Maria Fasce
Nikad se ne osjećam baš skroz ugodno kad moram intervjuirati pisca. Pisci često vole da ih se samo pusti na miru da pišu. Ali kad već dođu kao gosti na Festival svjetske književnosti koji je u Zagrebu održan prošlog tjedna onda bar možeš pretpostaviti da mogu artikulirati svoje spisateljsko stvaranje. Jedna od gošći ovogodišnjeg FSK-a u Zagrebu i Splitu bila je Maria Fasce, argentinska spisateljica koja živi u Madridu, piše romane o ženama, prevodi na španjolski romane slavnih muškaraca poput Prousta, Camusa ili Mondriana a na festivalu je sudjelovala povodom izlaska svoje knjige «Žena s Isla Negre» na hrvatski.
Jedno malo žensko prepoznavanje
To je neka vrsta književno-povijesnog artefakta o slavnom pjesniku i neodoljivom egocentriku Pablu Nerudi i njegovoj drugoj ženi Deliji de Carril i trećoj Matildi Urrutia. Elegantno, emotivno i empatično djelo o odrastanju jedne djevojčice u čudnovatoj Nerudinoj kući na čileanskoj obali koja nosi ime otoka crnih stijena, u kojoj se fikcija i stvarnost isprepleću u priču o okrutnosti i nježnosti muško-ženskih i žensko-ženskih odnosa.
Voljela bi da smo Maria Fasce i ja prijateljice. Naime, desio nam se onaj tip ženskog prepoznavanja koji počne vrlo plitko – stilistički – obje smo imale naočale istog oblika, predimenzionirani srebrni prsten na kažiprstu lijeve ruke; i onda se instantno transformira u neka sofisticiranija intelektualna i duhovna prepoznavanja. Da smo prijateljice ona bi mene odvela da s njom plešem tango, ja bi ju upoznala sa svojim najboljim prijateljicama pa bi pričale o tome kako su muškarci poput djece… Ovako smo jedno malo žensko prepoznavanje i prijateljstvo zgusnule u sat i nešto uz kavu i zeleni čaj razgovarale o snažnim i talentiranim ženama i muškarcima u kojima se skriva malo Pablove hirovitosti i infantilnosti, otoku koji nije otok, o tome kako «u mraku se pojedinosti bolje vide» i kako cvijeće vene ako ga se dira a žena ako ju nitko ne dira. I zbog tog malog komprimiranog prijateljstva dozvolit ću si da za razliku od uobičajenog vi kojim u intervjuima oslovljavam svoje sugovornike Mariju oslovljavam sa ti.
Otkrivanje Pabla Nerude
Voliš pričati o svojim knjigama? Ima pisaca koji to ne vole, koji su nespretni s izgovorenim riječima poput koreografa i plesača koji tijelom oblikuju misli i emocije a u govoru se često nespretno popikavaju. No ti si jučer s velikim guštom i vrlo spretno i elokventno pričala o svom spisateljskom radu.
Volim razgovarati sa svojim čitateljima. Bila sam oduševljena što je na razgovor sa mnom na FSK-u u Zagrebu došlo toliko ljudi. U Španjolskoj bi ljudima trebalo platiti da dođu na razgovore s piscima, predstavljanje knjiga… Osim ako si Vargas Llosa ili tako netko. Jednom smo čak našli oglas gdje urednici nude ljudima da će im platiti ako dođu na prezentaciju knjige. Puno pisaca piše zato što se ne zna izraziti, nisu artikulirani, sramežljivi su, teško organiziraju misli ad hoc… U nekim zemljama, poput Argentine, ljudi još uvijek poistovjećuju djelovanje pisaca sa socijalnim i političkim angažmanom, neka ostavština iz 60-ih godina. A većina pisaca danas nema neke političke stavove. Ili ima vrlo loša politička promišljanja… Nismo uvijek dužni upozoravati i biti angažirani, nekada samo želimo pričati priče.
Pripremajući se da napišeš svoju priču o ženi, zapravo ženama s Isla Negre, i Pablu Nerudi, koliko si se potrudila upoznali Pabla, ne onog slavnog argentinskog pjesnika uz čije smo najtužnije stihove u mladosti proveli neke najtužnije noći, nego onog čovjeka koji se rodio kao Ricardo Neftalí Reyes Basoalto? Da li je lik tvog romana pravi ili izmišljeni Pablo?
“Žena s Isla Negre” je roman koji sam pisala u glavi stvarno dugo. Romani se dugo pišu. To nije samo ono vrijeme kad sjediš i pišeš nego i puno mentalnih akrobacija s likovima i strukturom. Treba neke barem dvije, tri godine za napisati roman. Ja sam ovaj pisala 20 godina. Odrasla sam uz pjesme Pabla Nerude, mnoge sam znala napamet i recitirala ih u glavi uvijek kada sam bila zaljubljena. Kada sam imala 30 godina otišla sam na Isla Negru i bila sam fascinirana vidjevši tu njegovu kuću, djelovala je kao kuća koju je osmislilo dijete – sve je bilo puno boca i školjki i lutaka. I upitala sam se kakva osoba je bio netko tko je to stvorio. Naravno znala sam osnovne stvari o njegovom životu ali tek tada sam počela čitati njegove biografije.
