Ilina Cenov: Moje putovanje u Odesu

cof

Zašto Odesa?

Pitali su nas u čudu gotovo svi kojima smo rekli kako ćemo na desetak dana, s dvoje djece na odmor u ukrajinsku Odesu. A zašto ne? bio je uglavnom naš odgovor. Grad nastao prije točno 223 godine, ukazom ruske carice Katarine II, poznata crnomorska luka, povijesno i kulturno središte bivšeg Ruskog Imperija, grad neobičnih legendi, krijumčara i gospode pustolova, grad kojeg njegovi iznimno gostoljubivi stanovnici od milja zovu Odesa Mama, u kojeg se nepovratno zaljubio i sam Mark Twain, grad čipkastih fasada, koje je oskvrnavio gotovo pedestgodišnji komunizam… Nama se činio kao upravo savršeno mjesto za ljetni odmor, ali i avanturu. I nismo pogriješili.

oznor

Sve ljepote Odese

Kad je gore spomenutim ukazom odlučeno da će se na ovome mjestu graditi grad, prvi budući stanovnici (u mojoj glavi, naravno, gospoda pustolovi) shvatili su da nemaju čime graditi, jer na tom području nije bilo ni drveta ni kamena. Zato su krenuli ispod zemlje, u potragu za kvalitetnim građevnim materijalom. I tako je naša Odesa, paralelno rasla gore, ali i dolje, ispod zemlje, te danas prolazi ispod grada tvore zamršenu mrežu od (nezamislivih) 2.700 kilometara (primjerice, Rim ima oko 300 km podzemnih hodnika, a Pariz oko 500 km). S obzirom na to da je građena planski, njene su ulice i trotoari široki, s bogatim drvoredima, i nizovima mahom trokatnih palača.

cof

Opera

Svaki stanovnik Odese nabrojat će vam sve ono što morate vidjeti kod njih, pa smo tako bili na koncertu u najljepšoj europskoj Operi (koju su projektirali isti arhitekti koji su projektirali riječki i zagrebački HNK, tako da ima velikih sličnosti), bili smo na Potemkinovim stubama, inače su službeni ulaz u grad, iz luke, šetali smo Deribasovskom i ostalim ulicama u centru, prepunih trgovina, i jako stajliš kafića i restorana, u kojima je uvijek vreva i turista i domaćih, vidjeli impresivan park Gradski vrt, sličan našem Zrinjevcu, luksuzni Hotel Bristol, nebrojeno mnogo palača različitog stupnja uređenosti, ali smo i jednostavno besciljno lunjali ulicama, nastojeći udahnuti i osjetiti vibracije i mirise veličanstvenog grada.

sdr

Opera

sdr

Opera

S obzirom na to da je Ukrajina bila jedna od Sovjetskih republika, nemoguće je ne primijetiti i komunističko nasljeđe. Doista, komunizam (i njegova represija) je bio toliko duboko usađen, da se lako na divnim, starim zgradama, s fasadama punih ornamenata primjećuju komunistički ožiljci: čudno zazidan stari balkon, plastične tende kojima tu jednostavno nije mjesto, oronulost i nebriga stanara (vjerojatno tada “zaslužnih”, došlih od tkoznagdje). Međutim, ima taj hladni, teški, veliki i monumentalni komunizam u Odesi i nešto interesantno, nešto “ugly attractive”. U konačnici, čini dobru petinu njene povijesti, i jednostavno je neizostavni dio njenog nasljeđa. Monumentalni spomenici, veliki parkovi, realsocijalističke zgrade nisu nešto što je nama strano, povezuje nas i s našim nasljeđem…

cof

Podzemlje Odese

Posebno nas se dojmio posjet podzemnim hodnicima, trosatna šetnja s vodičem kroz povijest grada. I tu u podzemlju, gdje jednom kad začkomiš i ugasiš lampu, shvaćaš da se nalaziš u mjestu apsolutne tišine i mraka, postali smo najočitije svjesni činjenice da su ovuda marširali jedni od najvećih pustolova, krijumčara i kriminalaca uopće… Za naježiti se…

sdr

Kaže se da, ako želite osjetiti bilo grada i njegove ljude, trebate posjetiti tržnicu. Odesa ima poznatu tržnicu hrane (ali u okolnim ulicama prodaje se i sve ostalo), Privoz, ali i vrlo poznati buvljak, Baraholka, koji se proteže kroz nekoliko blokova ulica u starijem dijelu grada, a uglavnom izgleda kao naš Hrelić, sa štandovima poslaganim po autima, dekicama, ili improviziranim klupama. Ovdje ćete doista vidjeti sve i svašta, od ljudi koji prodaju svoju kramu, kako bi preživjeli, pa do fantastičnih predmeta iz komunističke ere, poput ordenja, uniformi i kućanskih predmeta, ali može se naići i na sasvim pristojne antikvitete. Naravno, poželjno je bilo otići s nekim zaljubljenikom u buvljake, a ne s dvoje nejačadi koja je ritmično ponavljala: “idemo.idemo.idemo.idemo.”, ali i moje “protrčavanje” kroz ta dva marketa bilo mi je zanimljivo iskustvo.

