Jojo Mayer: ‘Biram slobodu ispred sigurnosti’

Jojo Mayer: ‘Biram slobodu
ispred sigurnosti’

Koncert Joja Mayera & NERVE koji je zakazan za večeras, u subotu 27. listopada, u zagrebačkom klubu Boogaloo prava je poslastica za glazbene znalce i prilika za doživjeti uživo neponovljiv nastup ovih majstora improvizacije koja se jednostavno ne propušta. Jojo Mayer slovi za jednog od najboljih i najznačajnijih bubnjara današnjice – uvrštavaju ga među najbolje bubnjare svih vremena, ali i među vodeće instrumentaliste i inovatore na polju live elektronike, dok je NERVE najpoznatiji po povezivanju klupskih ritmova (break-beat, jungle, drum ‘n’ bass) s jazz konceptom improvizacije i inovativnosti, stvarajući tako potpuno novi hibrid suvremene glazbe.

Predvođeni Jojom Mayerom NERVE će u Zagrebu nastupiti u sastavu John Davis, Jacob Bergson i Aaron Neevezie. Predgrupa će im biti NO!Mozzart, a nakon koncerta slijedi Ilija Rudman i NERVE After Party. Uz glazbeni dio, podjednaka pažnja bit će pridana i vizualnom doživljaju. Tako će bečki dvojac DORNWITTCHEN, koji između ostalog rade vizuale za legendarni elektro-dvojac Kruder & Dorfmeister, biti zaduženi za vizualnu transformaciju Boogalooa.

Uoči koncerta Jojo nam je otkrio ponešto o svojoj glazbenoj prošlosti, sadašnjosti ali i budućnosti…

Nakon dugih sedam godina vraćate se u Zagreb. Čega se sjećate sa zadnjeg koncerta koji ste održali u Aquariusu i što očekujete od ovog koji je na rasporedu u subotu, 27. listopada, u klubu Boogaloo?

Sjećam se entuzijastične publike i toga da smo se sjajno zabavili. Gostoprimstvo promotora i hrana su bili super. A od koncerta u subotu ne očekujem ništa. Trudim se ništa ne očekivati te svakoj situaciji i mjestu pristupiti otvorenog uma. Čini mi se da mi je takav pristup do sada samo pomagao.

‘Majstori improvizacije, tehnička perfekcija, sjajna glazbena dinamika…’ Ovo su samo neki od superlativa koji se pojave kada se u neku od tražilica utipka pojam ‘Jojo Mayer i NERVE’. Što mislite o tim opisima? Jesu li oni blagoslov ili prokletstvo?

Naravno da laska kada vas netko opisuje superlativima i do neke mjere ti opisi potvrđuju trud, napor i sve ostalo uloženo u sam rad. Ipak, trudim se održati zdravi balans vjere u sebe i poniznosti. Svjestan sam da je predamnom još puno rada. To je proces koji se oslanja na pomno promatranje samog sebe i okoline u kojoj se nalaziš. Lako se čovjek nađe u umjetničkoj zamci predavanja vlastitoj mitologiji.

Kako ste se vi i dečki iz NERVE-a okupili? Recite nam nešto više o početku tog putovanja i sadašnjeg NERVE stanja uma.

Sve je počelo mojim neuspješnim pokušajem da okupim bend koji bi mogao izraziti viziju koju sam imao sredinom tih sad već davnih 90-ih. Želja mi je bila svirati nove stilove elektroničke glazbe uživo u stvarnom vremenu – u to vrijeme to su bili drum and bass i break-beat. Tada čak ni u New Yorku, gdje žive i rade neki od najboljih glazbenika bilo kojeg glazbenog stila, nisam mogao pronaći muzičare koji su razumjeli ono što želim napraviti. S obzirom na to promijenio sam pristup i počeo promovirati tjedni tulum u downtown-u pod nazivom ‘Prohibited Beatz’ i zvao glazbenike i DJ-eve da dođu, sudjeluju i budu u međusobnoj interakciji. Na početku to sve skupa i nije zvučalo dobro ali su se svi jako dobro zabavljali te je nakon nekog vremena sve skupa počelo zvučati sve bolje i bolje. U nekoliko mjeseci taj je tulum postao popularan te istovremeno i svojevrsni laboratorij za moje glazbene eksperimente. Nakon nekog vremena iz svega toga nastala je jezgra glazbenika koji su postigli zavidan nivo sinergije i usviranosti. Na tim su se tulumima počele pojavljivati i slavne osobe. Nakon toga uslijedila je i medijska pažnja. Na početku nisam imao ime za bend. Nisam ga imao ni kad su me intervjuirali za The New York Times i pitali za ime benda pa sam jednostavno rekao prvu stvar koja mi je pala na pamet: NERVE! I to je označilo početak benda. Kroz godine članovi su se mijenjali, a današnja se postava više manje iskristalizirala prije 15 godina kada sam tražio novog basista i kada je na audiciju došao John Davis. Zadnji član u bend je stigao prije četiri godine. Radi se o klavijaturistu Jacobu Bergsonu koji je prvo s nama radio kao tehničar u studiju. Na kraju, esencijalni dio benda svakako je i naš tonac Aaron Nevezie.

Stanje uma NERVE-a je višeznačno i progresivno. U svojoj, to jest, njegovoj biti svakako je potraga za novom sintaksom ljudske kreativnosti u doba automatizacije i rane umjetne inteligencije. Izuzetno bitan element svega je, naravno, i improvizacija. Vjerujem da u društvu koje sve brže ponire u vrlo neizvjesnu budućnost upravo improvizacija postaje sve važnija. Dapače, današnja brzina tehnološkog razvoja sugerira upravo to da će improvizacija postati neka vrsta ‘novog planiranja’.