A onda sam počela čitati knjige koje su o njemu napisale žene poput Matilde. I taj muškarac je počeo poprimati neki drugi oblik. I onda sam čula snimku na kojoj Pablo čita svoje pjesme. I to je bilo strašno. Zvučao je tako pompozno i pretenciozno. A onda sam pročitala biografiju Delije de Carril i to je bilo ključno za moju knjigu. Delia je bila aristokratskog podrijetla. Odrasla je u obitelji koja je svake godine tri mjeseca živjela u Parizu. Kada su putovali prekooceanskim brodom do Europe oni su vodili svoju kravu da na brodu mogu imati svježe mlijeko. Ona je bila žena poput Simone de Beauvoir, vrlo neovisna, puno je putovala.
Pabla je upoznala u Madridu 1934., ona je imala 50 a on 30 godina, bila je glamurozna poput holivudske dive. Zaljubili su se i oženili ali brak nije bio važeći jer se Pablo još nije bio rastao od svoje prve žene. Otišli su na Isla Negru i ona je kupila tu kuću Pablu Nerudi. Kroz tu njenu biografiju uvidjela sam koliko je ona značila Pablu Nerudi i shvatila da je imao snažan kompleks klase, da je svim svojim ženama bio nevjeran i shvatila sam da tu postoji priča o čovjeku koji je uvijek između dvije žene. Pisci traže priče koje su još neispričane a ja sam takvu htjela ispričati o čovjeku o kojem je ispričano puno priča.
Nevini voajer kao svjedok ljubavnog trokuta
Ima u tvojoj priči još stvarnih fragmenata Pablove hirovitosti i nevjere?
Moja knjiga puna je informacija i malih stvarnih detalja. Na primjer on je neko vrijeme živio na Capriju dok je Delia bila na Isla Negri i cijelo to vrijeme na Capriju on je već bio s Matilde a Deliji je pisao ljubavna pisma. U isto vrijeme napisao je i zbirku «Los versos del capitán” koju se nije usudio objaviti pod svojim imenom da Delia ne otkrije da su to pjesme za drugu ženu, za Matildu. Pablo je čovjek koji je Deliji s Caprija pisao pisma o tužnom cvrčku kojem ona fali a ležao je na suncu pokraj svoje ljubavnice. To je tipična situacija ljubavnog trokuta. I tako sam imala priču, samo sam trebala naći način kako da ju ispričam. Onda sam odlučila izmisliti lik koji će tu priču ispričati – djevojčicu u dobi od 11, 12 godina. I onda je priča ispričana iz njene perspektive što mi je omogućilo da se fokusiram na ljubav, seks kroz specifičnu prizmu njenih opažanja. Ona je poput nevinog voajera.
Vrlo si nježna prema svojim ženskim likovima i to mi je posve razumljivo ali začudilo me kako si izbjegla bilo kakvo osuđivanje Pablove samoživosti, infantilnog nerazumijevanja svijeta oko sebe, neodgovornosti, nelojalnosti… Svidjelo mi se što nisi odsklizala niti u jedan od dva moguća klišea – niti si ga portretirala kao umjetnika-genijalca kojem je zbog njegovog talenta sve dopušteno niti kao mušku svinju koju treba prezirati bez obzira na talent.
Drago mi je što si to zapazila. Mnogi kritičari i novinari smatraju da sam Nerudi knjigom stvorila vrlo negativan imidž i šokirani su time. Ali ja nisam imala tu namjeru niti mi djeluje da je to tako ispalo. Prije svega smatram da u literarnom djelu ne treba donositi sudove, da se čitatelju ne treba govoriti što bi trebao misliti. Htjela sam pokazati kako je Pablo mogao biti zavodljiv. Talent je nešto vrlo privlačno, vrlo snažan afrodizijak. A htjela sam i pokazati da iako je bio nevjeran, grozan i prije svega vrlo sebičan, kao i brojni drugi umjetnici poput Picassa, žene si ne mogu pomoći nego voljeti ih i mislim da im na kraju i opraštaju njihovu sebičnost. I to mi se sviđa u priči – da likovi kroz priču evoluiraju, da čitatelji mogu mijenjati svoj stav prema likovima.
Fragmenti stvarnosti i fikcije
U zadnjem dijelu knjige Pabla gotovo da žališ što nije sposoban imati drugu vrstu odnosa sa ženama osim dječački potrebitog. Kao da si mu i ti oprostila. Taj stav, to mudro razumijevanje muškarca-djeteta ovisi i o tome kada čitamo knjigu, meni je u mojim godinama posve jasno o čemu pišeš, a pomirljivo razumijevanje muške prirode ovisi vjerovatno i o tome kada ti kao žena to pišeš.
