Ako je samo ljepota dostojna ljubavi i jedini je oblik duhovnog svijeta koji možemo prihvatiti i iskusiti kroz naše osjećaje, kao što piše nobelovac Thomas Mann, onda Takuyu Sumitoma treba voljeti jer ga je silno lijepo gledati kako pleše. Jedan je od rijetkih plesača, baletana, koji pleše i tijelom i svakim mišićem na licu pa i kosom i znojem, kao da u genima nosi nešto od dramatične minucioznosti Kabuki izvođača, kao da ga se može dok pleše i vidjeti i čuti.
Tko jeTakuya Sumitomo?
Takuya Sumitomo baletni je solist Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu od 2015. godine i od tada je na daskama HNK utjelovio najrazličitije baletne likove – Viteza u Modrobradom, Princa u Orašaru, Zlatnog idola u Bajaderi, grofa Andrássyja u praizvedbi baleta Elizabeta Austrijska – Sissi, Izgubljenog dječaka u Petru Panu i tri vrlo dramatične uloge za koje Japanac nije ni prvi, ni najlogičniji, a ispostavilo se da je bio idealni izbor – Leona Glembaja u Gospodi Glembajevima, Vronskog u Ani Karenjinoj, Gustava Von Aschenbacha u Smrti u Veneciji.
Leo Mujkić, koreograf i režiser Gospode Glembajevih i Ane Karenjine te Valentina Turcu, koreografkinja i režiserka najnovijeg baletnog ostvarenja HNK produkcije Smrt u Veneciji našli su, kao što mi je u intervjuu ispričao Takuya, u njemu te mračne likove iskopavši iz njega osjećaje koje ni sam nije znao da posjeduje transformiravši ga i kao osobu i kao plesača.
Kako je izgledao tvoj put od rodnog Japana do Hrvatske?
Stigao sam iz Japana u Europu kad sam imao 16 godina. Prvo sam došao u Belgiju, gdje sam proveo dvije godine i završio Kraljevsku baletnu školu. Razmišljao sam da li naći posao u Europi ili se vratiti u Japan i odlučio sam ostati. Bio sam na nekoliko audicija pa sam prvo plesao u Estoniji, pa u Srbiji i onda sam našao ovu kompaniju – HNK, istražio njihov repertoar, koje su razine njihovi plesači i bio ugodno iznenađen repertoarom, pogotovo suvremenim komadima. Naime, interesiraju me i druge vrste baleta od onog klasičnog, bijelog. I došao sam na audiciju kod Leonarda Jakovine, on me primio u ansambl i evo me sada ovdje.
Koliko su različita japanska i europska kultura, život?
Razlike su ogromne. Kad sam iz Japana stigao u Belgiju bio sam šokiran. Azija i Europa posve su drugačije kulture. Ali bio sam mlad i vrlo sam se brzo prilagodio. U Japanu je sve vrlo striktno i precizno, posebno kad je vrijeme u pitanju. Kašnjenje od minutu ili dvije prava je drama. I ima nešto dobro u toj preciznosti ali ne uvijek. Do 16. sam živio u tom režimu preciznog tajminga, onda sam došao u Antwerpen i jednog dana čekao sam autobus. I nije dolazio. I bio sam u panici. Mislio sam da sam pogriješio stanicu, vrijeme… ali onda je autobus došao s 15 minuta zakašnjenja i vozač je rekao da je to kao da je na vrijeme.
I sada živim u Europi više od 10 godina i normalno mi je da autobusi kasne 15 minuta. Sada mi je normalan život u Europi, a u Japanu se osjećam malo stresno. Naravno da je Japan moj dom ali nakon što već 12 godina živim 10-11 mjeseci godišnje u Europi, a provodim samo mjesec, dva u Japanu, tamošnje su mi navade postale malo stresne. Naprosto mi je ugodnije ovdje u Europi.
Dolaziš iz baletne obitelji? Tvoja mama ima baletnu školu?
Da, dolazim iz baletne obitelji. Ali nije moja majka osnovala baletnu školu, već moja baka. To je mala privatna baletna škola u jednom gradiću u prefekturi Osake koju je od moje bake preuzela moja majka, a sada ju preuzima moja sestra. I baka i majka bila su balerine. Sestra je nakon završetka baletnog školovanja u Rusiji preuzela školu. Ja sam do svoje 13. godine išao u školu koju su vodile moja baka i moja mama, ali tu je ipak nedostajalo discipline s obzirom na to da sam im bio sin i unuk pa su me s 13. godina poslali u baletnu školu u Osaku , kao i moju sestru. Kada idem u Japan primarno boravim u Osaki gdje i sada imam i neke plesačke angažmane.
Gledala sam te kako plešeš razne uloge. Vrlo si versatilan – možeš igrati romantičnu, komičnu, tragičnu, čak i božansku ulogu. Ali najviše te volim gledati u dramatičnim ulogama kad plešeš Leona Glembaja ili grofa Vronskog ili svoju najnoviju ulogu Gustava Von Aschenbacha. Plesači često vole imati neki svoj omiljeni tip uloge i držati se njega. A ti djeluješ kao da baš uživaš igrati se sa svim tim posve različitim likovima.