S obzirom na činjenicu da je vaš otac, Vali Mayer, glazbenik je li bilo ikakve šanse da se bavite ičim drugim osim glazbom? Imate li neko formalno bubnjarsko glazbeno obrazovanje i zašto ste odlučili svirati baš bubnjeve a ne, recimo, klavir ili se baviti nečim djametralno suprotnim od glazbe pa postali recimo liječnik?

Mislim da sam mogao postati što god sam htio. Uz bubnjeve također sviram bas gitaru i gitaru. Dok sam bio dijete svirao sam klavir, bio sam dobar u crtanju i slikanju i generalno sam imao dosta hobija. Mislim da me bubnjevima privukla ta kinetička snaga koja je imala veliki utjecaj na mene. Oduvijek sam bio izložen sjajnoj glazbi u velikim količinama. Imao sam sreće jer su me roditelji vodili sa sobom kad god su odlazili na koncerte izuzetnih glazbenika. Tako sam do svoje osme godine života već odgledao koncerte velikana kao što su Count Basie, Ellington, Ray Charles, Oscar Peterson, James Brown, Weather Report, Mahavishnu Orchestra i mnogih drugih. Sve to na mene je ostavio dubok trag. Rani susret s bubnjevima na neki mi je način dopustio da kanaliziram tu glazbenu energiju kojoj sam bio izložen i da je isto tako iskomuniciram s ‘vanjskim’ svijetom. Nikad nisam išao na satove bubnjeva niti se formalno obrazovao po tom pitanju. Učio sam gledajući i slušajući. Drugim riječima, samouk sam glazbenik. Dok sam bio tinejdžer bio sam potpuno opsjednut bubnjevima i provodio svaku slobodnu minutu svirajući. To je otišlo toliko daleko da sam izgubio interes za sve ostale stvari kojima sam se bavio. Do 13-te godine prepisao sam i odsvirao svaki bubnjarski solo koji je Billy Cobham ikad snimio. Naravno, to je utjecalo na moje školsko obrazovanje od kojeg sam nakon nekog vremena potpuno odustao. Nakon toga proveo sam godinu-dvije vježbajući svaki dan po 10 sati. Kada sam napunio 18 godina Monty Alexander pružio mi je priliku i zaposlio me. S njim sam odradio europsku turneju i kroz njega doživio svoj prvi internacionalni ‘proboj’ svirajući s legendama kao što su Dizzy Gyllespie i Nina Simone.

Cesta je bila moja škola. Po pitanju glazbe to je i dalje najbolja ali istovremeno i najteža škola koju netko može proć kako bi bio prihvaćen.

Kako je živjeti na relaciji New York – ostatak svijeta? Jeste li umorni od putovanja i tog ‘nomadskog’ stila života?

Kao što sam rekao ranije, ja sam improvizator. Biram slobodu ispred sigurnosti. U većini slučajeva moj je život san. Nema puno ljudi priliku raditi posao koji im dopušta vidjeti cijeli svijet radeći ono što stvarno vole. Ja sam izuzetno sretan. A dom je svako mjesto na kojem sam okružen ljudima koje volim i gdje je hrana dobra.

Birate li sami tko će svirati prije vas na koncertima? Da preciziram, jeste li imali prilike poslušati NO Mozzart! koji nastupa prije vas u Zagrebu?

Bendove koji sviraju prije nas na ovoj turneji odabrao je promotor, a ne ja. Vjerujemo u to da su izabrali dobru ekipu. Na žalost, nisam imao prilike poslušati bend koji svira prije nas u Zagrebu ali se veselim poslušati ih prije koncerta.

Poznati ste po tome da se prije i nakon koncerta družite s publikom. S obzirom da to baš i nije svakodnevna pojava kod glazbenika vašeg kalibra objasnite nam malo pozadinu te priče. Jeste li ikad imali ikakvih negativnih iskustava uslijed toga što se stapate sa svojom publikom?

Sve ovisi o veličini koncerta. To je i jedan od razloga zbog kojih i dalje volim svirati u manjim klubovima koji primaju do, recimo, 400-tinjak ljudi. U tom slučaju i dalje mogu ostvariti prisniji odnos s ljudima, doživjeti tu interakciju i popričati s njima. Cijeli bend obično nakon koncerta potpisuje albume i druži se s publikom. Ipak, znalo se dogoditi da se situacija otme kontroli. Jednom me u Moskvi publika skoro zgnječila. Njih oko 200-tinjak stisnulo me uza zid u klubu dok su se pokušavali izboriti za moj potpis. Ludnica! Na kraju su me dva zaštitara podigla i doslovno iznjela iz mase. Zastrašujuće! Isto tako jednom u Šangaju ekipa od 20-ak policajaca sa pozornice me otpratila u backstage nakon koncerta. To je zapravo bilo zabavno…

Bliži i dalji NERVE planovi za budućnost su…?

Ovaj i idući mjesec smo na turneji po Europi a nakon toga ćemo uzeti malu pauzu. Planiramo biti u studiju tijekom proljeća iduće godine i raditi na novom materijalu koji će svjetlo dana vjerojatno ugledati na ljeto. Nakon toga opet slijedi turneja po SAD-u, Aziji i Europi koja će trajati do kraja 2019. godine.

Koncert Jojo Mayer & NERVE organiziraju umjetnička kuća BigYellowHouse i Progressivecrew.com. Ulaznice su u prodaji po pretprodajnoj cijeni od 135 kn u sustavu Entrio.hr.

Učitati još
Zatvori