Ilina Cenov: S Ivanom Ostojčić o književnosti i stilu

Untitled_0508

Uvijek se iznenadim kada u ovom našem kimkardašianskom/klikklik/lajklajk hiperkonzumerističkom i hiperpovršnom svijetu naiđem na ljude koji se u taj svijet (srećom) nikako ne uklapaju i koji svojim načinom života, poslom koji rade, interesima ili prostorom u kojem žive, voze nekim “svojim” kolosijekom. Autentični i drugačiji. I upravo takav je simpatičan bračni par, Ivana Ostojčić i Ivo Korečić, koje sam posjetila u njihovom predivnom stanu jedno nedjeljno, lijeno popodne. Ivana i ja smo se najprije “zapratile” na Instagramu (@renaissanceivana), i taj njen profil bio mi je okidač da im se “pozovem” u stan i s Ivanom malo porazgovaram. Nekoliko slika s Ivaninog profila dovoljno je za zaključak kako je riječ o posve posebnoj osobi. Evo, na primjer, Ivana i Ivo odlaze na piknike. S pletenom piknik košarom, porculanskim posuđem i staklenim čašama za pjenušac na štiklu. Pa tko to danas radi, kad smo gotovo svi tako “zaposleni”, “hektični” i u “ajmeništanestignem” filozofiji? A da ne pričamo o njihovom divnom stanu, gdje odmah s vrata, kad vas Ivana dočeka u dugoj cvjetnoj suknji, vidite da biste se mogli doseliti (s obzirom da sam ih “zaposjela” na gotovo tri sata, vjerujem da su se i pobojali kako nikad neću otići kući…).

Untitled_0507 Untitled_0500

Ivana i Ivo žive u stanu, u zagrebačkom naselju Dobri Dol, koje se (kojeg li čuda) smjestilo na brijegu. Naselje je izgrađeno krajem 60-ih godina prošlog stoljeća, a projektirao ga je arhitekt Aleksandar Bakel. I baš kao što je dobrodolsko naselje koncipirano tako da ima sve što je potrebno čovjeku (škola, trgovine, kafići, ljekarna, zelene površine, parkovi, parkinzi…), tako su i stanovi u ovim zgradama savršenog, kružnog rasporeda. U sredini stana je mokri čvor (kuhinja, kupaonica, toalet), te se kružno nižu prostrani dnevni boravak, radna soba, spavaća soba i još jedna mala sobica. Ivo je 2010. uselio u stan koji je pripadao njegovoj baki i djedu, te ga započeo uređivati, a onda je prije nekoliko godina došla i Ivana, te stanu dala i svoj pečat. S obzirom na velike staklene stijene, Ivana i Ivo mogli su se poigrati bojama, tako da je primjerice Ivanina radna soba zelene “eau de Nil” boje zidova, a jedan zid u dnevnom boravku obučen je u tapetu sličnih tonova, koju ponosno krasi rogovlje (inače neki davni ulov Ivinog pradjeda).

Untitled_0506 Untitled_0505

Bazične komade namještaja poput trosjeda, ili stolića u dnevnom boravku Ivana i Ivo kupili su u Ikei. Pokazali su se upravo savršenima za kombiniranje s namještajem kojeg su naslijedili, spasili od propasti, naručili putem Ebaya ili kupili na sajmovima antikviteta, pa tako i na našem Britancu. I naravno, nekoliko minuta šetnje po stanu dovoljno je da primijetite interese njegovih stanara, jer se svuda protežu gomile knjiga, CD-ova, ploča, slika, različitih uspomena, suvenira s putovanja, i to u jednom impresivnom redu (kojim se sama ne mogu pohvaliti, uz djecu od 8, 11 i 49 godina).

Kako se meni čini, neka me vlasnici isprave ako griješim, ovaj eklektični stan, u kojem je dosadna “igra na sigurno” nepoznat pojam, je zapravo jedna “neverending story”, stan s energijom savršene mijene, u kojem nema predvidivih zadanosti, zapravo stan koji je u svakom trenutku prilagođen svojim stanarima i njihovim željama…

A što mi je Ivana sve otkrila, uz lemon tart i five o’clock tea, serviran u divnim porculanskim šalicama, pročitajte u nastavku…

Untitled_0503

Gdje ste crpili inspiraciju za uređenje doma?
Ne pratim trendove, ne zamaram se onime što je u ovom trenutku moderno. Ali, volim gledati blogove i stranice o uređenju doma. Volim lijepe pariške stanove, sviđa mi se i talijanski stil, koji ponekad zna biti malo “over the top”. Volim i stranicu “The Socialite Family”, francuski blog posvećen interijerima i obiteljima koje žive u tim predivnim stanovima. Primjećujem kako niti jedan od tih pariških stanova nije baš minimalistički, baš kako to nije niti naš stan, pa mi odmah bude nekako “lakše” (smijeh), s obzirom da nisam baš ljubiteljica sada jako popularnog skandinavskog stila. Evo, baš smo nedavno bili u Austriji, i ponukana pariškim interijerima poželjela sam kupiti – ananas. Mislim, svaki fensi pariški stan ima ananas (smijeh). Ivo je rekao kako mu je to užasno ružno, ali, evo, ipak sam ga kupila i sada stoji u mojoj radnoj sobi.

