Journal lice: Martina Miholić

martina-3

Za dva dana u Zagrebu se otvara najveća izložba hrvatskih mladih umjetnika, 33. Salon mladih, čiju kustosku koncepciju ovaj put potpisuju dvije vizualne umjetnice i kustosice, Mia Orsag i Martina Miholić. Popričala sam s Martinom koja je otkrila koje razlike djelovanja mladih umjetnika sama vidi u usporedbi stvaranja u Hrvatskoj i inozemstvu te što možemo očekivati na ovogodišnjem Salonu, a i koje mjesto u svemu tome ima i Antisalon.

1. Vratila si se u Zagreb nakon više godine života u Londonu, i sada nakon nekog vremena u Zagrebu možeš li usporediti likovnu scenu mlađe generacije tamo i ovdje, postoje li sličnosti, bore li se s istim problemima… ili ne?

Iako se London s jedne strane čini gradom s beskonačnim mogućnostima, rekla bih kako se tamo mladim umjetnicima ustvari mnogo teže etablirati i dobiti priliku izlagati u galerijama nego ovdje. Po završetku studija na Central Saint Martinsu, nakon finalnog ocjenjivanja u kojem je sudjelovalo nekoliko osoba, uključujući osobnog mentora studenta, drugog profesora s fakulteta te vanjskih suradnika koji su u ovom slučaju bili kustosi jedne od najprestižnijih galerije na svijetu Serpentine Gallery, na otvaranju završne izložbe, mentorica mi je sva ushićena rekla kako je moj završni rad bio primjer rada za ocjenu distinction te kako su kustosi iz Serpentine bili oduševljeni njime. Sjećam se, tu večer, vraćala sam se kući noćnim busom, i bilo mi je neugodno i sada mi je neugodno jer znam da zvuči pomalo patetično, no činjenica je da su mi se oči suzile od sreće, vrlo naivno mislila sa – evo isplatila se i nekretnina koju su starci prodali kako bih mi pokrili troškove studiranja – mislila sam kako su mi sada sva vrata otvorena.

Smiješno mi se sada sjetiti tog osjećaja. Smiješni su bili pozivi za izlaganje u galerijama koji su uslijedili nakon. Dobivala bi mailove od galerija koji bi započinjali izjavom kako su primijetili moj rad te ga smatraju perspektivnim, predviđaju moju uspješnu karijeru te nude svoj izložbeni prostor uz listu usluga, no nakon prvotnog ushićenja, kada bi došla do kraja maila pisalo bi koliko to sve skupa naplaćuju.

martina-5

Kasnije sam radila istraživanje galerija čiji mi se profil sviđao. Dolazila bih na njihova otvorenja, pratila program i na posljetku nekolicini njih za koje sam smatrala kako bi mogli pozitivno reagirati na moj rad, poslala svoj portfolio. Od kustosice jedne od tih galerija dobila sam i odgovor. Pokušala mi je na najbezbolniji način objasniti kako dnevno primi nekoliko takvih mailova koje niti ne otvara, ali evo nešto ju je u mom ipak zainteresiralo pa ga je pročitala do kraja i odlučila mi se javiti, no samo sa savjetom da se na taj način ne javljam galeristima, tj. da se ne javljam galerijama u kojima barem nekog od voditelja ne poznajem jer si u suprotnom time radim kontra uslugu. Iz navedenih priča jednostavno je zaključiti koliko je ustvari teško etablirati se na sceni, možda je to jedan od razloga zbog kojih bi se mladi umjetnici na brojne načine pokušali mapirati pa čak i odustajući od autentičnosti i smislenosti u vlastitom radu.

