Već dosta dugo čitam jednu knjigu koja ima jedva nešto više od stotinjak stranica, ali ja ju izbjegavam dovršiti. Previše uživam u njoj da bi se od nje rastala. Riječ je o zbirci od 63 mikropriče o olfaktivnim sjećanjima koje je jedan od najpoznatijih suvremenih francuskih pisaca Philippe Claudel katalogizirao kako bi na papiru zaustavio vrijeme, vratio ga, sjetio se svoje prošlosti, zavičaja, otkrio tu i tamo koji miris svoje sadašnjosti. «Mirisi» su u Ediciji Božičević prije par godina objavljeni i u Hrvatskoj a autor je već nekoliko puta gostovao u Hrvatskoj na literarnim festivalima pa tako i na ovom posljednjem Frakturinom Festivalu svjetske književnosti u Zagrebu.
AUTOR KOJI UZNEMIRUJE I OSVAJA NAGRADE
Philippe Claudel osim što je pisac nagrađivani je režiser čiji je film «Voljela sam te toliko dugo» s Kristin Scott Thomas u glavnoj ulozi osvojio BAFTA nagradu za najbolji film te nagrade za režiju i glavnu ulogu na festivalima u Berlinu, Vancouveru, i druge europske i svjetske filmske nagrade. Kao i ova knjiga koju namjerno ne završavam, ovaj njegov film i uloga Kristin imaju duboki imprint u mojoj memoriji. Njegovo stvaralaštvo u skladu je s njegovom intencijom da nas djela trebaju omesti, uznemiriti, suočiti nas s nama samima, ljudskom prirodom, natjerati nas da vidimo nešto što otkriva previše, onkrajno…
U Hrvatskoj su još objavljene njegove knjige «Brodeckov izvještaj» za koji je dobio Goncourtovu nagradu a u kojoj piše o genocidu u Drugom svjetskom ratu ne imenujući ga nego, kao što kaže, prokazujući da je ljudskom rodu zlo inherentno, da se uslijed nekog kolektivnog ludila maskiranog u nacionalističke, religiozne, geografske razloge ljudi odjednom počnu ubijati; roman «Istraga» briljantna kritika modernog društva, njegove bizarnosti i apsurda knjiga koja podjednako evocira Kafku, Borisa Viana ili Terryja Gilliama i njegov zadnji filozofski roman o umiranju, ljubavi, prijateljstvu, umjetnosti «Stablo u zemlji Toraja».
Claudel je autor koji piše kao režiser, a režira kao pisac. Na ekranu zaustavlja vrijeme tišinom a na papiru brutalno osvještava ljudsku prirodu ili nenametljivo otkriva svoju najdublju intimu. S tim autorom počela sam jednog ružnog kišnog dana jutro uz kavu, znajući na što mu miriše buđenje dok malo pomalo zauzima svoje mjesto u svijetu, da mu crkva ima «miris čvrstog vjerovanja u čarobnu laž koja traje već dvije tisuće godina…», razumijevajući zašto voli hotelske sobe dok sada pišem ovaj intervju u jednoj koja miriše na neobavezujuće i nepostojanost. Pričala bih s njim satima o mirisima magle, masti, tinte, kolonjskoj vodi njegovog oca, ali imala sam samo jedan sat u kojem sam namjerno izbjegla voajeristički kopati po njegovoj intimi pa sam samo intelektualno čeprkala po njegovom stvaralaštvu.
MRAČNE KNJIGE O MUŠKARCIMA I MRAČNI FILMOVI O ŽENAMA
Pokušala sam si nekako sumirati vaš stvaralački opus pa bi rekla da pišete mračne priče o muškarcima, snimate još mračnije priče o ženama a pročitala sam da kada pišete i režirate za kazalište to su lagane priče o parovima. Postoji li možda još neki oblik umjetničkog izražavanja kojim se bavite i u kojem imate određeni tematski fokus?
Da, nekoliko godina sam slikao i bio sam vrlo loš u tome ali želio sam istražiti i druge oblike umjetničkog stvaranja. Eksperimentirao sam i s glazbom i fotografijom i s kiparstvom. Imam potrebu istraživati i onda kada pišem koristim ta iskustva jer kroz njih naučim puno i o sebi i o toj umjetničkoj formi s kojom eksperimentiram. Ta iskustva mi pomažu da se bolje izrazim tijekom stvaranja knjige ili filma. Kad radite na filmu morate koristiti jezik, glumu, glazbu, odjeću, glumce, pjesme… Poput dirigenta ste. Što je potpuno drugačije od pisanja gdje koristite samo jedan instrument – jezik. Ali to je onda veliki izazov i užitak – pokušati izraziti puno toga samo s jednim instrumentom, sami ste, ne trebate novac, producenta, manje ste ovisni, zapravo potpuno slobodni.