Untitled_0504

Vidim da ima puno komada s pričom u Vašem stanu.
Pa da, primjerice stol i stolci u blagavaonici su ostali iza Ivinih bake i djeda, rogovi na zidu u dnevnom boravku iza Ivinog pradjeda, ormarić za CD-e je iz stana mojih roditelja, stolci u mojoj radnoj sobi spašeni su iz hvarske vikendice, već su ih skoro crvi pojeli, te smo morali dati temeljito restaurirati… U našem stanu ne nalaze se neki nužno vrijedni predmeti, ali nama su to predmeti s pričom. Svatko može otići i kupiti nešto skupo, ali ako nema razlog zašto to ima, onda mi to nema smisla. Bazični komadi poput trosjeda, stolića u dnevnoj sobi ili crvenih limenih komoda su iz Ikee, jer se odlično kombiniraju s tim našim komadima “s pričom”.

Vaš stan pršti od vaših različitih interesa. Koliko ste ti i Ivo sličnog ukusa u uređenju doma?
Pa zapravo, prilično smo slični i dobro smo se “proželi”, kako općenito u životu, tako i u uređenju doma. Oboje volim retro stil, s time da bi se Ivo prije odlučio za neki “gentelman’s club” stil, dok bih ja imala, na primjer, zimski vrt sa cvijećem (smijeh). Ali, nekako se nadopunjujemo i mislim da smo uspjeli naći pravu mjeru. Nismo baš pobornici modernog minimalizma, i to se doista vidi u našem interijeru.

Untitled_0501

Gledajući tvoj Instagram profil, ali i sjedeći kod tebe u dnevnom boravku, imam osjećaj da si zalutala u ovaj milenij.
Često razmišljam o tome. I drugi ljudi mi znaju reći da smo Ivo i ja kao iz nekog drugog stoljeća. Nisam sigurna koliko sam to sama izgradila, a koliko sam bila usmjeravana prema tom nekom načinu života od rane dobi. Naime, danas kad odem kod roditelja, vidim da nisam niti mogla ispasti drugačije, kad vidim kako oni žive, i kako su živjeli, uz knjige, kazalište i slične kulturne događaje. Imala sam fazu adolescentskog “bunta”, ali vidim da sam se “vratila” tom životu s knjigama, operom, kazalištem, i da me to veseli i ispunjava.

Untitled_0488 Untitled_0487

Iznenađujuće mi je onda da smo se nas dvije povezale upravo preko društvene mreže. Kakvo je tvoje mišljenje o tim tehnološkim novotarijama?
Nikada ne pljujem po društvenim mrežama, jer kad gledam presjek prijatelja i prijateljica, s mnogim ljudima s kojima sam danas bliska na neki način sam se povezala upravo preko društvene mreže. Za neke ljude sam tek preko Facebooka shvatila kako imamo zajedničke interese, da razmišljamo slično o istim stvarima, i nekako prirodno gravitiraš ljudima za koje vidiš da dijelite sličan svijet. Ali, zazirem od prevelike raširenosti “prijatelja” na društvenim mrežama, i sve svoje prijatelje na Facebooku osobno poznajem.

Untitled_0499 Untitled_0498

Radiš od kuće, s obzirom da si prevoditeljica, i imaš doista impresivno predivnu radnu sobu.
Volim biti okružena predmetima koji su mi bliski, to mi daje osjećaj doma. Radim od kuće i moram se osjećati ugodno. Nisu to nužno neki jako vrijedni predmeti, i ne radi se ovdje o materijalizmu, već baš o tom osjećaju ugode u životnom, a meni i radnom prostoru. Živjela sam i u nekim podstanarskim stanovima, i nisam se u svakom stanu osjećala jednako ugodno.

Kako si došla do toga da postaneš prevoditeljica? Što prevodiš?
Još pred kraj srednje škole sam znala da ću studirati na Filozofskom fakultetu, jer su mi išli jezici i književnost. Nisam bila sigurna što ću točno raditi, ali sam znala da će se to s vremenom iskristalizirati, što se i dogodilo. Kad sam bila mlađa dosta sam simultano prevodila, ali nedostajalo mi je to što se ne možeš na ništa usmjeriti, jer svaki put prevodiš neko drugo područje. Iako je simultano prevođenje puno bolje plaćeno, ovo što danas radim me ipak puno više ispunjava. Sve što danas prevodim mi je zanimljivo, volim to što radim, i volim ljude s kojima surađujem. Moj me posao na neki način centrira. Evo, trenutno prevodim katalog za Animafest, upravo sam prevela katalog za bijenale u Veneciji, prevodim i za muzeje, galerije i sl., prevodim tekstove o teoriji i kritici plesa, za časopis koji izlazi dvogodišnje, a uz to povremeno prevodim i knjige.