Iako nikako ne bih htjela generalizirati te primijeniti kritiku na čitavu scenu, no jedan, barem prema mojem mišljenju, negativan aspekt kojeg sam imala priliku primijetiti je (nazvat ću to) pomodarstvo unutar likovnog izričaja brojnih (mladih) umjetnika. Jasno, svako doba i razdoblje donosi određene zajedničke karakteristike i obilježja, no za ilustraciju mi je smiješno kada je bilo ‘in’ biti ‘sustainable’ (poticanje održivog razvoja, prije svega u ekološkom i ekonomskom kontekstu), ako nisi bio ‘sustainable’ to onda nije bilo dobro. Bilo mi smiješno gledati i slušati kako bi ljudi silno pokušavali uvesti tj aspekt u svoj rad, a često bi od doslovce otpad/smeća stvarali novi otpad/smeće fizički, ali i intelektualno, a možda su samo krivo shvatili termin i koncentrirali se na vlastitoj samoodrživosti… No, ustvari kada gledam iz ove perspektive možda sam i ja krivo shvatila taj termin. Nadalje jednom je prilikom moj prijatelj (koji je predavao na umjetničkom fakultetu) na otvorenju izložbe komentirao za okvire na radovima, rekavši ‘these frames are so last year’ – i nije se šalio! Svakako, vidim i pozitivne tendencije koji prepoznajem i kod naših mladih umjetnika, a odnosi se na svojevrsnu samoorganizaciju, povezivanje, skvotanje prostora te korištenje istih kao ateljea, sve rašireniju pojavu pop up izložbi, korištenje vlastitih stanova za izlaganje… , građenje svojeg novog sustava.

2. Od 2015. voditeljica si Galerije PM i Galerije Prsten u HDLU Zagreb i sada s Mijom Orsag potpisuješ kustosku koncepciju Salona mladih. Kako je biti s druge strane likovnog stvaralaštva, posebno jer obje dijelite tu scenu s tom istom mlađom generacijom?

Ustvari rad u HDLU-u nije moj prvi susret s tzv. drugom stranom, odmah po završetku ALU počela sam raditi na Test festivalu, zatim, unutar udruge ULAZ organizirala sam i provodila projekt Export-Import u suradnji s Hrvatskom veleposlanstvom u Londonu. Kroz rad Pucanj u prazno Mia i ja jednim djelom smo problematizirale taj odnos bivanja umjetnicama, voditeljicama galerija i kustosicama. Mada, iskreno još uvijek mi je neobično za sebe reći da sam kustosica jer se prije sve ga doživljavam umjetnicom.

Iako, kao što sav već navodila, svoju trenutačnu poziciju voditeljice galerija pokušavam iskoristiti maksimalno afirmativno prema umjetnicima s kojima surađujem. Pristupam im iz pozicije umjetnice, uvažavajući činjenicu kako možda nisu svi upoznati s procesima organizacije i produkcije izložbe. Svjesna sam osjećaja ushićenja kada nekada i nakon nekoliko godina napokon imaš priliku prezentirati svoj rad, no s druge strane projektima pristupam s koordinatorskom racionalnošću. Trudim se u komunikaciji biti maksimalno pozitivna, umjetnicima na maksimalnoj usluzi i pomoći, uzimati u obzir njihove specifičnosti i nevoljkost bavljenja logistikom i maksimalno ih rasteretiti od iste, no neki plan i dogovor mora postojati, jer suprotno se odražava i na kvaliteti samog projekta. Što se tiče dijeljenja scene, upravo zato što sam svakodnevno u kontaktu s likovnjacima, opažam kako postoji velik broj ljudi koji se uzajamno potiču, potpomažu, tvore aktivnu, kvalitetnu i vibrantnu scenu. U takve odnose želim vjerovati i vjerujem. Drago mi je ako u toj sceni mogu dopridonijeti s jedne strane, ali i velika čast što imam priliku pokušati i s obje.

martina-7

3. Svojim kontinuiranim radom i čestim izlaganjem koje problematizira i dovodi u pitanje ženu, mediji i struka te definiraju (ili smještaju u tzv. kalup) kao feministicu… Osjećaš li se takvo?