Kada se i kako neka vaša ideja pretvara u film a neka u knjigu? Kako je došlo do tog vašeg serijskog miješanja umjetničkih praksi?
Posve drugačije mi padaju na pamet knjige i filmovi. Kad se rađa knjiga krenu riječi a kad se rađa film čujem glazbu, vidim neki izraz lica, neko svjetlo i počnem slagati po stolu svoj storyboard s malim papirićima sa skicama ili riječima. Želja da pišem i snimam filmove nastala je u vrlo ranom djetinjstvu. Papir i olovku sam imao a prvu kameru sam napravio od papira. Kad sam vidio «Bilo jednom na Divljem Zapadu» Sergia Leonea shvatio sam da iza te filmske magije postoje neki ljudi koji su to snimili, glumili, stvorili, organizirali. I shvatio sam da je kamera poput skalpela, jedan kirurški instrument s kojim mogu raditi autopsiju nekog lika in vivo.
Kako je stvarati za kazalište? Samo pišete za kazalište ili i režirate?
Kazalište je opet potpuno različito. Kad pišem za kazalište uživam stvarajući dijaloge. To je pak poput nekog skladateljskog iskustva. Jednom sam režirao u kazalištu i shvatio sam da se ne osjećam ugodno s pozornicom a i da mi je to dosadno. Mjesecima ponavljati isti tekst totalno je iscrpljujuće iskustvo. Bila mi je muka od proba. Kad snimaš film svaki dan je potpuno drugačiji. I to mi je veliki užitak. I tako je i kad pišeš knjigu.
Apropos raznih umjetničkih praksi – vašu knjigu «Brodeckov izvještaj» u strip je pretvorio slavni francuski stripaš Manu Larcenet učinivši priču čitanijom i od originalnog književnog predloška.
Nisam poznavao rad Manua Larceneta. Dao sam dozvolu da radi na stripu po mojoj knjizi i nisam htio intervenirati. Vidjevši finalni proizvod osjetio sam da je odlično prenio hladnoću moje priče i da za razliku od knjige u kojoj se ne može napisati tišina on uspijeva kreirati grafički roman u kojem ima puno tišine. Tišina je iznimno važna u filmu i to su ti neki elementi čije se korištenje bitno razlikuju od jedne do druge umjetničke prakse.
Otkud različiti fokus na muškarce i žene ovisno o različitim umjetničkim formama u kojima stvarate?
Kroz svoje knjige istražujem muški svijet. Kad sam bio spreman snimiti svoj prvi film želio sam istražiti ženski svijet. Fasciniran sam glumicama, zapravo fasciniran sam ženama, ženskim likovima. No nisu samo žene protagonistice mojih filmova. Zadnji film koji sam radio bio je o dječaku, o jednom teškom djetinjstvu. A sljedeći film je opet trebao biti o ženi ali prije tri mjeseca sam odustao od njega jer tijekom godinu dana nisam uspio naći adekvatnu glumicu za glavnu ulogu. To je trebala biti starija glumica, koja živi u Škotskoj a koja je glumila u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Trebao sam glumicu koja savršeno govori i engleski i francuski i koja ima auru velike kazališne dive.
Zar Kristin Scott Thomas nije bila slobodna?
Oh, nas dvoje imamo vrlo poseban odnos. Snimili smo dva filma zajedno ali poput mačke i psa smo. Konstantno se prepiremo i borimo i pomirili smo se prije nekoliko mjeseci ali smo se dogovorili da više nikada nećemo zajedno snimiti film.
Šteta. Cijenim da je to dobro za vaš odnos, ali za filmsku umjetnost baš nije.
Takav je život. Odlučio sam odustati od tog filma i napisati novi scenarij, možda čak komediju.
PROCES PISANJA JE KAO DROGA
Jedna od prvih referenci na internetu za vas kao pisca a i za brojne druge umjetnike je koliko ste nagrada dobili. Evo i ja sam u uvodu u ovaj intervju neke vaše pobrojala. Muči me to u zadnje vrijeme jer pročitala sam puno divnih knjiga koje nikada nisu dobile niti jednu nagradu. Da li je to danas prije svega neki promotivni alat u izdavaštvu? Koliko je to vama bitno? Raduju li vas nagrade?
