Gergő Kovács, dvadedsetjednogodišnji umjetnik i ilustrator iz Budimpešte, dio je novog naraštaja mladih umjetnika čiji je rad posvećen učincima Interneta na kulturu, društvo i umjetnost. Riječ je o multimedijskim djelima koji se kreću između opipljivog (velika otisnuta platna, fizički objekti, projekcije na elemente galerijskog prostora) i neopipljivog (video-loopovi, 3D ilustracija, photobashing), a taj pristup se i tematski odražava u njegovim radovima koji istražuju suodnos stvarnog života i onog kojeg živimo na društvenim mrežama.
Radi se o novom, trenutno vrlo aktualnom valu ‘post-Internet’ odnosno Internet-awareumjetnosti s naglašenom Internet kid estetikom kakvu na domaćem terenu zasad ne viđamo često, a postaje sve cjenjenija diljem svijeta —Kovácsevi su radovi tako već izlagani u Pekingu, Frankfurtu, Los Angelesu, New Yorku, Londonu i Guatemala Cityju. Osim predstavljanja postojećih djela, Gergő će uz pomoć Iskon Interneta na Danu D predstaviti i novi rad pod nazivom Lava Flows Through Vocaloid Paradise.
DD: Mladi si umjetnik čiji su radovi već izlagani diljem svijeta i veseli nas što ćemo na Danu D tvoj rad pokazati i hrvatskoj publici. Da ubrzamo stvari, kako bi nam se najbolje predstavio?
GK: Haha, zbilja ne znam. Stvari koje radim najčešće su virtualne. Uglavnom su o osjećajima. I pretvaranju suza u 3D mape.
DD: Neke od fraza kojima opisuješ svoja djela su ‘fragmenti misli’, ‘depresivna stanja’, ‘prezasićenost poticajima’ i ‘prisjećanje na uspomene’. Koliko se univerzalan trudiš biti kad se baviš takvim osjećajima? Koliko toga je tvoja osobna interpretacija nekog općenitog stanja današnje mladeži?
GK: Teme kojima se bavim (virtualnost, teorija Interneta i tako dalje) katkad je teško prikazati na pristupačan način. Dijelom stoga što još ne znamo kamo svrstati umjetnost nastalu nakon što je Internet postao dijelom svakodnevice, dijelom jer smo i dalje vrlo neiskusni u razumijevanju svoje interakcije s novim tehnologijama, a dijelom i zbog akademske i kunsthistoričarske terminologije koja je uglavnom vrlo isključiva i nedokučiva, te umjetnost ne približuje široj publici. U ovom slučaju to nije najsretnija situacija, jer su učinci tehnologije na naše živote stvarni i opipljivi, prezasićenost poticajima i vapnja za stalnim pritokom novih podražaja nas skoro sve zahvaća.
Kao ‘suvremeni umjetnik’, nalazim se u privilegiranom položaju, i kad bih kao takav pokušao biti glasom velikog broja ljudi, moglo bi se lako dogoditi da ih krivo predstavim. Baš zato se najčešće svojim vizualima ne trudim prenositi poruke. Ipak, zbog moje dobi, radovi koje proizvodim zasigurno bolje rezoniraju s generacijama koje suvremenu tehnologiju doživljavaju kao nešto s čim su rođeni, jer su to ljudi koji tu tehnologiju razumiju na puno intimnijoj, intuitivnijoj razini.
DD: Tvoja interpretacija suvremene komunikacije, posebice društvenih medija, osjetno je zloslutna: katkad kaotična i agresivna, katkad melankolična i talasasta. Je li riječ o načinu na koji percipiraš naš odnos s tehnologijom ili pak više estetski izbor?
GK: Na mjestima gdje je tehnologija zabave najraširenija i najnaprednija, elektronski uređaji su skoro pa vanjski organi tijela svojih potrošača, postaju integralni dio načina na koji ljudi funkcioniraju. To se odražava na sve aspekte života. U skladu s time, smatram da je vrlo bitno osvijestiti da tehnologija nije samo poboljšanje, već i duboka promjena naših ekonomija, kultura, društvenih interakcija, svega. Fantastična je i štošta nam olakšava, ali predstavlja i prijetnju, opasnost. Moramo uspostaviti konverzaciju o njenim posljedicama: primjerice, u 2016. možemo bez problema reći da je ideja privatnosti postala iluzorna.
DD: U svom radu kombiniraš digitalnu umjetnost i fizičke objekte — primjerice, repetitivni video-loopovi često prate velike plohe otisnutog platna. Što te najviše intrigira i uzbuđuje u istraživanju te neopipljive granice nestvarnog i opipljivog?
GK: Moguće je da ih kombiniram iz čiste potrebe, dok pokušavam preživjeti na razmeđi dizajna i galerijske umjetnosti. Ili me pak stvaranje posredstvom Interneta naučilo da slobodnije razmišljam o skakanju iz medija u medij — umjesto da se svrstam u jasnu kategoriju ‘slikara’ ili ‘grafičkog dizajnera’. Postoji određena tjeskoba kod umjetnika koji se bave samo digitalnom umjetnošću. Osjećaju se… manje vrijedno, jer njihov rad nije opipljiv? Nije se lako odreći tradicije. Ipak, zanimljivo je razmišljati o tome kako bi digitalna umjetnost mogla postati svoja zasebna ‘stvar’, jednako cijenjena kao i fizički objekti, i to je nešto čemu se najviše radujem.
Cijeli intervju možete pročitati na linku.
Intervju: Dario Dević i Bojan Krištofić
Foto: Bahance
Preuzeto s dizajn.hr.