Apsolutno. I to je neka referenca na moju prošlost, nešto što se i meni desilo. I ja sam kao mnoge žene zaljubila u nekoga tko je bio vrlo talentiran i strašno sebičan. Jedan moj dečko koji je bio talentirani pisac prekidao je sa mnom svaki tjedan kada mu nešto nije bilo po volji. I jednom mi je rekao i ta rečenica postoji i u knjizi – ljubav je poput rada a ja ne znam, ne mogu raditi. I znam da je to kliše ali muškarci su stvarno nekada poput djece. Neke stvari od njih ne treba očekivati. I treba ih takvima prihvatiti ili ne. Smiješno je da se Pablo za vrijeme Delijine odsutnosti čudi da je svo cvijeće u vrtu povenulo, on je posve iznenađen time. Vrtlarenje je nešto čime se bave žene i on je začuđen da cvijeće oko njega umire ali onda na kraju samo kaže da će se Delija morati pobrinuti oko toga.
Osim tvog odnosa prema stvarnim likovima zaintrigiralo me i kako si napravila odabir fiktivnog lika, male Elise? Kako si odabrala baš nju kao outsajdera koji će ispričati priču o tom ljubavnom trokutu?
Postoji savjet koji je Borghes dao piscima koji ja slijedim kad god pišem fikciju – treba pričati priču kao da ju u potpunosti ne razumiješ. U prvoj sceni romana Elisa krišom iz ormara gleda Matilde i Pabla dok vode ljubav ali ona ne zna što oni zapravo rade. Sviđa mi se taj osjećaj da čitatelj bolje od naratora zna što se događa. To je pomalo uznemirujuće. To sam željela postići. Postoje dva bitna pitanja kad počinješ pisati roman – tko priča priču? Jedan od protagonista? Ili omniprezentni narator, što ja osobno ne volim. A drugo je kako ćeš se odnositi prema vremenu. Možeš ispričati priču koja traje 24 sata na stotine stranica ili u manje od sto stranica možeš staviti čitav jedan život. U svojim knjigama pokušavam suziti vrijeme jer je onda priča intenzivnija.
I koji si odnos prema vremenu odabrala za ovu priču?
Odabrala sam manje-više period od 1952. do 1964., period u kojem je Neruda počeo putovati, u kojem je izdao Deliju zbog Matilde. Period uništenja jedne ljubavne priče i nastanka druge.
Razmišljala sam i o Pablovom ranijem životu u gradiću Temuco i na to kako je otišao od tamo i promijenio ime. Čini mi se da to govori puno o osobi, da je htio pobjeći od svoje prošlost. I u njegovim adolescentnim pjesmama koje je pisao u Temucu ima puno ljubavnih tema i mislila sam si što ako mu se neka djevojka iz tog vremena vrati u njegov život s jednom djevojčicom. Znači to je neka fikcija koja bi mogla biti stvarna. Sviđalo mi se staviti u knjigu četiri žene. Jednu koja uči, tek postaje ženom i ima tri potpuno različita uzora – svoju majku, siromašnu ženu kojoj je život žrtvovanje, koja još uvijek voli Pabla ali predala se, nema više nikakvih očekivanja, pa Matilde, koja je vrlo bliska s Pablom, koja se identificira s njime i naposljetku glamuroznu Deliju kojom je Elisa fascinirana.
Da li je ta Pablova težnja da pobjegne egzistencijalnoj jednostavnosti možda čak i bijedi svoje prošlosti ono što si utkala u Elisin lik? Jer ona na neki način bježi od majke, njenog mirisa češnjaka i siromaštva, ali nemoguće ju je osuđivati jer ona voli svoju majku i zapravo bježi od svoje prošlosti kako bijeda te prošlosti ne bi postala i njena budućno… Njihov odnos istkala si vrlo lijepo i tužno.
Da, htjela sam da bude tužan, da žališ njenu majku jer ona je preferirala da bude odbačena od svoje kćeri znajući da to može biti bolje za Elisinu budućnost. Takve su majke. Kad bude otpuštena ona se ne žali i to je bolno. Taj dio knjige kada se Elisina majka ni ne okrene kad odlazi, ne pogleda svoju kćer kako ova ne bi vidjela da ona plače i samo iza sebe ostavi jednu svoju maramu bilo mi je teško i pisati. Volim kad uspijem ispisati lijepe i tužne trenutke.
Očito si uživala krojeći riječima fragmente stvarnosti i fikcije Elisinog svijeta…
Fikcija je poput Frankensteina, nije bitno koji dio je istinit a koji izmišljen dokle god to funkcionira. A funkcionira kada ljudi, čitatelji tome vjeruju. I iako znaju da nešto nije istinito da tome vjeruju. Sretna sam kad me ljudi pitaju gdje bi mogli doznati više o Elisi. Sviđa mi se da sam uspjela kreirati lik koji kao da je postao dio svijeta. Kad pišem brinem o riječima ali ne želim da čitatelj osjeća riječi nego da klizi kroz slike. Pisanje je poput plesanja tanga. Treba samo znati hodati i tu i tamo ubaciti neku nenametljivu zahtjevniju figuru.
Foto: Vicens GimÈnez, Instagram
