izazova bio mi je masterclass Ecole des Maîtres koji okuplja mlade izvođače iz nekoliko zemalja Europe. Sudjelovao sam u programu 2014. radeći na predstavi JG matricule 192102 s talijanskim redateljskim dvojcem Ricci Forte. Predstava je bila fizički iscrpljujuća, a sam proces toliko intenzivan da su neki kolege odustali. Proputovali smo sve zemlje iz kojih su dolazili izvođači tako da smo stekli puno poznanstava i kontakata.
Osim rada na umjetničkim projektima, radite i na svojoj akademskoj karijeri. Asistent ste na kolegiju Scenski pokret na Akademiji dramske umjetnosti. Kako uspijevate iskustva iz prakse prenijeti studentima, onima koji su tek nekoliko godina iza Vas?
Rad na Akademiji je nešto što me ispunjava, a mogu reći i čini kompletnom osobom. Učenje glume je osjetljivo područje i iziskuje koliko intenzivan grupni rad toliko i individualan pristup svakom studentu. Naravno da se i sam još uvijek razvijam kao glumac i kao pedagog, no cilj mi je studentima prenositi tehnike i alate kojima će lakše prolaziti kroz svoj umjetnički razvoj.
Kada se predstava bavi velikom temom prijateljstva
Vratimo se na predstavu čiju premijeru mnogi roditelji čekaju s nestrpljenjem – režiju potpisuje mladi režiser Paolom Tišljarić, dok dramaturgiju potpisuje naša nagrađivana književnica Lada Kaštelan, Kako izgleda suradnja na predstavi za djecu od šest godina naviše?
Uvijek me smeta kada se najmlađoj publici pristupa kao publici s posebnim potrebama. Njima su danas informacije dostupne već od malih nogu i kazalište može i mora preuzeti odgovornost njihovog odgoja. Mislim da im se mora pristupati ozbiljno i razvijati njihovu svijest i maštu prema višim dostignućima, a ne ih stalno vraćati na dječju razinu. Ova predstava bavi se jednom od velikih tema. Prijateljstvom. Ona ukazuje koliko je čak i malo dijete spremno žrtvovati da bi spasilo prijatelja. Užitak je raditi na predstavi koja je već u startu dobro osmišljena Ladinom dramatizacijom, a Paolo u nju unosi multimedijalne sadržaje kako bi ju učinio što suvremenijom i bližom današnjoj djeci. Naravno ogroman doprinos predstavi daju i ostali suradnici, a posebno glumački ansambl s kojim je uvijek užitak raditi.
Što pripremate i čemu se veselite u svojoj profesionalnoj budućnosti? Očekuje li nas neko iznenađenje?
Neprestano si postavljam više ciljeve. Tako sam se ovo ljeto upustio u produkciju i režiju predstave Tristan i Izolda u izvedbi mojih kolega iz Dramskog studija mladih Hvar. Imam želju u Hvaru podignuti novu kazališnu scenu koja će programski obuhvaćati ljetni i zimski period. To je veliki projekt i iziskuje puno truda i vremena mojih suradnika i mene. Upornost i energija mladih ljudi s vizijom može puno toga napraviti tako da sam uvjeren da ćemo već od sljedećeg ljeta u Hvaru gledati neke nove, profesionalne i velike naslove.