cof

cof

Grad suprotnosti

Danas je Odesa grad suprotnosti, kao uostalom i svako područje koje je preko noći prešlo iz komunizma u kapitalizam (“tajkunizam” kod nas, “oligarhizam” kod njih). Pa ćete ovdje lako vidjeti Lade i Volge iz nekih prošlih vremena, kako voze pored novih Maseratija. Također, u Arkadiji, plažnom području gdje smo bili smješteni, nižu se vrlo fensi beach clubovi s bazenima, koje si mogu priuštiti samo najbogatiji Ukrajinci.

Dakle, i ovdje su neki malo “lakše” prebrodili bolni porod iz jednog u drugo društvo. (Iako, moram napomenuti da su cijene nama iz Hrvatske bile i više nego pristupačne, pa je tako prosječna cijena ručka za nas četvero, s pićem, u vrlo finim i lijepim restoranima koštala oko 250 kn, kavu ćete piti u samom centru, u finim kafićima za 7-8 kn, sladoled ćete jesti za 3-4 kn, 1.5 l flaširane vode u trgovini ćete platiti 2 kn, i td. Eto, nevjerojatno, ali moguće, Hrvatska ima bolji standard od Ukrajine).

oznor

sdr

Nakon ruske aneksije Krima, koji je do tada bio turističko središte Ukrajine, Odesa se prometnula u pravu turističku meku, koja se ubrzano gradi (velike, višekatne, mramorne zgradurine), mahom u području mora i plaža. Ali, ima jedno ali. Turisti su u 90 % slučajeva Ukrajinci. Svega nekoliko smo puta u gradu naišli na strane turiste, u što i sami spadamo. I to nas je u potpunosti oborilo s nogu.

Stara, nostalgična Odesa

Naime, uspjeli smo uhvatiti Odesu u onom malom djeliću vremena, dok još nije postala preizgrađena, prepuna bogatih, starih Europljana, koji hvataju mlade, nezamislivo prekrasne Ukrajinke (kako to bogati, stari Europljani već poslovično rade na Tajlandu ili na Kubi), dok još sve nije podređeno turizmu, turizmu i turizmu, i dok još uvijek možete otkriti autentičnost. Još se uvijek možete izgubiti u masi stanovnika ovog grada, vozeći se za smiješnih kunu i nešto po glavi autobusom starim barem 40 godina, sa zavjesicama i tapecirungom na vozačkom mjestu ( ako ste gledali “‘Ko to tamo peva” onda vam je sve jasno…).

Taj isti bus zaustavit ćete bilo gdje, gdje želite ući, samo mahanjem vozaču. Platit ćete tako da novac pošaljete po putnicima, iz ruke u ruku, do vozača. Ako ste sretnik koji sjedi, pridržat ćete vrećice nepoznatoj teti, uz smijeh i neviđenu ljubaznost. Ako zaboravite sići, pa kad konačno shvatite da ste u 11 navečer s dvoje djece u totalno nepoznatom kvartu, čitav će bus vikati vozaču da vas pusti van, kako biste preko ceste uhvatili bus koji će vas vratiti… Kad pitate gdje je neka znamenitost, uglavnom će vas prosječni građanin otpratiti do iste, ako treba, nazvati vam taksi, pronaći apoteku, ispitati koji tramvaj vozi gdje, čuditi se što vi iz Hrvatske uopće radite kod njih, i konstatirati da smo svi, kako nam je objasnila ljubazna teta kad smo joj rekli odakle smo, “Slavenska braća”…

cof

cof

Odesa Mama

I zadnju večer, dok smo se tramvajem vozili do našeg stana, i dok sam promatrala sumračne vizure pulsirajućeg grada, razmišljala sam o tome kako obožavam putovati. Bilo gdje, bilo kada. Uvijek. I uvijek mi je divno, i uvijek se super provedem, nešto naučim, vidim, upoznam. Ali, samo neke lokacije zasjednu na Tron Posebnih Mjesta. Sa samo nekim mjestima na ovom svijetu se nekako prožmem. Ostavim mali djelić sebe. Dobijem mali djelić grada. I uvijek se želim vraćati, ponovno i ponovno. Rab, Mošćenička Draga, Kairo, i evo sada moja Odesa. Veličanstvena Odesa. Odesa Pustolovka. Odesa Ljepotica. Odesa Mama…

sdr

sdr

cof