Na sceni Pozorišta na Terazijama, beogradskog Broadwaya, stoji lijepi secesijski stakleni paviljon. Moglo bi to biti predvorje neke lenjingradske zgrade ili neki mali zimski vrt iz njujorškog Central parka ili sjenica iz nekog priobalnog vrta u Rigi u Latviji. Kroz oronulu građevinu kojoj su godine izlizale boju, potrgale električne kablove i zamutile stakla ulazi muškarac kojem vitkost i gipkost prikrivaju godine sve dok ne stane pod gruba svjetla reflektora koja otkriju da je pred nama godinama nježno okrhnuta sjena jednog od najslavnijih i najboljih baletana na svijetu – Mikhaila Baryshnikova, plesača čije su samo Albrechtove varijacije iz baleta Giselle na YouTubeu pogledane više od milijun puta.
Neki koji su uspjeli propustiti Baryshnikova kao dio ikonografije klasičnog i modernog baleta 20. stoljeća znaju ga možda kao glumca-plesača iz filma «Bijele noći» ili «Točka zaokreta» koji je imao 11 nominacija za Oskara među kojima i jednu za Baryshnikova ili kao brodvejskog partnera Lize Minnelli, Franka Sinatre… Većina, posebno ženskog dijela, generacije X i milenijalsa zna ga kao ruskog umjetnika Aleksandra Petrovskog, velike ljubavi Carrie Bradshaw. Niti jedan od tih Misha, kako Baryshnikova od milja zovu, nije se pojavio na pozornici tijekom gostovanju predstave «Brodsky/Baryshnikov» na 14. Beogradskom festivalu plesa početkom ovog tjedna. Pojavio se prijatelj Josepha Brodskog, neki novi Misha, koji zadnjih desetak godina eksperimentira s avangardnim teatrom.
Joseph Brodsky, rođen 1940. u Lenjingradu, prebjegao je 1972. u SAD gdje 1974. u New Yorku kod slavnog ruskog violinista i dirigenta Mstislava Rostropovicha upoznaje Mikhaila Baryshnikova, rođenog 1948. godine u Rigi u današnjoj Latviji, plesača lenjingradskog Mariinsky, nekoć Kirov, baleta koji je tijekom turneje u Kanadi zatražio politički azil i stigao u Ameriku. Dvojica lenjingradskih emigranata već prve noći, koja potraje do jutarnjih sati, u nekom grčkom restoranu u West Villageu uz whisky i cigarete sklapaju doživotno prijateljstvo. I ono je u šetnjama kroz New York, susrete širom svijeta i putovanja Europom potrajalo do smrti Brodskog 1996. godine.
Predstava «Brodsky/Baryshnikov» umjetnički je intimni hommage pjesništvu i životu dobitnika Nobelove nagrade za književnost 1987. godine, Josephu Brodskom, koju je režirao latvijski režiser Alvis Hermanis. Nije to niti kazališno niti plesno ostvarenje; više neka spiritualistička seansa u kojoj se uz zvuk zrikavaca i pucketanje kratkih spojeva ogoljelih električnih kablova izmjenjuje Mishino recitiranje Josephovih pjesma uživo s snimljenim dijelovima koji su se čuju sa zvučnika. Uz njih Misha izvodi neke improvizacije na temu flamenka ili buthoa, utlovljeljuje motive pjesama poput leptira ili šamana ili se gubi u nekom pokušaju eksperimentalno-teatralnog grotesknog prikaza smrti. Baryshnikov ne glumi Brodskog, on ga priziva pa se njegova posmrtna sjena i ukazuje glasom s vrpce starog magnetofona koji sjedi pokraj Baryshnikov na klupi ispred paviljona zajedno s bocom Jameson whiskeya, Josephovog omiljenog, kutijom cigareta, jednom zelenom budilicom, kovčegom i nekoliko knjiga.
Emotivnih je to 90 minuta u kojem se vidi Mishino poštovanje prema djelu i životu svog prijatelja ali teško ga je pratiti ako ne govoriš ruski. A ta poezija mora biti na ruskom jer dio njenog značenja i osjećaja leži u ritmu i melodiji tog jezika. Najljepši, najemotivniji dijelovi predstave su oni u kojima Misha samo čita neku pjesmu interpretirajući je očima i malim gestama, i onaj kada u pjesmi o starosti ogoli bijedu ruske svakodnevice u kojoj su obojica odrasli skinuvši sa sebe grubi sako i ružne cipele, zasuče hlače i pokaže gipko tijelo plesača i kožu koja ne pripada jednom 69-godišnjaku kojem pripada lice koje reflektira i smrti i bolesti i tuge i okrutnosti života u egzilu i nestanak domovine i gubitak ljudi koje se voli i svega što se na životnom putu, u borbama kroz život prođe.
Na samom kraju predstave Misha zastane kao da se nešto sjetio i iako već na izlasku s koferom u ruci on se ipak okrene, izvadi iz džepa malu knjižicu i pročita pjesmu koju je Joseph Brodsky napisao kad je imao 17 godina: «Zbogom, i ne sudite me preoštro. Spalite moja pisma, poput mosta… Budite jaki i borite se. Sretan sam zbog onih koji mogu putovati s vama.»