Meni je najbolje kada me izvan konteksta likovne scene netko pita, ti si umjetnica, što, baviš se slikarstvom, ja odgovaram, pa ne baš, dalje onda kiparstvom, grafikom, ja, pa ne baš… Onda naravno uslijedi pitanje kakvom se ja to umjetnošću bavim gdje i sama zapnem pokušavajući definirati što ja to ustvari radim, staviti se u neki kalup koji će drugome biti razumljiv. Ti kalupi često nam služe kako bi si lakše stvorili referentnu točku, smjestili nekoga u neku svoju mapu, nišu te znali otkuda dalje nastaviti. Činjenica je da funkcioniramo unutar određenog sistema jezika i da bi komunikacija uopće mogla biti moguća, neka vrsta imenovanja, nazivanja stvari određenim imenom mora postojati, mora postojati neka zajednička referenta točka. No, rekla bih da izrazi kojima imenujemo druge osobe u stvarnosti ne definiraju tu osobu koju pokušavamo definirati, već naše relacije, poimanje, razumijevanje te osobe, a takva imenovanja često su ograničena vlastitim limitima i kontekstom.

Svakako neki od mojih radova dotiču se tzv. ženskih pitanja. Mada zanimljivo je kako se neki radovi i teme, iako ih možda inicijalno nisam zamislila rodno polariziranima, iščitavaju se na način da se automatski definiraju kao problematiziranjem ženskog pitanja. U svom radu progovaram iz pozicije osobe, umjetnice Martine Miholić, za koju se desilo da je, eto, i žena i ne bježim od svoje biološke datosti. Feminizam, svakako, pod uvjetom da ga ispravno čitamo. Recimo to ovako, ljudi jednostavno nisu jednaki, no trebali bi imati jednaka prava i mogućnosti, odnosno biti u polju političkog i ekonomskog života apsolutno jednaki. To je vrsta feminizma za koju se zalažem (i unisex WC-i).

4. Salon mladih je 2012. godine izazvao reakciju organiziranja Antisalona, koji će sada imati svoje treće izdanje na kojem mogu izlagati svi ‘odbijeni’ od Salona mladih. Kako gledaš (gledate) na tu pojavu? Netko mi je prije par dana rekao da mu se čini kao dobar potez takvo kontinuirano izlaganje, ako ništa barem zbog toga da se vide obje strane medalje žiriranja…

Ajme skoro smo upropastile Antisalon ove godine! U jednom smo trenu razmišljale treba li napraviti presedan i izložiti sve radove, no ipak se na kraju nismo odlučile za tu opciju. Ovo pitanje na svojevrstan način uvodi naredno, treba li uopće postojati tema ili bilo koja vrsta medijskog okvira na Salonu mladih i što bi Salon mladih uopće trebao biti? Svi članovi žirija, ali i umjetnička scena imali su svoja i podijeljena mišljenja. Smatram legitimnim postojanje i nepostojanje teme. Također činjenica je da je svaki prethodni i da će svaki sljedeći kustos pristupiti istom događaju na drugačiji način i podržavam tu vrstu demokratičnosti, no evo mi smo ovaj Salon koristile kao instrument kojim smo, ne samo odabirom radova već i popratnim programom, ali i kroz pruženi medijski prostor željele preispitati model financiranja umjetničkog rada kao i egzistenciju mladih umjetnika unutar postojećeg sustava… Vratimo se na Antisalon. Apsolutno podržavam tu ideju i jako mu se veselim. Otvorenje Salona i Antisalona održat će se istog datuma s par sati razlike, stoga pozivamo i naše posjetitelje da se kasnije presele u Mediku / Galeriju Sivu (i mi ćemo). Meni je Galerija Siva super, često ju posjećujem, pratim program, smatram ju vidljivim mjestom koje ima i odgaja svoju publiku te generira nova i kvalitetna imena od kojih ćete brojna vidjeti upravo na Antisalonu.

martina-1

5. Što možemo očekivati od ovog izdanja Salona, kakve su generacije koje dolaze…?

Te generacije ne dolaze, one su već tu, a odgovor kakve su potražite sami i dođite ih pogledati na 33.salon mladih i Antisalon.

Foto: Sanja Jagatić Photography

Komentari

1 Response