Ne, to uopće nije bitno. Odnosno nekim umjetnicima izgleda da je jako bitno. Moj zadnji film producirao je čovjek koji producira filmove Michaela Hanekea. I Haneke je genijalan režiser i ja jako volim njegove filmove ali navodno je prije nego je osvojio Palmu u Cannesu bio opsjednut osvajanjem Palme. I nakon što ju je osvojio postao je opsjednut osvajanjem druge Palme i nakon što je osvojio i drugu želi osvojiti treću. I meni je to vrlo neobično jer on ima 75 godina, slavan je i cijenjen svjetski režiser. Meni to ne daje energiju, to nije moje gorivo. To je kao nuspojava kod lijekova – nekada se desi. Kad pišem roman meni je bitno da svijet oko mene ne postoji, meni je to najintenzivnije iskustvo, ne trebam ni kokain ni heroin, proces pisanja je moja droga i kad završim knjigu i pročitam je nekad sam razočaran i odlučim je ne objaviti a nekad sam zadovoljan i objavim je. Najvažnije mi je da tekst, djelo ima korelaciju s intimnom idejom koju sam o njemu u začetku imao. Nekad nakon tog procesa uslijedi nagrada ali to mi nije bitno.
Ali to je ipak kao neki mali aplauz od publike, čitateljske ili gledateljske. A kad vi sami sebi zaplješćete?
Kad dobijem nagradu drago mi je da sam je dobio ali ona je za mene, pogotovo ako je riječ o filmu, prije svega za ljude oko i iza mene koji su sudjelovali u procesu nastanka djela. Za mene je stvar završena kada u knjizi napišem «kraj». Sjećam se prvog pitanja u prvom intervjuu koji mi je postavio novinar kad je izdana moja prva knjiga, pitao me «i kakav je osjećaj vidjeti svoje ime na koricama knjige?». Rekao sam «nikakav», to kao da nisam ja nego netko drugi s mojim imenom. I dan danas kada mi ljudi priđu i kažu da jako vole neku moju knjigu, da sam njihov omiljeni autor, ja kažem hvala ali to kao da je kompliment nekom drugom. Ja nemam neku dublju vezu s mojim knjigama ili filmovima nakon što ih završim, nakon toga oni postaju vlasništvo publike, ja ih više ne posjedujem.
Nakon što snimite film, ni ne pogledate ga?
Ne, tad mi je već muka od filma. Tijekom procesa montaže koji traje nekih tri mjeseca ja pogledam svoj film nekih 30, 40 puta i kad ga moram promovirati ja govorim prije ili poslije filma ali ga nikada ne ostajem pogledati.
KNJIŽEVNA GOSTOVANJA KAO ZAHVALNOST PUBLICI I INSPIRACIJA
Ali ako ste takvi zašto onda uopće dolazite na festivale poput ovog? S obzirom na to da je Festival svjetske književnosti u Zagrebu fokusiran na vrlo malo hrvatsko tržište to ni komercijalno nema značaj. Čemu onda trošiti vrijeme na to?
U pravu ste. Razumijem da ne djeluje baš dosljedno. Ali ja sam još uvijek, perpetualno, iznenađen činjenicom da ljudi čitaju moje knjige i u Francuskoj i u Hrvatskoj i u Japanu, Nizozemskoj… mene to još uvijek dječački veseli. Konstantno me iznenađuje da se na nekoj literarnoj večeri na kojoj ja gostujem pojavljuju neki ljudi koji su tamo iako bi mogli raditi štošta drugo – zašto su odlučili slušati tipa poput mene kada bi mogli ići u restoran s prijateljima ili u kazalište ii na koncert? To je velika čast i meni još uvijek toliko začudna. I pristajem doći na ovakve festivale da zahvalim svojoj publici i izdavaču koji je imao povjerenja u mene.
Da li ste ikada na ovakvom nekom gostovanju naišli i na neku inspiraciju?
Da! Prije tri godine bio sam u Puli i to mi je bio vrlo neobičan i inspirativan grad. More, ostatci rimskog amfiteatra, lijepe zgrade iz austrougarskih vremena i u isto vrijeme lučki, industrijski dijelovi. I godinu dana kasnije kada sam pisao svoju zadnju knjigu koja je upravo objavljena u Hrvatskoj «Stablo u zemlji Toraja» odlučio sam napisati jedan odlomak o Puli. Tako da nekada upoznaš nekoga, vidiš neki krajolik, otkriješ neki grad i ostaci sjećanja na to ostanu u tebi i kroz neki alkemijski proces nađu put do nekog tvog djela.
Foto: Iva Biondić, Edicije Božičević
