Iva Biondić: Rosé pjenušac koji ostavlja bez daha

Iva Biondić: Rosé pjenušac
koji ostavlja bez daha

Rosé pjenušac Zero Brut

Ovo nije tekst o pjenušcu. Iako bi se to zbog reklamnog naslova moglo činiti. Ne, ovo je tekst o emocijama i olfaktivnim i gustativnim sjećanjima i prijedlozima. I neko ljubavno pismo jednom pjenušcu i njegovom kreatoru. I ujedno neki pokušaj demistifikacije (odabira) pjenušaca i pisanja o vinima i pjenušcima. Kažem demistifikacije zato što, kao što kaže Luciano Visintin iz vinarije Veralda gdje proizvode Zero Brut, taj rosé pjenušac koji ostavlja bez daha, je najbolji opis vina jedno produženo „m“ – „mmmmm“.

Moram još nešto priznati na samom početku prvog teksta koji pišem o vinu, odnosno pjenušcu. Ja ništa (teoretski) ne znam o vinu. I koliko god da je bilo prilika i koliko god bi bilo nekako adekvatno da je netko mog profila i životnog stila bio na nekom vinskom tečaju ja nisam bila. Osim jedne večeri kad sam s prijateljicom upala na lekciju o francuskim vinima, a sve čega se sjećam je da se nakon što kušaš desetak vina i pjenušaca informacije o istima utope u slasnim tekućinama. I ostalo mi je neko sjećanje da pjenušac mora imati okus na putar i friški brioš.

Moja (ljubavna) priča s Veraldom počinje prije dvije godine u jednom istarskom restoranu kad mi konobar predlaže da probam Ambru, Veraldinu orange malvaziju. Još mi se nikada nije desilo da kušam neko vino i odmah drugog dana odlazim u vinariju koja ga je proizvela i probam sva njihova vina i želim biti najbolja prijateljica vlasnika dotične vinarije. Da, da, mene vino učini jako emotivnom. Tada sam upoznala Luciana Visintina pa s vremenom i njegovu obitelj, a stotinjak boca Veraldinih vina kasnije čini mi se da mogu reći i da sam u vrlo prijateljskom odnosu s gospodinom koji ga proizvodi.

Miris jagoda i malina…

Zato i pišem ovo. Zato što Veraldina vina bude više emocija od svih vina koje sam ikada prije probala. Zato što ne mogu odlučiti koje mi je vino koje Veralda proizvodi bolje. Zato što stoji ona Luciana Visintina da su neka vina zgodna i lijepa, a do sada sam popila puno zgodnih lijepih vina, ali da tu nije bilo puno ljubavi. S Veraldinim vinima sam stvarno u ljubavi. A znam i one koje tu ljubav sa mnom dijele ili one koji Istriana, koji je 2015. po Decanteru ocijenjen kao jedno od najboljih monosortnih vina na svijetu, drže svojim kućnim vinom ili treće koji poput mene gotovo svakodnevno muku muče birajući između Ambre i Malvazije.

A Zero Brut je posebna priča. I u svom neznanju o proizvodnji vina jasno mi je da nije lako od grožđa poput terana napraviti nešto tako lepršavo a trajno, fino, lijepe boje, nešto što odlično ide i uz škampe i uz pečenog odojka … Kad dođeš na padine na kojima raste Veraldino grožđe intuitivno osjetiš da je riječ o položaju koji radi to vino, da je ono proizvod drugog ritma života, osjetiš snagu zemlje na kojoj stojiš, neku jednostavnu proizvodnu magiju koji tamni plod teran grožđa pretvori u bajkovitu ružičastu kristalnu tekućinu.

Zero Brut nema okus po putru i briošima, Veraldin Brut miriše na jagode i maline, miriše na voće iako to nije po pravilima kako bi trebao mirisati pjenušac. Jer to je kao da vam netko kaže da je muzika samo Bach, a Frank Sinatra, Adele ili Air nisu. Okus, ovaj seksi revolucionarni pjenušac, ima po sreći i pri svakom gutljaju malkice te ostavi bez daha. A kao što kaže ona slavna – u životu i jesu bitni samo oni i ono i onda kad ostaneš bez daha. Ili kao što bi Luciano rekao nema smisla opisivati Beatrice (onu slavnu Danteovu) ima jedino smisla pokušati opisati osjećaje prema Beatrice da bi se shvatilo koliko je Beatrice posebna. Ja bi rekla da u slučaju Zero Bruta nema smisla ništa drugo, čak ni ovaj tekst, nego upoznati Zero Brut a ja vam želim da uz Zero Brut 2019. što češće ostanete bez daha.

Učitati još
Zatvori