To bi bio i moj komentar. Ja uživam u svim tim ulogama, njihovom kreiranju, traženju tih likova u sebi. Volim te promjene iz predstave u predstavu – ako je jedna predstava teška, nazovimo ju crnom onda volim da je sljedeća predstava bijela. Uživam transformirati se u posve različite likove. Iskreno, teže mi je igrati na primjer svjetlo plavu ulogu pa onda opet sličnu svjetlo plavu ulogu.
Kojem tipu lika je Takuya najsličniji?
Privatno?
Da, kad bi birao svog avatara, na primjer, koji bi lik odabrao – Leona? Zlatnog idola?
Nemam pojma. Najiskrenije. Mislim da i ja imam više lica, da sam bitno različit s različitim ljudima. Mogu biti vrlo ozbiljan ali nisam izgubio ni osjećaj kako je to biti dijete. Kad sam radio na liku Izgubljenog dječaka prisjetio sam se kako sam se kao dječak igrao s vodom i pijeskom. Niti u jednoj ulozi zapravo ne glumim nego nađem nešto slično u sebi i to uvećam, napumpam, i stvorim lik iz toga.
To je apsolutno vidljivo kad plešeš. Lako je vjerovati tvojim emocijama na sceni. Čitala sam u tvom intervjuu, kada si prošle godine plesao ulogu Leona Glembaja, da ti nije bilo jasno zašto ti je Leo Mujić dao tu ulogu i kako ćeš taj kaos, bijes i tugu naći u sebi. Ali našao si taj Leonov mrak u sebi. Kako je bilo naći Gustavov mrak u sebi?
Da, to su uloge iste boje, mračne, teške uloge. Slične ali ne iste. Kad sam dobio ulogu Leona Glembaja stvarno nisam imao pojma kako ću ga naći u sebi. Pročitao sam Krležinu dramu i mislio si – ja nisam nikada ništa slično dramatično doživio. Kako ću pokazati te snažne emocije? Ja nemam tako snažne facijalne ekspresije, sramežljiv sam; odnosno bio sam sramežljiv ali više nisam. To je snaga Lea Mujića, on je znao kako se poigrati s mojim emocijama i to je puno pomoglo. I slično se desilo s ulogom Gustava. Valentina je nevjerojatno precizna i jasna, zna točno što želi stvoriti, pokazati od samog početka do kraja.
Pročitao sam novelu Thomasa Manna, pogledao film ali za kreiranje uloge Gustava ključni su bili njeni komentari na probama, njene upute. Nismo željeli vući previše referenci na film, već kreirati Valentininu viziju lika. A i htjeli smo lik odmaknuti koliko god je moguće od moje interpretacije Leona Glembaja. Jer imam isto tijelo, glavu, lice, kosu a i kostimi, bijela košulja i crne hlače, su slični pa nam je bilo bitno da se odmaknemo od lika Leonea. I mislim da smo to donekle uspjeli.
Kad plešeš Gustava, nekoga tko je prije tvoje i Valentinine interpretacije bio satkan od riječi, krojiš li ga više od njegovih emocija ili misli?
Gustava smo sagradili i od njegovih emocija i od misli. Ovo je balet, naš jezik je tijelo i pokret. Valentina nam je dala neki osnovni koreografski rječnik pa smo onda gradili likove emocijama i njihovim razmišljanjima iz novele. U ovom komadu ja na početku i kraju predstave imam jednu kratku koreografsku sekvencu koja je potpuno identična, isto mičem i ruke i noge i sve. Al plešem ju s posve drugačijom emocijom i to izgleda kao posve drugačija sekvenca.
Baleti Valentine Turcu imaju snažnu erotsku komponentu. Novela Thomasa Manna Smrt u Veneciji ima snažan homoerotični naboj. Svidjela mi se ideja baleta Smrt u Veneciji jer baletu je homoerotičnost inherentna. Kako si ti doživio uprizorenje tog aspekta priče?
Kako ja čitam priču Gustava von Aschenbacha to je priča o jednom starom čovjeku koji u Veneciji upozna jednog dječaka i zaljubi se u njega. Ali smatram da u toj priči, kao ni u ovom našem baletu, nije bitno da je riječ o dva muška lika. Gustav Tadzia vidi kao objekt ljepote. Umjetnički objekt koji niti jedan umjetnik ne može stvoriti, Tadzio za Gustava predstavlja utjelovljenje čiste umjetnosti. Prateći Tadzia, Gustav po Veneciji prati umjetničko djelo, utjelovljenje ljepote.
A za što bi ti prije umro – za ljubav ili za umjetnost? Ti svaki dan žrtvuješ svoje tijelo za umjetnost pa ti je to sigurno bitno. Ali što je bitnije?
Uh, kakvo teško pitanje. Mogao bi umrijeti i za ljubav i za umjetnost. Ali bojim se da ne mogu odgovoriti na to pitanje, ne mogu odabrati između ljubavi i umjetnosti.
Tekst: Iva Biondić
Foto: HNK (Smrt u Veneciji)