Untitled_0497

Čitala sam roman Philipa Rotha “Tragovi na duši”, koji si prevela doista fantastično i nadahnuto, kako je došlo do toga, i kako si se osjećala prevodeći djelo te važnosti i veličine?
Roman “Tragovi na duši” izvorno je bio namijenjen drugom kolegi prevoditelju, međutim je on bio prebukiran. Kako sam baš tada čitala Rotha na engleskom, predložila sam urednici da ga prevedem, jer sam to baš jako, jako željela. Meni je taj roman “mirisao”… U njemu ima puno pripovjedačkih glasova, i trebalo je rekreirati jezik kojim bi govorio, primjerice, umirovljeni sveučilišni profesor, ili nepismena čistačica, ili njezin suprug, vijetnamski veteran. Zapravo sam zamišljala kako bi likovi u romanu govorili na hrvatskom. Kad sam završila, dugo nisam prevodila ništa književno, jer me prijevod Rotha “razmazio” i nisam znala kada će mi se ponovno dogoditi da prevodim nešto tako kompleksno i duboko kao što je Roth, a on mi se dogodio sa nekih 28-29 godina. Pitala sam se hoću li ikada više dobiti priliku raditi na nečem ovako fenomenalnom.

Untitled_0490 Untitled_0489

Kaže pisac Bekim Sejranović, koji prevodi s norveškog, kako prevoditelj zapravo na neki način napiše taj roman koji prevodi. Slažeš li se s Bekimom?
Slažem se. Ponekad je teško pogoditi atmosferu i stil romana. Ne prevodiš riječ po riječ, već prevodiš značenje. Naravno, pri tome ima autora koji ti sjednu više i onih koji ti sjednu manje, ali da, trenutno se ostvarujem u potpunosti kroz prijevode, i zadovoljavam svoj “autorski moment”.

Untitled_0496

Sudeći prema onome što objavljuješ na Instagramu, i po tome kako izgleda vaš stan, a i naravno s obzirom na zanimanje, vidim da je i tebi i suprugu kultura iznimno važna. Misliš li da kod nas ima dosta kulturnih sadržaja?
Mislim da ima. Kad gledam na što bi sve valjalo otići, jednostavno ne stignem otići na sve. Ima doista puno događanja, i čovjek može kvalitetno odabrati. Mi ne možemo očekivati da nam na dnevnoj bazi defiliraju najveće zvijezde, ali konkretno u Zagrebu postoje tri odlična književna festivala, gdje možeš doći i gledati autore uživo, postoji bogata koncertna ponuda svih žanrova glazbe, dolaze nam odlične izložbe… Nisam nezadovoljna kulturnom ponudom. Evo, baš nedavno su bila dva sjajna operna eventa na isti dan, i bilo nam je baš teško odabrati na koji ćemo otići (smijeh). Zapravo, ono čega mi nedostaje je vrijeme.

Untitled_0495

Postoji li neko mjesto, neko kazalište, muzej u Europi ili svijetu koje bi baš željela posjetiti?
Mislim da mi tri života ne bi bilo dovoljna da posjetim sve muzeje u Londonu. Voljela bih u Parizu otići u Operu Garnier, ali oni održavaju vrlo malo predstava. Ona je prekrasna, i meni je nekako važno da taj hram kulture bude lijep, jer mi tada doživljaj bude potpun. Voljela bih si priuštiti to iskustvo, jer sam shvatila da što sam starija to sve manje plaćam predmete, a sve više doživljaje i iskustva. Pa tako, s obzirom da volim operu, gledala sam opere u Metropolitanu, Scali, Royal Opera Houseu i volim kad mogu spojiti putovanje s nekim takvim doživljajem…

Untitled_0494

Tko o čemu, ja uvijek o knjigama. Za kraj, koja su ti dva, tri najdraža djela i/ili autora?
U zadnje me vrijeme oduševio Izraelac Amos Oz i “Priča o ljubavi i tmini”. Oduševilo me njegovo pripovijedanje i način kako gradi priču, i kako najbanalniju svakodnevnu radnju Oz ispriča na način da to bude zanimljivo. I jako su mi se svidjela “Vrata”, mađarske spisateljice Magde Szabo. To je doista divan roman, koji me dirnuo do suza.

Untitled_0493 Untitled_0492

Untitled_0487

Untitled_0486

Untitled_0485

Untitled_0484

Untitled_0483

Untitled_0482

Untitled_0480

Untitled_0479

Untitled_0478

Untitled_0477

Untitled_0476

Untitled_0491

Foto: Sanja Jagatić