Nije sve baš tako savršeno

Nije sve baš tako savršeno

blog-mama-8

Pričaju ti o tome, svi redom, i tate i mame. Pokušavaju dočarati, jako se trude. Imati djecu je vrh Svemira…

To je nešto što se riječima ne može opisati. Nadnaravno iskustvo, ako mene pitate, jer da budem sasvim iskrena, nisam to uspjela percipirati. Tuđa djeca bila su mi draga, ali rado sam se vraćala u mir svog doma nakon glasnih dječjih rođendana.

Nisu me zanimale priče drugih mama o porodu, dojenju, kašicama, odgoju…

journal blog

Pričali su još da je trenutak kada ugledaš vlastitu bebu THE trenutak i da se momentalno zaljubiš u nju. Ono što sam poslije naučila je da ti nitko, osim možda najbližih prijateljica i to onako, potiho, neće reći da se ne trebaš zaljubiti u svoje dijete kada ga prvi put ugledaš. I da je to skroz ok. Par sati nakon traumatičnog poroda prvi put su mi donijeli dijete, koje nisam mogla ni primiti radi infuzije, pa su mi ga samo prislonili uz bradu. Nije to bio susret o kakvom sam maštala i na kakav su me svi pripremali. Za početak, moja štruca nije bila niti mirisna, a niti štruca. Bebu od 4,5 kile teško možete usporediti sa štrucom kruha, a obzirom na praksu u rodilištima da se bebe kupaju dan nakon poroda, nije baš nešto ni mirisala.

journal blog

Da stvar bude još bolja, beba je snažno zaplakala čim se naslonila na mene, a ja nisam znala što sad. Zbunjeno sam pogledala medicinsku sestru i pitala što da radim, i dobila jednostavan odgovor – to je vaše dijete! Iskreno, u tom trenutku meni je to bilo sasvim novo dijete koje u životu nisam vidjela i nisam imala pojma kako da ga umirim. Malo mi je čak bilo i neugodno pred sestrom što to ne znam, jer eto, moje je, pa se valjda podrazumijeva da znam što ću s njim. Počela sam mu pričati na uho i moliti ga da ne plače, i kao da je pročitao moju paniku, umirio se i prestao. Sestra je iskomentirala: Eto, vidite da možete, uzela bebu i otišla.

journal blog

Znala sam da je moje dijete na sigurnom pa sam zaspala kao top i odmorila se. Dani u bolnici prolazili su kao godine, jedva sam čekala da dođemo doma. Bio je sladak, kao što su sve bebe slatke kad se rode, no nisam osjećala onu epsku ljubav o kojoj su mi pričali, ali nisam stigla o tome razmišljati. Kod kuće je krenula čista operativa. Plače – zašto opet plače, pa sad je jeo? Spava – zašto tako dugo spava? Bljucka – jel sad opet gladan? Dojenje, upale, kupus, vrući tuš, hladan tuš, paracetamol, strah od mastitisa, panika… Kaos u glavi. (Nisam slučajno napisala kupus. Kupus je, uz vrijedan izvor C vitamina, i must have proizvod za sve novopečene mame. Smiruje upalu i čini početak dojenja podnošljivijim – za mene jako korisno otkriće).

Prazna radosnica stoji na stolu i čeka da je popunim, a ja se osjećam kao stroj koji hrani drugo biće i žudi za snom. Sad kad se osvrnem, nisam znala drugačije. Osjećaji nisu bili prioritet, podrazumijevalo se da ga volim, ali daleko je to bilo od onih priča o zaljubljenosti. Nisam se imala vremena baviti time, naporan je to posao, biti mama, i ne ostavlja baš puno vremena za razmišljanje, pogotovo na samom početku.

journal blog

No prošlo je tako par mjeseci – uspostavila se ravnoteža, upoznali smo se svi troje. I odjednom smo shvatili da nam se beba smije, da nas doživljava, da se umiri samo kad je „onako“ nosimo. Situacija je postala ozbiljna kada smo uvidjeli da smo nezamjenjivi tom biću za čije smo postojanje i zaslužni i odgovorni, i odjednom, samo tako, sjelo nam je ono s početka priče. Da je nevjerojatno i da gledaš u to dijete kao da ga prvi put vidiš jer ne vjeruješ da je tu. I da se tu negdje, između mijenjanja pelena, umornih pogleda supružnika i prvog osmijeha te naše bebe, dogodila ljubav.

journal blog

Ona s velikim LJ, o kojoj pričaju samo oni koji su je doživjeli. Za svaki dobiveni osmijeh padamo u nesvijest, za svako okretanje na trbuh oduševljeno plješćemo, a da ne pričam o ushićenju pri prvom službenom vojničkom puzanju s kojim nas je počastio kad je navršio šest mjeseci.. Sladunjavo, znam. I je posve nadnaravno iskustvo, ne mogu to riječima opisati.

Danas, tri godine kasnije, kada čekamo novo izdanje „mirisne štruce“ i pojačanje u obitelji, znam što me čeka, i znam da ću tuđa iskustva slušati sa zadrškom i veseliti se stvaranju vlastitog. Stvaranju novih odnosa, iščekivanja novih prvih okreta i pokreta – i ponovnom sladunjavom ushićenju razvijanja one velike Ljubavi.

Tekst: Dina Rajić
Foto: Rajna Raguž

Učitati još
Zatvori